Najčešće se pojam slomljenog srca povezuje s prekidima, tj. prekidom ljubavnih veza. Ipak, srce može slomiti i gubitak drugačije prirode, od onog kad ostanemo bez neke važne i značajne stvari u životu za koju smo se dugo i teško borili, pa sve do velikih i konačnih gubitaka voljenih prijatelja, rođaka ili članova obitelji. Iako svaki od tih gubitaka ostavlja velik i dubok trag, najčešće se spominju oni koji su povezani s prekidom emotivnih veza, jer čini se da ljudi u takvim situacijama teško nalaze način kako izaći na kraj s gubitkom. Možda i zato što, u slučaju emocionalnih gubitaka i prekida ljubavnih veza, osoba obično sebe doživljava kao krivca za nastalu situaciju pa samim time sebi ne dopušta sagledati sve realne činjenice, pustiti nadolazeće neugodne emocije da prođu, preboljeti i utješiti se, a zatim krenuti dalje, oslobođena „repova“ prethodno okončanog ljubavnog odnosa.
Prekid ljubavnog odnosa nikad nije lak, posebno ako je osobi bio iznimno značajan ili je s partnerom prošla određeni dio svog životnog puta. Tada su zajednička iskustva brojna, emocije intenzivne, pa je i tuga koju nova situacija izaziva vrlo snažna, dok se osjećaj nesnalaženja u novonastaloj situaciji dodatno može pojačati prazninom i „viškom“ vremena koje se neplanirano stvorilo u životu pojedinca.
Kad je riječ baš o gubicima uzrokovanima prekidima ljubavnih veza, čini se da okolina najčešće ne pruža odgovarajuću podršku. Vrlo često mogu se čuti rečenice poput: „Nije to ništa“, „Proći će to samo s vremenom“, „Klin se klinom izbija“… Zapravo, svaka od ovih dobronamjernih izjava nesvrsishodna je i netočna jer kako je moguće da napuštanje od strane voljene osobe nije ništa ili da će taj bol i tuga sami od sebe proći? Neće, i ne treba očekivati da hoće. Ne treba vjerovati ni da će, ako se iz jedne veze ishitreno krene u drugu, sve proći te da će stare rane automatski biti zaboravljene. Te rane ne mogu zacijeliti odmah jer, kao i svakoj rani, i njima treba vremena za oporavak i odgovarajuću njegu.
Nakon očekivanog početnog šoka, jedan je od sljedećih važnih koraka u procesu zacjeljivanja suočavanje i prihvaćanje svih neugodnih emocija koje su nastale prekidom. Suočavanje s vlastitom boli ostavljenoj osobi daje dopuštenje da prizna kako je to za nju težak i značajan gubitak. Može se javiti želja za plakanjem koju ne treba potiskivati i gušiti. Suze su u tom trenutku potrebne jer olakšavaju suočavanje s novonastalim bolom. Kad smo u takvom stanju, nikako se ne bismo trebali ljutiti na sebe, kriviti se ili osuđivati, jer takav odnos prema sebi može produžiti agoniju i otežati proces zacjeljivanja. Mnogo je korisnije i bolje utješiti se, primjerice tako što ćemo se zamisliti kao povrijeđeno i uplašeno dijete kojem su podrška, ljubav i nježnost prijeko potrebni. Kad se tako zamislimo, može nam spontano doći želja da si ugodimo, učinimo nešto za sebe što znamo da volimo i u čemu uživamo. Možda se čini da nam za to nedostaju snaga i volja, ali važno je ne požurivati se, ne ograničavati i na silu gurati naprijed. Treba si dati onoliko vremena koliko je potrebno. Ne postoji standard koji bi govorio koliko tugovanje treba trajati u slučaju prekida, niti da, ako ono potraje, to znači neku patologiju.
Tijekom razdoblja tugovanja, nije preporučljivo potpuno se povući i prekinuti sve kontakte. Možda šira okolina i ne zna kako pružiti najadekvatniju podršku, ali svatko od nas ima barem jednog dobrog prijatelja ili člana obitelji koji će znati suosjećajno saslušati, čuti taj bolni unutarnji glas osobe koja je očajna zbog gubitka i pružiti upravo onakvu podršku kakva joj treba.
Ipak, uz podršku, možda ćete katkad poželjeti biti i sami. Nemojte se bojati takvih trenutaka jer oni mogu pomoći pri vraćanju vlastitog duha i tijela u ravnotežu. Potrebno je osigurati da vam u tim trenucima bude ugodno sa samima sobom, da radite ono što vam prija i u čemu se osjećate opušteno i dobro.
Sve spomenute faze i aktivnosti imaju za cilj vraćanje povjerenja u sebe, buđenje ljubavi i naklonosti prema sebi, kao i posljedično vjeru u mogućnost samostalnog funkcioniranja u svijetu kao odrasle i socijalno prilagođene osobe koja je sposobna brinuti se o sebi te na pravi način zadovoljiti svoje potrebe i želje. Kad se proces tugovanja uspješno okonča, bez obzira na redoslijed opisanih aktivnosti, snaga i vjera u sebe postupno se vraćaju, a osoba osjeti da je došlo vrijeme za nove početke, jer je snagu iscjeljenja pronašla u sebi i tako na pravi način preboljela izgubljeno. Tada je spremna krenuti dalje.
Autor: Jelena Dragičević Berat