GAP spada u grupu anksioznih poremećaja i, prema definiciji (DSM-V-TR, 2022), obuhvata izraženu anksioznost i zabrinutost u vezi s različitim događajima ili aktivnostima, prisutnu većinu dana tokom najmanje šestomjesečnog perioda.
Osoba teško kontroliše tu zabrinutost i ima najmanje tri (ili više) od navedenih simptoma: nemir, napetost ili osjećaj da je „na ivici“, lako zamaranje, poteškoće s koncentracijom ili osjećaj „praznog uma“, razdražljivost, mišićnu napetost i/ili probleme sa spavanjem (teško usnivanje, nemiran ili isprekidan san, prerano buđenje).
Za postavljanje dijagnoze GAP važno je da osoba osjeti klinički značajan distres (negativni stres) ili pogoršanje funkcionisanja u važnim oblastima života, poput socijalne ili poslovne sfere.
Kod GAP-a intenzitet, trajanje ili učestalost anksioznosti i zabrinutosti daleko prelazi stvarnu vjerovatnoću da se nešto zaista dogodi ili realni obim posljedica ukoliko do toga dođe. Odrasli s GAP-om obično pretjerano brinu o svakodnevnim, rutinskim životnim okolnostima – mogućim obavezama na poslu, zdravlju (svom ili članova porodice), finansijama, mogućim nezgodama koje se mogu desiti djeci, ali i o manjim stvarima, poput kućnih poslova ili kašnjenja na sastanak. Djeca s GAP-om sklona su pretjeranoj zabrinutosti za svoje sposobnosti ili uspjeh. Kako se poremećaj razvija, fokus zabrinutosti može se pomjerati s jedne teme na drugu.
Nekoliko obilježja razlikuje GAP od uobičajene, nepatološke anksioznosti.
Prvo, brige povezane s GAP-om su pretjerane i značajno narušavaju psihosocijalno funkcioniranje, dok su svakodnevne brige obično blaže, pojedinac ih smatra lakše upravljivima i može ih odložiti kada je to potrebno.
Drugo, brige koje prate GAP su sveobuhvatnije, izraženije i proizvode intenzivan distres, traju duže i često nemaju jasan, konkretan uzrok.
Treće, svakodnevne brige daleko manje prate fizički simptomi (npr. napetost ili osjećaj napetosti i nervoze u tijelu).
Najčešći fizički simptomi uključuju mišićnu napetost, drhtanje, bolove u mišićima ili drugim dijelovima tijela. Mnoge osobe također prijavljuju somatske simptome poput znojenja, mučnine i proljeva, kao i pretjerane reakcije na iznenadne podražaje.
Simptomi GAP-a obično su hronični, s fazama jačeg i slabijeg intenziteta tokom života, a potpuna remisija je rijetka. Mnoge osobe koje imaju GAP kažu da su se „cijelog života osjećale anksiozno i nervozno“.
Djeca i adolescenti s GAP-om često se pretjerano brinu o vlastitim postignućima ili kompetencijama u školi ili na sportskim takmičenjima, čak i ako ih niko ne ocjenjuje. Mogu brinuti o nekom mogućem katastrofičnom događaju, npr. zemljotresu ili nuklearnom ratu. Ova djeca mogu biti pretjerano konformistična ili perfekcionistična, te nesigurna u sebe.
Čimbenici rizika za ovaj poremećaj uključuju temperament, faktore iz okruženja (nepovoljne okolnosti u djetinjstvu ili roditeljski stil prekomjerne zaštite ili kontrole) i genetiku (oko jedne trećine rizika za GAP potječe od genetskih faktora).
Što se tiče funkcionalnih posljedica GAP-a, pretjerana zabrinutost umanjuje sposobnost osobe da djeluje efikasno i fokusirano, bilo na poslu ili kod kuće. Briga oduzima vrijeme i energiju, a fizički simptomi također otežavaju svakodnevno funkcioniranje. Osobe s ovim poremećajem mogu imati problema i s time da djeci izgrade osjećaj samopouzdanja.
Referenca: American Psychiatric Association. (2022). Diagnostic and statistical manual of mental disorders (5th ed., text rev.)
Autor: Jelena Antić