Egzistencijalizam i porodična psihoterapija, iako se na prvi pogled mogu činiti kao dva različita pravca, zapravo se mogu veoma uspešno povezati, posebno u kontekstu psihoterapijskog rada. Egzistencijalizam se fokusira na temeljna pitanja ljudskog postojanja, kao što su smisao života, sloboda, odgovornost, smrt, izolacija i patnja, dok porodična terapija, kao pristup, istražuje dinamiku i interakcije među članovima porodice. Kroz spoj ovih dvaju pravaca, terapeuti mogu pomoći klijentima da dublje razumeju ne samo svoje unutrašnje svetove, već i međusobne odnose unutar porodice.

Ključne tačke povezivanja:
- Smisao i postojanje: Egzistencijalizam se bavi pitanjima o smislu života, posebno u kontekstu patnje i borbe sa situacijama koje se čine besmislene. U porodičnim odnosima, članovi porodice često doživljavaju gubitak smisla ili patnju, što može biti izazvano razvodom, smrtima, sukobima ili drugim krizama. Korišćenjem egzistencijalnih principa, terapeuti mogu pomoći klijentima da se suoče s tim pitanjima i nađu dublje značenje i smisao u svojim iskustvima.
- Smrt i konačnost: Tema smrti i njene neizbežnosti česta je u egzistencijalističkom razmatranju, jer smrt postavlja granice postojanja, ali i poziva na puniju, autentičnu i odgovornu životnu dinamiku. U porodičnoj terapiji, sličan pristup može se koristiti kako bi se klijentima pomoglo da se suoče sa gubicima, kao i da se pomire sa stvarnim ili simboličnim “emocionalnim gubicima” unutar porodice (npr. prekid odnosa, gubitak identiteta, razvod).
- Sloboda i odgovornost: Jedna od glavnih karakteristika egzistencijalizma je ideja da sloboda znači odgovornost. Iako porodice mogu biti važna mreža podrške, svaki član ima odgovornost za svoje ponašanje i odluke. Porodični terapeuti mogu koristiti egzistencijalnu perspektivu da pomognu članovima porodice da prepoznaju svoju odgovornost za dinamiku odnosa i načine na koje mogu kreirati promene u svojim životima.
- Izolacija i povezanost: Egzistencijalizam često ističe izolaciju kao ključnu ljudsku dilemu. Iako porodice nude mogućnost bliskih odnosa, često članovi porodice osećaju emocionalnu distancu, nesigurnost i otuđenost. U porodičnoj terapiji, terapeuti mogu koristiti egzistencijalne tehnike kako bi pomogli porodicama da prepoznaju i razumeju kako emocionalna izolacija utiče na njihov međusobni odnos i kako mogu graditi dublje i autentičnije veze.
- Učenje kroz krizu: Prema egzitencijalističkim teorijama, krize i patnja nisu samo prepreke, već mogu biti i prilike za rast i samoaktualizaciju. Ovo se može primeniti na porodične krize, kao što su konflikti ili problemi s decom, gde terapeuti mogu koristiti filozofiju egzistencijalizma kako bi pomogli porodici da nađe nov smisao u teškim situacijama i koristi krizu kao priliku rast i razvoj odnosno za pozitivnu promenu.
Praktična primena u porodičnoj terapiji:
- Fenomenološki pristup: Terapeut treba da bude što više prisutan i fokusiran na stvarne doživljaje članova porodice. Egzistencijalistički terapeuti često koriste fenomenološki pristup, koji naglašava doživljaje pojedinca u “ovde i sada”. Ovaj pristup može se koristiti u porodičnoj terapiji da bi se omogućilo članovima porodice da otvoreno izraze svoja osećanja, čak i kada se suočavaju sa teškim temama.
- Tehnike suočavanja sa smrtnošću: Egzistencijalne tehnike kao što su “pisanje epitafa” ili razmatranje “smrti” mogu se koristiti u terapeutskoj situaciji kako bi se porodici pomoglo da prepozna svoje strahove, potisnuta osećanja ili nesvesna pitanja o gubicima. Ovo može pomoći članovima porodice da se suoče sa stvarima koje su možda dugo ignorisane i da razviju dublje razumevanje međusobnih odnosa.
- Paradoksalne intervencije: Korišćenje paradoksalnih intervencija, kao što su izazivanje klijenata da prepoznaju kontradikcije u njihovom ponašanju, može pomoći u promeni nepoželjnih obrazaca ponašanja. To je korisno kada članovi porodice, uprkos želji da poboljšaju svoje odnose, svesno ili nesvesno održavaju destruktivne obrasce ponašanja.
Kako se moj odnos prema konceptu psihoterapije menjao tokom procesa učenja?
Tokom mog procesa edukacije iz sistemske porodične psihoterapije, često sam se vraćala na egzistencijalizam. Iako je početna fascinacija bila intelektualne prirode, kroz edukaciju i lični razvoj, shvatila sam koliko je ovaj pristup u psihoterapiji blizak svakom pojedincu i univerzalnim temama koje se tiču smisla, postojanja i smrti. Kroz moj rad u sistemskoj porodičnoj terapiji, došla sam do uvida da su pitanja o postojanju i smislu uvek relevantna, bez obzira na terapijski modalitet. Povezivanje različitih terapijskih pravaca i tehnika, kao i prepoznavanje važnosti terapeutskog odnosa, postalo je ključno za moj razvoj kao terapeuta.
Kako ovaj koncept danas koristim kroz praksu?
Danas, u svom praktičnom radu, vidim da su egzistencijalna pitanja univerzalna i neizbežna. Iako se često nalazimo u situacijama koje zahtevaju sistemski pristup, konkretnija rešenja, promenu prvog reda, redukciju simptoma, to ne znači da se egzistencijalna pitanja ignorišu. Naprotiv, u terapiji se naglašava važnost razumevanja i uvažavanja svih faktora koji utiču na klijentovo stanje, uključujući porodične, društvene, kulturne i religijske aspekte.
Zajedno sa klijentima, radim na prepoznavanju prepreka koje ometaju njihov razvoj i rast. Terapija je proces, koji zahteva strpljenje, poverenje i stalno preispitivanje kako bi se omogućilo klijentima da donesu svoje odluke, bilo da se odluče za promenu ili da ostanu u postojećem stanju.
Samorefleksivna pozicija
Kroz proces edukacije, učenje iz iskustva i stalno preispitivanje, moje razumevanje terapijskog procesa se transformisalo. Naučila sam da se terapija ne bazira samo na tehnikama i terapeutskim veštinama, već da je to pre svega ljudski susret, dinamičan proces i prostor u kojem se gradi odnos poverenja kroz aktivno slušanje i razumevanje klijenata kako bi se klijentove snage i kapaciteti usmerili i koristili za stvaranje željene promene. Spontanost, integracija više terapijskih modaliteta, autentičnost, kao i razumevanje da je terapija dugotrajan proces, postali su temelj mog sistemskog psihoterapijskog pristupa.
Zaključak
Egzistencijalizam i porodična terapija, kada se kombinuju, mogu doneti značajne koristi u radu sa porodicama koje se suočavaju sa krizama, gubicima, ili emocionalnim problemima. Korišćenje egzistencijalnih principa kao što su sloboda, odgovornost, smrt, i potragom za smislom, pomaže porodici da se bolje razumeju, prihvate svoje konflikte, i nađu izlaz iz teškoća kroz dublje, autentičnije međusobne odnose.
Autor: Iva Branković