Iako postoje brojni i vrlo različiti razlozi zbog kojih se ljudi odlučuju za psihoterapiju, postoji nešto zajedničko svima njima: patnja. Ljudi pate na razne načine i zbog različitih iskustava, no upravo je taj doživljaj boli i patnje ono što ljude potiče da preispitaju i promijene svoj dotadašnji način razmišljanja i ponašanja.
Nesklad između onoga što želimo i onoga što trenutačno imamo često je uzrok unutarnje boli i patnje. Osim toga, ako uočimo da bismo mogli i željeli mnogo više, a ostvarujemo malo, to također može produbiti osjećaj patnje. Carl Jung je rekao: “Neuroza je uvijek zamjena za legitimnu patnju.” Kada izbjegavamo osjetiti bol i nastojimo pobjeći od njega, postajemo podložni nastanku nekog psihološkog poremećaja.
Upravo zato je tijekom psihoterapijskog procesa vrlo važno osvještavati osjećaje, dopustiti sebi da doživimo bol, bijes, tugu. Ključno je stupiti u kontakt s vlastitom patnjom i suočiti se s boli koju nosimo u sebi. Jednom kad sakupimo hrabrost za suočavanje s vlastitim strahovima i razočaranjima, proces iscjeljenja već je započeo.
Budući da je većina ljudi naučila kako su neugodni osjećaji nešto što treba izbjegavati, ovaj prvi korak može se činiti zastrašujućim. Ipak, kada se osoba jednom odluči na hrabru reakciju i pokuša nešto drugačije, otvaraju se nove mogućnosti i prilike. Nakon tog koraka, patnja gubi svoju moć i tek tada je moguće osvijestiti svoje prave emocionalne potrebe i pronaći put da budu zadovoljene.
Autorica: Sanja Perković