Rođenje djeteta predstavlja jedan od najvažnijih trenutaka u životu svake žene, a majčinstvo najveću radost, ali i najveći izazov.
Kako se definiše i koji su mogući „okidači“, da li uopće postoje?
Postporođajna depresija je oblik depresivnog poremećaja koji ima sve simptome klasičnog depresivnog poremećaja, s tom razlikom što je u ovom slučaju okidač za pojavu depresije porođaj. Postporođajna depresija zaista postoji, podaci pokazuju da se javlja kod 10 posto žena, ali je opravdano pretpostaviti da je taj postotak mnogo veći jer ovaj poremećaj često ostane neprepoznat.
Može li biti nasljedna?
Postoji mogućnost naslijeđene predispozicije za depresivno reagiranje, ali nije poznato u kojoj mjeri je upravo postporođajna depresija nasljedno uvjetovana.
Kako se manifestira i je li dug proces „liječenja“?
Prije svega, važno je napraviti razliku između tzv. Baby blues-a, postpartalne psihoze i postpartalne depresije.
Baby blues karakteriziraju osjećaji straha, nezadovoljstva, anksioznosti, nesigurnosti u sebe i u svoju novu ulogu kod velikog broja žena. Ovo stanje počinje nekoliko dana nakon porođaja, traje dvije do tri sedmice i spontano prolazi. Žena u tom razdoblju proživljava veliku promjenu u svom životu, način života se potpuno mijenja. Nakon porođaja se žene i fizički oporavljaju, maternica se skuplja, zarastaju šavovi od carskog reza ili epiziotomije, uspostavlja se dojenje, javlja se postporođajno krvarenje i svi su ovi procesi bolni (ili barem vrlo neugodni). Kad se uzme u obzir da mnoge žene iz porodilišta nose iskustva koja se mogu označiti kao traumatična, jasno je da i to doprinosi sveopćem osjećaju zbunjenosti i nesnalaženja. Uz sve to, beba zahtijeva stalnu brigu i pažnju, pa je normalno da se majke u prvim danima osjećaju frustrirano, zbunjeno, nekompetentno i uplašeno. Uglavnom se ovo stanje spontano povlači nakon nekoliko sedmica i majka zatim počinje uživati u odnosu s bebom, osjećajući se spretnije, sposobnije, kompetentnije i sigurnije u sebe.
Postporođajna psihoza javlja se kod jedne od petsto žena i prepoznaje se po halucinacijama, paranoidnim idejama, uvjerenju da je dijete zlo ili demonsko. U tom slučaju se žena ponaša agresivno, iracionalno, opsjednuta je razmišljanjima o smrti bebe i sklona je nanošenju povreda sebi, drugima ili bebi. Iz ovoga je jasno da je majci s ovim problemom HITNO potrebna medicinska pomoć i hospitalizacija.
Postporođajna depresija može početi bilo kada u toku prve godine, najčešće nekoliko sedmica nakon porođaja. Manifestira se kroz gubitak interesa, nezainteresovanost za brigu o bebi, bespomoćnost, pesimizam, poremećaj sna i apetita, a prije svega javlja se osjećaj krivice i beznađa. Može se pojaviti i poriv da žena naudi sebi ili djetetu. Trajanje psihoterapijskog procesa i oporavak ovise o konkretnoj osobi, uzrocima koji su doveli do problema i spremnosti žene na suradnju, pa ne postoji univerzalan odgovor na to pitanje.
Šta ako se porodilja nikada ne oporavi? Je li to moguće?
Može se desiti da porodilja ne prepozna da je riječ o depresiji i da se ne obrati liječniku. U takvom slučaju može se dogoditi da ova vrsta depresije preraste u neki oblik hronične depresije. U svakom slučaju, bitno je da osoba što prije potraži pomoć ako kod sebe prepozna znakove postporođajne depresije.
Koliko se često javlja u Srbiji i jesu li naše žene upoznate sa simptomima?
Podaci za Srbiju nažalost ne postoje. S obzirom da mnoge žene u porodilištima i nakon porođaja dobiju samo minimum njege i podrške (mnoge ni toliko), nije čudno što je ovaj fenomen zanemaren i što se još ne govori puno o njemu. Nažalost, mnoge žene ni tijekom trudnoće ni poslije porođaja ne dobiju ni osnovne informacije o dojenju ili njezi bebe, pa žena, ukoliko želi saznati nešto više o postporođajnom periodu, mora sama da se angažira u traženju informacija.
Koliko su voljne razgovarati o tome, osobito s terapeutom?
Iako je jedan od osnovnih simptoma upravo osjećaj bezvoljnosti, žene koje prepoznaju problem i imaju podršku porodice obično su voljne angažirati se i potražiti pomoć. Kada dođu na psihoterapiju, uglavnom su odlučne riješiti problem, tako da suradnja s terapeutom nije problem.
Češća je kod mlađih ili starijih trudnica, i postoje li drugi faktori, npr. socijalno okruženje, ekonomski trenutak…?
Neki od parametara koji se izdvajaju kao važni (ali nikako presudni) jesu da je trudnoća bila neželjena, da je žena usamljena tokom babinja (partner ili porodica ne mogu biti uz nju), da dijete odgaja sama, da su se desile neke negativne promjene tokom trudnoće, traumatično iskustvo u porodilištu itd. Ono što se izdvojilo kao najznačajniji faktor jeste percepcija žene o tome kako će rođenje djeteta promijeniti njezin život, odnosno, žene koje procijene da će više izgubiti nego dobiti rođenjem bebe sklonije su ovom poremećaju.
Može li se desiti da žena tek nakon drugog porođaja upadne u depresiju, a da je s prvim djetetom nije imala?
Iako zvuči nelogično, moguće je. Ako su se između dvije trudnoće dogodile neke promjene koje su negativne (bračne krize, neželjena selidba, finansijski problemi…) lako je moguće da žena koja nije imala problem poslije prvog porođaja, sada ima problem s postporođajnom depresijom.
Kako majčino stanje može utjecati na dijete?
Ako se na vrijeme ne prepozna i ne tretira adekvatno psihoterapijom, pa i lijekovima, ovakvo stanje može utjecati na cijelu porodicu, uključujući i dijete. Ako partneri na vrijeme prepoznaju problem i ako se u toku prve godine djetetovog života započne s psihoterapijom, posljedice koje dijete može imati bit će ublažene i neutralizirane daljim adekvatnim odnosom. Ako se depresija ne tretira na vrijeme i potraje nekoliko godina, to može ostaviti ozbiljne posljedice na razvoj djeteta.
Kako ga uopće zaštititi?
Najvažnije je prepoznati problem i potražiti pomoć. Tako će dijete imati trajnu dobit. Međutim, prije početka tretmana ili u ranim fazama psihoterapije, važno je da se, pored majke, još jedna osoba aktivno uključi u brigu o djetetu.
Koliko partner pomaže u liječenju i mora li on aktivno učestvovati u terapiji?
Na ovo pitanje nema univerzalnog odgovora. Nekim ženama više odgovara individualni pristup, dok drugima više odgovara psihoterapija zajedno s partnerom.
Kako se te žene uopće odlučuju na drugu trudnoću? Postoje li mjere prevencije u tom slučaju?
Najbolja prevencija za drugu trudnoću jeste psihoterapijsko rješavanje depresije nakon prvog porođaja. U tom slučaju žena može, uz razgovor s psihoterapeutom kome vjeruje, razgovarati i o drugoj trudnoći te pripremiti preventivni plan. Ako se prva postpartalna depresija nije dovoljno razradila i prevazišla nego se produbila, male su šanse da se žena odluči na drugu trudnoću.
Koji su uopće simptomi i koliko traje „prosječno“ liječenje i sam tok problema?
Simptomi postporođajne depresije uključuju:
- Promjene u ishrani – najčešće izostanak apetita, ali mogu se javiti i epizode prejedanja
- Nedostatak energije – žene s postpartalnom depresijom uglavnom imaju znatno smanjenu energiju
- Promjene u spavanju – mogu se pojaviti nesanice ili pojačana potreba za snom
- Osjećaj praznine i besmisla
- Osjećaj krivice
- Osjećaj manje vrijednosti
- Bespomoćnost i pesimizam
- Razdražljivost i burno reagovanje
- Najozbiljniji simptom jeste želja majke da naudi sebi ili djetetu.
Žena s ozbiljnijim oblikom postporođajne depresije može oduzeti život sebi ili djetetu i zato je bitno što prije početi s tretmanom.
Dužina trajanja psihoterapije zavisi od nekoliko faktora – ozbiljnosti poremećaja, prethodnih psihičkih problema, motivacije žene za promjenu, uzroka poremećaja i njene spremnosti na saradnju.
Koji se lijekovi koriste?
Po potrebi ih propisuje liječnik, ovisno o konkretnoj osobi.
Autor: Sanja Perković