O.L.I. je skraćenica od Otkrivanje Lične Istine Otklanjanjem Lažnih Informacija.
O.L.I. metod je psihoterapijski (savjetnički i koučing) pravac sa bazičnom psihodinamskom orijentacijom. Teorijski je zasnovan na integraciji saznanja četiri psihoanalitičke psihologije: psihologije nagona („klasična psihoanalitička teorija“), Ego psihologije, psihologije objektnih odnosa i self psihologije. Metod rada s klijentima je, također, integrativan, jer se primjenjuju tehnike različitih psihoterapijskih pravaca (psihoanalize, geštalt terapije, transakcione analize, bioenergetike, N.L.P.-a, „fokusiranja“, biofidbeka i neurofidbeka, R.E.B.T…) u kombinaciji sa tehnikama nastalim u okviru O.L.I. metoda, kao što su „O.L.I. protokoli za razvoj ličnosti“, „protokoli za razvoj Bazičnih emocionalnih kompetencija“, „Emotivno računovodstvo i psihološka matematika“.
O.L.I. metod, međutim, nije eklektičan, već integrativan. Osnovu za integraciju različitih teorijskih okvira, metoda i tehnika pruža model bazičnih emotivnih kompetencija. Osnovna postavka O.L.I. metoda je da „nema alata bez zanata“, da se osoba ne može promijeniti ako se ne razviju ili deblokiraju njene osnovne „alatke za život“, bazične sposobnosti za obradu emocija, softveri kojima naša psiha obrađuje emotivne informacije (emocije su oblik obrade informacija). „Bagovi“ ili „virusi“ u tim izvršnim programima dovode do disfunkcionalnih emocija, pogrešnog opažanja i tumačenja odnosa prema sebi, drugima i svijetu. O.L.I. psihoterapeut radi u dvije ravni: ravni sadržaja i ravni procesa. Slušajući sadržaj koji klijent iznosi, razgovarajući s njim o tom sadržaju, životnim događajima, njegovim odnosima, ljubavi i radu, O.L.I terapeut posebnu pažnju obraća na obrasce koje klijent primjenjuje, na tipične načine na koje obrađuje svoja iskustva i emocije koje ta iskustva izazivaju.
Terapijske tehnike različitih pravaca uključuju se u rad s klijentom ako one mogu doprinijeti razvoju određene bazične emotivne sposobnosti. To je osnova za integraciju tehnika iz različitih pravaca, bilo da potiču iz psihodinamske, bihejvioralne ili neke druge orijentacije.
O.L.I. metod usmjerava se na dvije ključne, složene sposobnosti: sposobnost za ljubav i sposobnost za rad. Ove dvije složene ljudske sposobnosti su, poput „lego kockica“, sazdane od određenog broja manjih, jednostavnijih kockica – bazičnih emotivnih kompetencija:
1) Sposobnost za neutralizaciju i mentalizaciju (razboritost psihe)
2) Celovitost „objekta“ (ljepilo psihe)
3) Konstantnost objekta (stabilizator psihe)
4) Tolerancija na ambivalenciju (usmjerivač psihe)
5) Tolerancija na frustraciju (imunitet psihe)
6) Volja (motor psihe)
7) Inicijativa (pokretač psihe)
Bez bilo koje od ovih kockica psiha je „defektna“. (Osobi „nedostaje neka daska u glavi“ – neka kockica.) Sposobnost osobe za ljubav i rad je oštećena. Bez razvijene neutralizacije, osoba je u vlasti svojih nagona („kao bez glave“), impulzivna, iracionalna i neartikulisana. Bez „ljepila“ – sposobnosti za cjelovito doživljavanje druge osobe („objekta“), doživljaji osobe rasparčani su na crno-bijeli svijet dobra i zla (kaže se da je „odlijepila“, sve vidi ili ružičasto ili crno, idealizira ili mrzi…). Bez konstantnosti objekta – stabilizatora psihe, osoba je „nestabilna“, zavisna od drugih. Bez tolerancije na frustraciju – osoba nema imunitet na frustracije koje donose život, ljubav i rad, „puca pod pritiskom“. Bez tolerancije na ambivalenciju, osoba je neodlučna, nesposobna da se suoči s oprečnim emocijama prema nekome ili nečemu (ili prema sebi) i da izmjeri i „preseče“, da se opredijeli i donese odluku. Bez volje, osoba je kratkog daha, bez energije da u kontinuitetu podrži vlastite želje i ciljeve. Bez inicijative, osoba je reaktivna, nema „ključ“ za svoj „motor“, potrebna joj je pokretačka sila nekog drugog.
Teško je živjeti, voljeti i raditi bez razvijene bilo koje od navedenih sposobnosti. Ključ promjene u terapiji je pomoći klijentu da navedene sposobnosti razvije ili deblokira. Terapijske tehnike „sortirane“ su prema tome koju sposobnost i u kojoj fazi razvoja mogu pokrenuti ili deblokirati. O.L.I. metod daje i taksonomiju psihoterapijskih ciljeva, ukazujući na to koje se vrste učenja odvijaju u procesu psihoterapije i koje se sposobnosti aktiviraju kroz određeni oblik učenja:
Terapijske tehnike, da bi se smatrale korisnima u radu s klijentom, moraju biti uključene u neku od ćelija gornje tabele. Moraju pokretati neki oblik učenja koji aktivira razvoj neke od navedenih sposobnosti.
Razrađeni su i načini za prepoznavanje defekata u bilo kojoj od navedenih sposobnosti, kao i načini za pokretanje razvoja sposobnosti.
O bazičnim emotivnim kompetencijama (skraćeno):
Neutralizacija
Sposobnost za neutralizaciju je sposobnost čovjeka da zadrži svoje mišljenje razumnim tako što neutrališe svoje instinktivne energije (seksualnu i agresivnu) pretvarajući ih u neutralnu energiju koja služi rješavanju problema, razumnom mišljenju i dostizanju cilja.
Nerazvijena sposobnost – iracionalno mišljenje preplavljeno agresijom ili libidinoznom potrebom, zaslijepljenost emocijama, impulsivno ponašanje, iracionalno ponašanje. Doživljaj „to je jače od mene“, „obuzelo me“, „moram to dobiti ili uraditi po svaku cijenu… ne mogu razmišljati o posljedicama“.
Razvijena – „ostaje prisebna i u emotivno nabijenim situacijama“, „razborita osoba“, „realna osoba“, „ne gubi glavu“, „razmišlja hladne glave“, „objektivna osoba“… ukazuju na kognitivne funkcije osoba sposobnih za neutralizaciju.
– Planiranje, promišljanje, sposobnost da se zauzme distanca i pogleda iz objektivne perspektive…
– Snažna osjećanja ne ugrožavaju racionalno mišljenje, već postaju “pogonsko gorivo” osobe za rješavanje problema, dostizanje cilja.
Celovitost objekta
To je sposobnost doživljavanja i prihvatanja druge osobe (ili nekog željenog cilja, posla, aktivnosti) kao cjeline. Sposobnost da budemo svjesni i dobrih i loših strana onoga što volimo i želimo. Sposobnost da to prihvatimo. Niko ne može zadovoljiti sve naše potrebe i ne može ih zadovoljiti uvijek. To ne može ni neki naš željeni cilj. Sve ima i dobre i loše strane, zadovoljava i frustrira. To je, ujedno, i sposobnost da sebe doživimo i prihvatimo kao cjelovito biće, s vrlinama i manama.
Ispoljavanje nedostatka: nesposobnost da se integrišu pozitivne i negativne osobine ljudi, pojava, aktivnosti… čini osobu nerealnom, nesposobnom da uvidi i prihvati da niko i ništa nije idealno ili demonsko, da ljudi, svijet, život, nisu crno-bijele pojave. Takva osoba komunicira s „parcijalnim objektima“, s jednom dimenzijom osoba s kojima je u kontaktu, jednom dimenzijom aktivnosti kojom se bavi, jednom dimenzijom života. Osoba je nerealna, idealizira pa se razočarava. Započinje s euforijom, pa se razočara i odustaje ili se okreće protiv.
Razvijena sposobnost: Realno sagledavanje stvarnosti, druge osobe, posla, aktivnosti… Realna očekivanja od sebe, od drugih. Prihvatanje ograničenja. Spremnost da se, uprkos ograničenjima i tome što ništa nije savršeno, uloži energija, emocije, trud u ostvarivanje željenih odnosa i ciljeva.
Konstantnost objekta
Kad kažemo da osoba ima razvijenu konstantnost objekta, zapravo znači da je njezina veza s voljenim objektom stabilizirana i postaje proširena unutrašnja povezanost, neovisna od zadovoljavanja potreba. Jednostavnije rečeno, možemo voljeti nekoga i onda kada ne zadovoljava naše potrebe i možemo ga „imati u sebi“. Nismo zavisni od njegove fizičke prisutnosti. Kada je voljeni objekt neki naš cilj: posao, zadatak koji smo sebi postavili, imamo jasnu svijest o tome šta hoćemo, neovisno od toga da li smo nagrađeni u određenom trenutku za svoje aktivnosti, da li je ostvarenje cilja daleko.
Ispoljavanje nedostatka: Odrasla osoba koja nije razvila ovu sposobnost će, u svojim emotivnim vezama, težiti zavisnosti, posjedovanju ili kontroli voljenog objekta, stalnoj fizičkoj prisutnosti… ili gubljenju osjećanja čim objekt ljubavi nije tu ili ne zadovoljava neku potrebu. Prema radu: aktivnost koju osoba inače voli, neki posao koji joj se sviđa, može biti napuštena čim ne zadovolji potrebu na lagan način, ako traži nešto od osobe što joj nije jednostavno, što zahtijeva određeno odricanje. Osoba je “kratkog daha”, ima velike oscilacije radnih sposobnosti, očekuje uspjeh preko noći. Gubi volju kad ne ide lako, kad nema nagradu za aktivnost odmah, kad je zadovoljstvo odgođeno. Osoba ima pretjeranu potrebu i sklonost da se osloni na druge pri ostvarivanju potreba, zadataka, ne može sama.
Razvijena sposobnost: Realno sagledavanje stvarnosti, druge osobe, posla, aktivnosti… Realna očekivanja od sebe, od drugih. Prihvatanje ograničenja. Spremnost da se, uprkos ograničenjima i tome što ništa nije savršeno, uloži energija, emocije, trud u ostvarivanje željenih odnosa i ciljeva.
Tolerancija na frustraciju
Sposobnost da izađemo na kraj s neugodnostima koje nezadovoljenje nekih naših potreba izaziva u nama.
Ispoljavanje nedostatka: negiranje postojanja želje – negiranje psihološke želje za rastom i razvojem, obezvređivanje želje, kako bi se izbjegla anksioznost zbog nemogućnosti da se osoba nosi s frustracijom.
Razvijena sposobnost: Osoba ne odustaje od svojih želja i ciljeva. Sposobna je podnijeti neuspjeh i nezadovoljstvo, što je vodi ka promjeni načina na koji pokušava zadovoljiti potrebe. Uči iz vlastitih neuspjeha. Neuspješne načine korigira, zamjenjuje novima, mijenja strategiju, prilagođava količinu potrebnog napora, kvalitet napora… Fleksibilna je. Sposobnost da se preuzme liderska funkcija, bez nesvjesnih fobičnih reakcija od same pozicije.
Tolerancija na ambivalenciju
Sposobnost da se tolerišu oprečna osjećanja prema drugoj osobi, sebi, aktivnostima… uz predominaciju pozitivnih osjećanja. Sposobnost da se opredijeli, odluči. Krene ka – ili od nečega.
Ispoljavanje nedostatka:
– U isto vrijeme, u istoj aktivnosti, oprečna osjećanja prema istom objektu (osobi, aktivnosti) koegzistiraju jedna pored drugih, bez ikakvog osjećaja konflikta: radim, ali tako da poništim to što radim.
– Suprotna osjećanja su podijeljena u vremenu: “jedan dan volim, drugi dan mrzim, jedan dan radim, drugi dan zabušavam ili pokvarim to što sam uradio”.
– Potiskivanje negativne strane preuveličavanjem pozitivne (postajem perfekcionista, toliko “dobro” želim da nešto uradim, da na kraju ne uspijem ispuniti vlastite standarde, pa odustanem ili mi se smuči, ili mi je toliko teško da se jedva natjeram… stalno sam zabrinut za posao… to me toliko opterećuje da mi se ne upušta u posao…
– Potiskivanje pozitivne strane naglašavanjem negativne: “to je toliko teško i komplikovano… pa je jednostavnije da ga obezvrijedim: fakultet je glup, to je samo za štrebere, ja to, u stvari, i ne želim…” prenaglašavanje negativnih osobina druge osobe ili aktivnosti – što omogućava potiskivanje pozitivnih aspekata.
– Površnost. To je, zapravo, rascjepkavanje odnosa na sitne dijelove. Time se dobija pražnjenje tenzije kroz „veliki broj sitnih rupica“, na više kanala, od kojih nijedan nema dovoljan značaj. „Od svega pomalo, ni od čega dovoljno“ strategija. Osoba se ne vezuje za jedan objekt ili djelatnost i ne razvija se intenzitet vezanosti koji bi doveo do snažnih emocija ljubavi i mržnje, pa se tako izbjegava i konflikt ambivalencije. Strategija “mnogo htio, mnogo započeo”… ali ništa nije završio. Prezauzetost brojnim aktivnostima bez udubljivanja u bilo koju.
Ispoljavanje razvijene sposobnosti: Osoba je u stanju da, i pored negativnih osjećanja prema nekoj osobi ili aktivnosti, odluči hoće li ostati u tom odnosu ili aktivnosti. „Hoće ili neće“. Kad hoće, onda zaista hoće (iako je svjesna da postoje i neke negativne emocije prema odnosu ili aktivnosti). Kad neće, onda donosi jasnu odluku i ne upušta se u odnos ili aktivnost. Kada radi, ne opstruira samu sebe ambivalencijom, ne „podmeće klipove pod točkove“, ne odugovlači, ne preuveličava. Radi u skladu sa zahtjevima zadatka – cilja koji je postavila. Ni previše, ni premalo. Onoliko koliko je potrebno da se ostvari cilj. Nema velikih oscilacija u radnim sposobnostima (osim ako su zdravstvene prirode).
Volja
Sposobnost ulaganja kontinuiranih napora u ostvarivanje razvojnih ciljeva – sposobnost osobe da se razvija u samostalnu individuu. Duboka, unutrašnja usmjerenost (intencionalnost) ka cilju, ka promjeni.
Volja je centralna sila naše individuacije.
Ispoljavanje nedostatka: bezvoljnost, nesposobnost osobe da se pokrene, uloži energiju, nedostatak energije da se održi pokret, gubitak ambicija, “volje za životom”. Parazitizam (preživljavanje na račun drugih) ili „kontra volja“ (za dvogodišnjake je to normalna razvojna faza), manifestuje se kao „neću“ koje se protivi volji drugih, onome što se „mora“. Odbijanje prihvatanja onoga što je nužno za ostvarivanje vlastitih ciljeva – jer se doživljava kao nametnuto. Samovolja neadekvatna uzrastu i volja koja se okreće protiv sebe.
Razvijena sposobnost: Manifestuje se u psihološkom dosezanju kreativne dobrobiti na tri razvojna nivoa: 1) nivo dobrovoljnog prihvatanja obaveza – osoba prihvata ono što je ranije doživljavala kao prisilu. 2) Kreativna faza odnosi se na to da je osoba voljna raditi ono što sama hoće (ostvarivanje vlastitih ciljeva). Osoba ima kapacitet podržati ideale koje je sama kreirala. Kreativna volja je samosvrhovita bez dominacije nad drugima. 3) Transpersonalna volja – potreba koja se javlja nakon sticanja identiteta, s težnjom da se identitet proširi na druge, na opće dobro, na ulaganje u nešto što je veće od nas samih.
Inicijativa
Sposobnost da se preuzme odgovornost za započinjanje ili začetnu fazu nečega, sposobnost da se misli i djeluje bez zahtjeva druge osobe. Sposobnost da se nešto samostalno otpočne, da se voljno preuzme prvi korak, kao i odgovornost za taj korak, te da se ustraje u započetoj aktivnosti. Inicijativa je kad “prepoznam i uradim ono što mislim da treba prije nego što to neko traži od mene”…
Ispoljavanje nedostatka: Osoba ništa ne može sama pokrenuti, čeka da “joj se kaže”, da neko drugi počne… može prihvatiti i raditi na onome što su drugi započeli, ali ne i da ona sama nešto započne. Postoji averzija prema svakom riziku, nepoduzetnost. Izbjegavanje svakog isticanja, prikazivanja, pokazivanja… ili – intruzivna (nametljiva, prodorna) inicijativa. Osoba pokreće stvari, ali pri tome ne vodi računa o drugima, nameće svoje aktivnosti, ne dozvoljava drugima inicijativu… Eksploatiše druge, bezobzirna je… mora u svemu biti prva. Nema osjećaj za uzajamnost.
Razvijena sposobnost: Proaktivnost. Osoba je sposobna razviti aktivnosti ili projekte, ima povjerenje i uvjerenje da je u redu to uraditi čak i ako postoji rizik od neuspjeha ili grešaka. Ima osjećaj svrhe i usmjerenosti, sposobnost donošenja odluka, saradnje s drugima i vođenja drugih, sposobnost da definiše vlastito usmjerenje i ciljeve, sposobnost da preuzme inicijativu i odgovarajući rizik. U odnosima, ima jasan osjećaj za uzajamnost.
Ove sposobnosti su, poput atoma, u sprezi i međusobnom djelovanju, tvoreći složenije “molekule” psihe: sposobnosti za ljubav i rad.
Kreator O.L.I. metoda je Nebojša Jovanović, psiholog i psihoterapeut, predsjednik Udruženja za Psihoterapiju, Savjetovanje i Koučing Srbije.
Na edukacijama iz O.L.I. psihodinamske integrativne psihoterapije, savjetovanja i koučing psihologije već godinama se školuju generacije novih praktičara O.L.I. metoda.