Osobe s patološkim narcizmom ne mogu neprestano održavati sliku o vlastitoj grandioznosti i svemoći. Narcisima je potrebna „publika“ i stalno divljenje. Budući da su nestabilni u samoj srži, nemaju čvrst identitet ni sposobnost dubljih doživljaja i osjećaja, nije teško zamisliti njihov slom. U stručnom jeziku, ta vrsta sloma naziva se dekompenzacija. Što to zapravo znači?
Osobe s narcističkim poremećajem ličnosti odlikuju se stalnom potrebom za drugima koji će ih veličati, podupirati i, u krajnjem slučaju, tolerirati njihovu grubost i nebrigu. Narcisi su sebični, egocentrični i potpuno nesposobni za empatiju. To ih osobito ne zabrinjava. Osjećaj krivnje zbog nemoralnih postupaka kod ove grupe ljudi je potisnut. Istodobno imaju pervertiranu savjest: skloni su moraliziranju, ali se ti moralni standardi, prema njihovu shvaćanju, ne odnose i na njih same. Često su zajedljivi i neugodni prema drugima. Nije lako biti im prijateljem, osim ako ih možete neprestano „zadovoljavati“. Ako im se usprotivite, suočit ćete se s ispadima bijesa. Taj „narcistički bijes“ možete promatrati kao obrambeni pokušaj očuvanja krhkoga identiteta i slike o sebi. Međutim, katkad se dogodi da su takve osobe dulje vrijeme frustrirane, nisu uspjele stvoriti okruženje u kojem bi ih drugi podržavali, pa su ta „osujećenja“ dovela do njihova sloma – dekompenzacije.
Pitanje koje pokušavamo rasvijetliti jest što se događa kada se jedan „veliki“, moćni i nadobudni narcis slomi (dekompenzira)?
Najjednostavnije rečeno, događa se teška depresivna epizoda. Ipak, ne bi bilo posve točno svesti to samo na depresivnu epizodu. Danas se mnogo toga naziva „depresijom“ – od pojačane tuge, preko konstantno sniženog raspoloženja pa do gubitka vjere u „bolje sutra“. Budući da ljudi različito shvaćaju depresiju, a i različite su nijanse depresivnih stanja kod različitih tipova osobnosti, korisno je opisati po čemu se razlikuje narcistička depresija.
Narcistička dekompenzacija očituje se u negativnim doživljajima koji preplave osobu i na specifičan način oblikuju njezine osjećaje, misli i ponašanje. Riječ je o intenzivnom patološkom stanju. Najprikladniji naziv za narcističku depresiju pronašla sam u radovima Dragana Švrakića, koji predlaže usporedbu s pesimizmom.
Ljudi se često osjećaju potišteno na različite načine. Također, često oklijevaju potražiti profesionalnu pomoć kada zapadnu u epizode sniženog raspoloženja, no ipak se pitaju što im se uistinu događa. Iako samo imenovanje stanja ne otklanja simptome, može pomoći u boljim uvidima i razumijevanju njihove prirode.
Švrakić ističe da je pesimizam, odnosno depresija koja nastaje slomom narcističke slike o sebi, nešto posebno i da se bitno razlikuje od drugih oblika problema.
Pesimizam je, ponajprije, raspoloženje, jer „boji“ čitavu osobu i njezin psihički život posebnim („pesimističkim“) sadržajima koji klinički zahvaćaju sva osjećanja, misli i djelovanje narcisa.
U najširem i nespecifičnom smislu, pesimizam je raspoloženje koje se odlikuje „negiranjem pozitivnih aspekata u sebi i okolini“.
Ključni obilježja pesimizma (dijagnostički kriteriji):
- Pesimistički stav uzaludnosti – osoba je preplavljena doživljajem uzaludnosti života te takav pogled primjenjuje na sebe, svoj život i odnose.
- Moralna konfuzija – „slomljeni“ narcis je izgubio grandioznost kao krajnji cilj i najveći životni kriterij, no ne posjeduje druge vrijednosne kriterije kojima bi usmjeravao aktivnosti (tzv. „moralna izgubljenost“).
- Stav superiornosti – paradoksalno, unatoč aktualnom stanju, osoba pokazuje superiornost i aroganciju prema okolini kojoj se obraća za pomoć.
- Intruzivnost – „pesimistični narcis“ aktivno nameće svoj pesimistični doživljaj drugima. Kao da želi svima dokazati da je sve izgubilo smisao, čineći to na agresivan i napadan način.
- Disforija (anksioznost, depresivnost i nelagoda), s povremenim fazama opuštenosti. Uz preplavljenost osjećajem uzaludnosti, pesimizam prati čitav niz nezrelih emocionalnih reakcija (npr. ogorčenost, uvrijeđenost, razočaranost, difuzno nezadovoljstvo sobom i svijetom). Sve to povremeno prekidaju faze kratkotrajnog opuštanja, koje nastupe nakon agresivnih „istupa“ i pražnjenja negativnosti. Ukratko, kada „slomljeni“ narcis ne može više podnijeti nagomilane negativne emocije, snažno ih izbaci na drugoga i nakon toga se na trenutak opusti.
Razlika između „klasične“ depresije i pesimizma:
- Kod uobičajenoga depresivnog raspoloženja prevladava bezvrijednost: sebe i svoju okolinu depresivna osoba doživljava bezvrijednima, lošima i crnima, punima nesreće i bola. S druge strane, pesimizam karakterizira doživljaj „uzaludnosti“ – osoba drži da je sve potencijalno dobro, ali bez mogućnosti ostvarenja.
- Depresivne osobe obično imaju jasnu dihotomiju dobro/loše. Kod njih dominira negativna dimenzija. Pesimistična osoba u stanju dekompenzacije nema ni tu dihotomiju – gubi moralne norme, pa se ni njezina savjest ne iskazuje jasno. To pokazuje da je „slomljeni“ narcis razvojno na nižoj razini od depresivne osobe.
- Kod klasične depresije najčešće vidimo kliničku sliku: tromost, povučenost, usporene misli i pokrete, moguću agitiranost, no opće usporenje i povlačenje osobe. Za razliku od toga, pesimistični „slomljeni“ narcis nerijetko zadržava pokretljivost i agresivno nameće svoje stavove.
- Depresivna osoba obično djeluje slomljeno, usmjerena na sebe, povlači se i nema arogantan stav prema drugima, dok pesimistična osoba pokazuje paradoksalnu superiornost i aroganciju.
Ono što se događa depresivnoj osobi, događa se i „slomljenom“ narcisu. Psihodinamski, depresija se tumači kao agresija usmjerena prema sebi. I klasična depresija i pesimizam u „slomljenog“ narcisa sadrže tu komponentu usmjeravanja agresije na samog sebe. Razlika je u tomu što je klasično depresivna osoba zrelija i drukčije obrađuje osjećaje. Narcis je razvojno uskraćen te jedino može doživjeti tu depresiju kroz osjećaj sveopće uzaludnosti i pesimizam. To su najsuptilnije emocije koje narcis uopće može posjedovati.
Iako za laike nije preporučljivo da si sami postavljaju dijagnozu, ovaj tekst daje osnovne smjernice za rasvjetljavanje nedoumica. Nisu svi oblici depresivnih stanja jednaki, niti su jednako podložni saniranju. Blage depresije ljudi ponekad i sami pobijede. No, postoje i teže organizirane osobnosti koje nužno trebaju stručnu, a katkad i dugotrajnu pomoć za izlazak iz beznađa i pesimističkog pogleda na svijet.
Možemo ipak vidjeti i tračak optimizma: gotovo svakome moguće je pružiti prikladnu pomoć. Danas postoji mnogo različitih terapijskih pristupa, pa svatko tko traži „bolje sutra“ i ustraje u traženju može pronaći nešto što mu odgovara. Pesimizam i opći osjećaj uzaludnosti nisu nerješivi problemi. U svakome od nas postoji sposobnost nalaženja smisla i, čak ako je ona ozbiljno narušena, postoje načini da je „popravimo“.
Autorica: Renata Senić