Ako ste se ikada susreli s osobom koja ima problem s alkoholom, vjerovatno znate koliko to može biti zastrašujuće – nepredvidivo ponašanje, provokacije, neumjesni komentari i šale, uvrede, omalovažavanja, a ne tako rijetko i nasilje. Alkoholizam ostavlja posljedice ne samo na osobu koja pije nego i na širi društveni kontekst, na porodicu, na posao i na sve druge odnose u kojima ta osoba sudjeluje.
Iako smo kultura u kojoj je konzumiranje alkohola široko prihvaćeno, kada dođe do nasilja u porodici ili nekog drugog zla izazvanog alkoholom (posebno stradanje nevinih u saobraćaju kad pijana osoba vozi), uglavnom se zgražavamo i osuđujemo počinitelja. Ipak, mnogi će toj istoj osobi, kad im ponovo dođe u goste, uporno nuditi alkohol!
Poseban problem imaju ljudi koji u porodici imaju osobu koja pretjerano pije. Polovina slučajeva nasilja u porodici dešava se pod uticajem alkohola. Djeca alkoholičara su, po pravilu, zbunjena, ne znaju šta bi se sljedeće moglo dogoditi, pitaju se da li su i čime doprinijeli takvom ponašanju, jer im je život u takvoj porodici poput hoda po minskom polju.
Kad odrastu, ta djeca često imaju problem s autoritetom, s problemima identiteta koje pokušavaju riješiti tako što uporno nastoje udovoljiti drugim ljudima (jer su u svojoj porodici naučili da su tuđe reakcije nepredvidive), postaju zavisna od tuđeg odobravanja i panično se plaše kritike i konflikta. Dječaci često i sami postanu alkoholičari, a djevojčice se često udaju za alkoholičare. Takva djeca, kada odrastu, uglavnom imaju nisko samopouzdanje i nisko samopoštovanje, vjeruju da su odgovorna za tuđe probleme i ponašanja te da ih mogu riješiti umjesto drugih.
Sve to onemogućava osobi da živi onako kako želi; često se osoba postavlja u ulogu žrtve i teško joj je prihvatiti vlastite potrebe i želje. Osjećanje krivice nastaje jer osoba vjeruje da, kao dijete, nije bila dovoljno dobra ili da nije poduzela prave korake kako bi njen roditelj prestao piti, a to osjećanje nosi i u druge odnose – više u obliku spašavanja drugih nego ravnopravnih odnosa s drugim ljudima.
Rješenje je da osoba prihvati kako nije odgovorna za ponašanje svojih roditelja te da ne može mijenjati druge ljude niti ih spasiti od njih samih. Potrebno je odustati od nade da će se ta osoba promijeniti i kao sljedeći korak okrenuti se svom životu, ličnim željama i ciljevima.
Psihoterapija u ovom slučaju može biti od velike koristi čak i sada, kada su ta djeca odrasla, kako bi vodili kvalitetan život.
Autor: Sanja Perković