Da li je bolje prihvatati ili poštovati sebe? Da li su ta dva stava međusobno suprotstavljena? Najzad, da li je zaista bitno baviti se riječima ili to ukazuje na sitničavost psihologa i psihoterapeuta?
Nerijetko čujem da se neke stvari, ideje, pojmovi i situacije „podrazumijevaju“. Uglavnom nisam zadovoljna idejom da se toliko dobro s nekim razumijem da ne moramo popričati o tome o čemu se zapravo radi. Jezik i govor nam i služe da bismo poboljšali međusobno razumijevanje i međusobne odnose.
S druge strane, ima pojmova koji su naizgled slični, ali, ukoliko su nedovoljno objašnjeni, mogu stvarati konfuziju. Možda je najmanje bitno to što vas sagovornik neće razumjeti u datoj situaciji. Opasnost leži u onim pojmovima koje vi sami podrazumijevate, a nedovoljno razumijete, u idejama koje se nalaze u vašem predsvesnom, koje su automatizirane, koje gotovo nikad ne preispitujete, a koje, nažalost, mogu direktno uticati na stvaranje nezdravih osjećanja i nefunkcionalnih vidova ponašanja.
U ne tako davnoj prošlosti je samopoštovanje bilo visoko vrednovan pojam. Kada osoba poljuljanog samopoštovanja ili snažnog osjećaja niže vrijednosti započne psihoterapijski tretman, u saradnji s psihoterapeutom postavi ciljeve kako da, kroz tehnike i razgovor, analizu i tumačenje, podigne vlastito samopoštovanje na odgovarajući nivo, kako da prevaziđe osjećaj manje vrijednosti, kako da sebe osmisli kao vrijednu osobu i kako da se poštuje.
Danas, nakon mnogobrojnih istraživanja u psihoterapiji, nakon razvoja psihološke misli koja ide u korak s novim vremenom, sve se više sumnja da je ideja o visokom samopoštovanju korisna.
Naravno, to ne znači da valja njegovati osjećaj manje vrijednosti, potčinjenosti, hroničnog stida, niti da ništa ne treba preduzimati da bi se psihički problemi pojedinca riješili. Međutim, vrijeme je pokazalo da je koncept samopoštovanja povezan s nezdravim narcizmom, dok je koncept samoprihvatanja povezan sa zdravom ljubavlju prema sebi.
Samopoštovanje i nezdrav narcizam
Samopoštovanje je usko povezano s konceptom vrijednosti, više ili niže. Osoba visokog samopoštovanja vjeruje da više vrijedi od neke druge osobe s kojom se u datom trenutku poredi. U stanju je da iz vida gubi cjelovitu sliku i oslanja se na pojedine aspekte svoje/tuđe ličnosti. Rekla bi: „Više vrijedim od kolege, jer sam dobila pohvalu od nadređenog“, „Više vrijedim od kolegice, jer sam završila bolji fakultet“, „Više vrijedim od prijateljice, jer bolje donosim životno važne odluke“. S druge strane, poredeći se s drugima, takva osoba bi sigurno naišla i na pojedince koji su, u nekim aspektima života, prema njenim mjerilima, ostvarili veće uspjehe i bolje rezultate. Tada bi se javio osjećaj manje vrijednosti kao produkt poređenja s izoliranim aspektima ili postignućima osoba koje su u fokusu pažnje. Osoba bi mogla reći: „Kolega i ja smo se zaposlili u isto vrijeme, on je napredovao, a ja sam i dalje na istoj poziciji, to sigurno znači da ne vrijedim dovoljno/da nisam dovoljno pametna/sposobna/prodorna/da mu nisam dorasla….“ Nakon misli koje se kreću ovim tokom, nerijetko dolazi do ozlojeđenosti, bijesa, potištenosti, depresivnosti, mišljenja da ništa nije u našoj moći i, najzad, „cementiranja“ osjećaja manje vrijednosti. Budući da niko ne voli da se osjeća manje vrijedno, nakon takvih misli i bujice nezdravih osjećanja slijede različiti manevri u ponašanju koji služe poništavanju negativnih osjećanja. Nažalost, ti manevri su uglavnom jednako štetni koliko i sam koncept više ili manje vrijednosti.
Nezdrav narcizam se odnosi na intenzivno polaganje na uzvišenu sliku o sebi, koja je uvijek u funkciji očaravanja „publike“. Tri riječi karakterišu nezdravo samopoštovanje: ogledanje – narcizam i društvo. Samopoštovanje, opisano na prethodni način, ukazuje na snažnu želju za grandioznošću. Takav osjećaj samopoštovanja je nerazdvojiv od divljenja koje se očekuje od drugih. Izostane li divljenje, javlja se osjećaj manje vrijednosti.
Šta radi osoba koja se osjeća manje vrijedno?
Traži razuvjeravanja, jadikuje, zove bliske prijatelje da bi joj „podigli“ samopoštovanje. Oni, nažalost, u tome rijetko uspijevaju, jer je ideja o manjoj i višoj vrijednosti duboko „ucementirana“ i efekat tešenja traje koliko i riječi bliskih prijatelja. Takva osoba pokušava da se samozavarava, na primjer, odlazeći u kupovinu, ne bi li materijalnim dobrima nadomjestila ono za šta misli da joj u unutrašnjosti nedostaje. Opsesivno razmišlja o ljudima koje definiše kao vrijednije od nje same. Iz tih ruminacija, nerijetko proizlaze nezdrava i intenzivna osjećanja zavisti, a često i mržnje. Naposljetku, obećava sebi da će „svima njima“ pokazati da je dostojna poštovanja i pravi perfekcionističke planove (koji uglavnom dosežu u daleku budućnost, nerealistični su i vrlo teško ostvarivi). Kada shvati da je sebi postavila prevelike ciljeve i da, preplavljena emocijama, ne može djelovati efikasno, odustaje i vraća se jadikovanju. Depresija, kao bolest, se kod većine takvih osoba ne pojavi, ali mnogi od njih osjećaju povremene epizode depresivnosti i beznađa. Životne okolnosti i činjenica da se mora raditi da bi se živjelo, izvlače ih iz jadikovanja (bar do sljedećeg neugodnog poređenja s nekim koga definišu kao „vrijednijeg“ od njih) i vraćaju ih u svakodnevne životne tokove. Međutim, životne aktivnosti se obavljaju sa znatno manje elana i motivacije, a nezadovoljstvo povodom nemogućnosti dostizanja ideala tinja i svakog trenutka može izbiti na površinu.
Štetnost koncepta (manje ili više) vrijednosti
Na osnovu prethodnog pasusa smo uvidjeli da postoje i koristi i štete od pridržavanja ideje da neko može biti više ili manje vrijedan. Korist je očigledna kada se pojedinac osjeća „više vrijedno“. Tada njeguje sliku o sebi kao o uzvišenom biću, vrijednom poštovanja i samopoštovanja. Mana ovog koncepta je, međutim, neuporedivo veća, samosabotirajuća i može voditi ozbiljnim psihološkim problemima.
Lokus (mjesto) kontrole
Prije nego što pređemo na osporavanje ideje da ljudska vrijednost, kao koncept, uopće postoji, valjalo bi ukazati i na štetnost zadovoljstva koje se javlja kao posljedica osjećaja više vrijednosti. U psihologiji postoji pojam koji se zove „lokus kontrole“, o kojem je prvi pisao Julian B. Rotter. Lokus kontrole može biti vanjski ili unutrašnji. Ljudi s unutrašnjim lokusom kontrole vjeruju da su odgovorni za događaje koji im se dešavaju, dok oni s vanjskim lokusom smatraju da ne mogu uticati na „svoju sudbinu“, budući da su stvari nekontrolabilne i da ih ne mogu mijenjati. Osoba čije samopoštovanje može poljuljati vanjski događaj, drugi ljudi ili situacija, očito ima vanjski lokus kontrole. Njeno samopoštovanje, njena ideja o sopstvenoj vrijednosti, mjeri se preko ocjena drugih ljudi. Takvoj je osobi potrebna „publika“ koja će je ocjenjivati i procjenjivati. Ako su procjene relevantne publike pozitivne, samopoštovanje te osobe će rasti, ukoliko su ocjene negativne, pojavit će se osjećaj manje vrijednosti. S druge strane, realne procjene (pr)ocjene realne publike, naposljetku, ne moraju ni postojati, jer je osoba s vanjskim lokusom kontrole „glas publike“ unijela u sebe. Takva će se osoba uvijek pitati „šta će drugi misliti“, „kakvu ću sliku ostaviti“, „hoće li mi se zbog uspjeha diviti ili će me zbog neuspjeha prezirati“? (Samo)poštovanje, odnosno koncept više ili manje vrijednosti takve osobe uvijek je u funkciji publike, bila ta publika u realnom svijetu ili se pojavljivala kao kritički glas savjesti onoga što očekuje da će drugi ljudi reći.
Složit ćemo se, osoba ovakve životne filozofije bi živjela pod stalnom anksioznošću, oprezom, s krutom odmjerenošću u svojim postupcima i snažnim naporom da izbjegne situacije povodom kojih bi osjetila stid, dakle situacije u kojima bi njen narcizam bio prilično povrijeđen.
Samoprihvatanje i zdrav narcizam
Zdrav narcizam ili zdrava ljubav prema sebi zapravo znači ljubav prema sebi. Osoba koja sebe voli spremna je da sebe i prihvati.
Šta znači samoprihvatanje?
Samoprihvatanje je produkt realističnog pogleda na svijet. Ako sebe osmislimo na realističan i logičan način, učinili smo sebi veliku uslugu i radimo na unaprjeđenju našeg mentalnog zdravlja, a posljedično i na unaprjeđenju međuljudskih odnosa i nošenja sa raznovrsnim životnim izazovima. Ne postoji idealno! Samim tim su zahtjevi da budemo uzvišeni, savršeni, superheroji, produkt nezrelih želja i iracionalnosti. Budući da svi griješimo i da svi imamo i vrline i mane, najkorisnije bi bilo da to i prihvatimo kao činjenicu. Težimo li da otcjepimo, negiramo ili potisnemo one aspekte ličnosti koji nam se ne dopadaju, ne samo da od toga nećemo imati koristi, već ćemo biti prilično frustrirani i u opasnosti da sebi stvorimo mentalne poteškoće. Samoprihvatanje ne znači mirenje sa sudbinom, pasivnost i nevoljnost da se razvijamo ili da mijenjamo nešto što nam se ne dopada. Samoprihvatanje znači da odustanemo od koncepta vrijednosti! Koncept vrijednosti se odnosi na etiketiranje, na globalno vrednovanje nekoga kao manje ili više vrijednog i to na osnovu njegovih stavova, postignuća ili pojedinačnih postupaka. Kako možemo procijeniti osobu na osnovu njenog ponašanja? Različita ponašanja su manje ili više poželjna, dobra ili loša, ali ponašanje ne određuje osobu. Pokušamo li procijeniti nekog kao manje ili više vrijednog na osnovu njegovog/njenog neuspjeha ili uspjeha, činimo greške generaliziranja, skakanja na zaključak, emocionalnog rezoniranja, zaključivanja o cjelini na osnovu dijela cjeline, etiketiramo i, što je najvažnije, krivotvorimo realnost. Bezuslovno prihvatanje sebe i drugih je prvi korak ka sreći i uspjehu!
Samopoštovanje je štetan koncept jer je direktno povezan s tendencijom da globalno procjenjujemo nečiju ili vlastitu vrijednost. Ljude možemo posmatrati kao procese, stalno promjenjive procese. Ono što danas mislim, ne znači da ću misliti i sutra. Ne znači da današnju grešku sutra neću moći da popravim. Također, ne znači da današnji uspjeh sutra neću pokvariti. Globalno vrednovanje, na osnovu kojeg bismo u teoriji mogli procijeniti nečiju vrijednost, podrazumijevalo bi da je osoba od rođenja do smrti isključivo ponavljala iste vidove ponašanja, na isti način mislila i bila apsolutno nepromjenjiva. Takva osoba ne postoji! Prema tome, koncept vrijednosti (više ili niže) je neodrživ! Ako iz vida izgubimo širu sliku i fokusiramo se na pojedinosti, na osnovu kojih globalno vrednujemo sebe i druge, ne poštujemo pravila logike, realnosti i naš pogled na svijet biva iskrivljen.
Samoprihvatanje, s druge strane, znači da smo sposobni napraviti razliku između aspekata ličnosti koji nam se dopadaju i onih koji nam se ne dopadaju. Budući da i jedne i druge prihvatamo kao dijelove nas samih, sposobni smo da razvijamo lične potencijale i da revidiramo ili mijenjamo mane. Zdrava ljubav prema sebi nam omogućava da se fokusiramo na lični rast i razvoj i podrazumijeva da imamo unutrašnji lokus kontrole. Bezuslovno samoprihvatanje se odnosi na zdrav trud da promovišemo naše vrline i mijenjamo mane, bez zahtjeva da moramo biti najbolji na svijetu i uz želju da budemo skladni i zadovoljni sobom. Pohvale su uvijek dobrodošle, međutim, osoba koja je naučila da voli i prihvata sebe, da ima uporište u sebi, ne vapi za pohvalama „publike“, jer je najveća „pohvala“ zadovoljstvo sobom koje dolazi iz unutrašnjeg sklada, koje je posljedica bezuslovnog prihvatanja sebe.
Autor: Renata Senić