O hipohondriji se najčešće misli kao o stanju pretjeranog straha od bolesti, koje možda nije dovoljno ozbiljno da bismo se njime detaljnije bavili. Koliko je hipohondrija uistinu ozbiljna i u kojoj mjeri može utjecati na život pojedinca? Je li sve to samo u glavi ili može izazivati i konkretne tjelesne tegobe?
– Hipohondrija se definira kao pretjerana zaokupljenost tjelesnim simptomima, zdravljem i bolestima, zbog patološkog straha od ozbiljne bolesti. Za hipohondriju se znalo još u antičkoj Grčkoj, a u medicinskoj praksi taj se pojam koristi od 16. – 17. stoljeća.
Ona spada u poremećaje povezane sa strahom i ubraja se među neuroze, tj. blaže psihičke poremećaje. Kad kažem blaže, ne mislim umanjivati patnju pacijenta izazvanu tim poremećajem, nego govorim o uzroku, tijeku i prognozi poremećaja, koji su dostupniji uvidu i liječenju, vrlo često psihoterapijom, za razliku od težih poremećaja. Upravo zato treba razlikovati hipohondriju od sumanutih hipohondrijskih ideja koje se javljaju u teškim, psihotičnim poremećajima – sumanute ideje su nerealne, pa i vrlo bizarne, primjerice kad je pacijent uvjeren da ga boli trbuh jer u želucu ima žabe, ili da ima rak jer zle sile s nekog nepoznatog planeta utječu na njega. U takvim je slučajevima riječ o vrlo ozbiljnom poremećaju koji zahtijeva dugotrajno i neizbježno medikamentozno liječenje, dok se psihoterapija ponekad može primijeniti kao dodatak.
Hipohondrija, kao i svi drugi poremećaji povezani sa strahom, uvelike utječe na kvalitetu života, tj. osoba je stalno u strahu, zaokupljena je uvjerenjem da je teško bolesna, što je ometa u svakodnevnom funkcioniranju i uživanju. Kad dijagnosticiramo hipohondriju, to znači da je pacijent u potpunosti pregledan i ispitivan te je utvrđeno da nema nikakve tjelesne bolesti. Ipak, to što netko nema tjelesnu bolest ne znači da ne može osjećati razne senzacije u tijelu. Svaka emocija, ugodna ili neugodna, zbog fiziološke reakcije na nju (pripreme tijela za akciju), osjeća se u tijelu kao skup senzacija i može se pogrešno protumačiti kao simptom neke bolesti.
Što je izaziva, kako nastaje i što može pogodovati njezinu razvoju?
– Upravo je tzv. emocionalna nepismenost (aleksitimija), koja podrazumijeva da osoba ne prepoznaje emocije i ne zna čemu one služe, pa ih zato niti ne povezuje s (najčešće neugodnim) tjelesnim reakcijama, glavni uzrok razvoja ovog poremećaja. Primjerice, osoba osjeti neku emociju, ne shvaća da je riječ o emociji (obično vrlo intenzivnoj i neugodnoj), tijelo reagira fiziološkim mehanizmima pripreme za akciju, što utječe doslovno na cijelo tijelo – srce, disanje, krvotok, tlak, razinu šećera, kisika i ugljičnog dioksida, mišićni tonus, rad unutarnjih organa, žlijezda, mozak itd., a budući da osoba nije svjesna emocije koju je doživjela, ona primjećuje jedino tjelesnu reakciju. Kako je reakcija na intenzivnu emociju sama po sebi intenzivna, a osoba je svjesna samo nje, bez spoznaje psihološkog mehanizma koji je uzrokovao tu tjelesnu reakciju – zaključuje da se u tijelu događa nešto neobično, simptom moguće bolesti. Na primjer, lupanje srca, bolovi i stezanje u trbuhu, glavobolja, znojenje, trnci u rukama i nogama, otežano disanje itd. Također, potrebno je i da osoba razvije tzv. „hipohondrijsku mentalizaciju“, tj. sustav uvjerenja da će je tijelo, neki organ ili organski sustav, sigurno ‘iznevjeriti’.
Razvoj hipohondrije pogoduje sredina i odgoj u kojima se ne pridaje pozornost emocijama, što je čest slučaj kod nas, iz različitih razloga: generacijama se bavimo preživljavanjem, a ne kvalitetom života, a bavljenje emocionalnim životom spada u domen ‘zone ugodnijeg života’, a ne puke egzistencije. Uz to, ako ni sami nismo emocionalno pismeni, teško ćemo tome naučiti svoju djecu, učenike, studente.
Koliko okolina doprinosi pojavi preokupiranosti bolestima „preko noći“ (mediji, novine, TV, filmovi, serije…)?
– Takvi se poremećaji rijetko razvijaju „preko noći“, iako postoje slučajevi gdje se može jasno prepoznati trenutak kada je sve počelo.
Na primjer, slučaj pacijenta koji se nekoliko godina liječio zbog hipohondrije i svaki je tjedan išao na pretrage u vezi s određenim, uvijek istim dijelom tijela, a psihoterapijom se došlo do događaja kad je prvi put osjetio intenzivnu neugodnu emociju i povezao burnu tjelesnu reakciju s tom emocijom, umjesto s bolešću.
Nakon toga, kada je „vratio film“, shvatio je da se bol u tom istom dijelu tijela uvijek pojavljivao kad bi osjetio tu istu emociju, a koju je, s obzirom na okolnosti, sasvim potisnuo. Obično je potrebno više ponavljanja iste sheme emocija – neprepoznavanje – tjelesna reakcija – tumačenje kao simptom, da bi osoba zaključila kako je sigurno bolesna.
Često se događa da netko, kad mu u okolini netko oboli ili premine od teške bolesti, osobito ako mu je to bila draga i bliska osoba, počne opažati i kod sebe neke simptome koji bi mogli ukazivati na tu ili sličnu tešku bolest. Pogotovo ako se radilo o rođaku, pa se osoba boji da bi i ona mogla oboljeti zbog „genetske sličnosti“.
Zbog preplavljenosti neugodnim emocijama (tuga, strah, ljutnja), koje ne prepoznaje kao takve, već ih doživljava samo tjelesno, osoba dolazi do zaključka da je tjelesno ‘nešto nije u redu’ i da je i sama teško bolesna.
Također, traumatski događaji poput preboljenja vlastite teške bolesti ili neke nesreće, ali i drugi traumatski događaji mogu potaknuti ovaj patološki ciklus razvoja hipohondrije.
Poznat je i fenomen studenata medicine, koji tijekom studija, kako uče o određenoj bolesti, tako kod sebe “prepoznaju” simptom po simptom, sve dok ne shvate da ipak nisu bolesni, nego su se jednostavno ‘uživjeli’ proučavajući bolesti.
Sličan učinak mogu imati, pogotovo na mlađe osobe bez dovoljno životnog iskustva, neki medijski sadržaji koji bolesti obrađuju senzacionalistički i vrlo zastrašujuće.
Koje su najčešće bolesti od kojih oboljeli od hipohondrije strahuju?
– Danas se ljudi najčešće boje da boluju od raka, iako se boje i drugih, po mogućnosti teških, neizlječivih ili teško izlječivih bolesti. Često se boje zaraze HIV-om, tj. SIDOM (AIDS), što je često vezano i za osjećaj krivnje zbog nekog seksualnog ponašanja koje procjenjuju neprikladnim.
Zatim su tu i strahovi od „ptičje“ i „svinjske“ gripe, SARS-a, ebole i sličnih teških zaraznih bolesti.
Nekad su češći bili strahovi od tada neizlječivih bolesti poput tuberkuloze, kuge, kolere i slično.
Jesu li simptomi koje pacijenti s hipohondrijom osjećaju i opisuju umišljeni ili predstavljaju prave tegobe (lupanje srca, vrtoglavica, podrhtavanje ruku…)?
– Pacijenti doista osjete vrlo stvarne simptome poput bolova u različitim dijelovima tijela – bolove u želucu, glavobolje, bolove u prsima, otežano disanje, lupanje srca, vrtoglavicu, znojenje, drhtavicu, dojam povišene temperature, slabost, malaksalost, osjećaj da su napipali izrasline na određenim dijelovima tijela itd.
Zbog toga se često i opetovano podvrgavaju raznim laboratorijskim testiranjima, rendgenskim pretragama, ultrazvuku, CT-u, magnetskoj rezonanci, ergometriji, spirometriji, bronhoskopiji, kolonoskopiji itd.
Ako im liječnici odbijaju ponovno raditi pretrage i uvjeravaju ih kako to nije potrebno jer su prije tjedan dana svi nalazi bili uredni, hipohondričari se na liječnika često naljute, doživljavajući to kao nedostatak razumijevanja za njihovu stvarnu tjelesnu tegobu, za koju vjeruju da sigurno mora značiti neku ozbiljnu bolest.
Ako imaju financijske mogućnosti, često će samo promijeniti liječnika i ustanovu, i sve opet ispitivati – i tako unedogled.
U kojoj se životnoj dobi hipohondrija najčešće javlja?
– Najčešće se javlja od kasnih dvadesetih do četrdesetih godina, iako postoje slučajevi kada se pojavi već u tinejdžerskoj dobi ili se dogodi u zreloj dobi ili starosti.
Kakvi ljudi najčešće obolijevaju (obrazovanje, interesi, fizičko i psihičko stanje…)?
– Hipohondrija ‘ne bira’. Ne postoji profil osobe prema obrazovanju, interesima ili fizičkom stanju koji bi bio posebno podložan ovom poremećaju.
Općenito govoreći, hipohondriji su podložne osobe koje su emocionalno nepismene ili nedovoljno pismene, pa fiziološku reakciju na emociju tumače kao simptom neke bolesti, a ne kao normalnu reakciju tijela na emociju.
Što je više netko u kontaktu sa svojim emocijama i razumije zašto se osjeća kako se osjeća, koja misao, situacija ili interpretacija stoji iza te emocije, koja je to točno emocija i čemu ona služi, kako je adekvatno izraziti i upotrijebiti za akciju koja će najbolje pridonijeti prilagodbi na trenutne životne okolnosti, to će manje biti sklon ovakvim ili sličnim poremećajima povezanim sa somatizacijom.
Somatizacija je tendencija da psihičke konflikte ne prepoznajemo kao takve, nego da ih izražavamo kroz tjelesne tegobe.
Koji znakovi upućuju na hipohondriju i što učiniti kada ih prepoznamo kod nekoga? (Trebamo li popričati s njim, uputiti ga što da radi, kamo da ide, ili ne? Što vi savjetujete?)
Ako osoba uporno vjeruje da boluje od neke tjelesne bolesti, unatoč brojnim pretragama koje pokažu da takvo oboljenje ne postoji, i ako pritom ne vjeruje liječnicima da tjelesne bolesti nema, a istodobno zbog te preokupacije bolešću ima znatno narušene različite aspekte života, može se raditi o hipohondriji.
Ako ovi simptomi traju šest mjeseci i dulje, možemo reći da je riječ o hipohondriji.
Tada je najbolje s tom osobom razgovarati i ukazati joj na mogućnost da tegobe možda ne potječu od tjelesne bolesti, nego da postoji neki psihološki konflikt kojeg ona nije svjesna, te bi bilo dobro da potraži pomoć psihoterapeuta, psihologa ili psihijatra.
U većini će slučajeva, ako osoba nije dovoljno informirana, to shvatiti kao ‘prozivanje’ da je ‘luda’ i pružit će otpor prema takvom pristupu.
Međutim, možete joj pomoći tako da je obavijestite kako postoji mehanizam potiskivanja i somatiziranja emocija, kako postoji aleksitimija, te da većina psihoterapijskih pravaca radi na ispravljanju iskrivljenih uvjerenja, istovremeno poučavajući emocionalnoj pismenosti. Na taj se način postiže nadzor nad simptomima – tj. tjelesnim reakcijama na emocije, a može se otkriti i okidač, odnosno razlog zašto se poremećaj pojavio baš u tom trenutku i koji je psihički konflikt u pozadini.
Kad se sve to razjasni, osoba može pristupiti rješavanju konflikta i učenju kako ubuduće rješavati konflikte, umjesto da ih somatizira, i tako se izliječiti.
Kako se hipohondrija liječi, koliko liječenje traje i može li se uspješno izliječiti ili tek zaliječiti?
– „Spontana“ izlječenja ne postoje, tj. moguće je da osoba sama prestane osjećati strah i dođe do uvida u prirodu problema, ako osvijesti svoja iskrivljena uvjerenja, psihički konflikt i okolnosti koje su dovele do poremećaja.
Ipak, u dosta je slučajeva potrebna psihoterapija, koja će ubrzati taj proces i olakšati mu put.
Ponekad su potrebni i lijekovi – anksiolitici (benzodiazepini) te lijekovi s anksiolitičkim učinkom pogodnim za duže vrijeme, tj. antidepresivi, koji gotovo uvijek imaju i anksiolitički učinak.
Što se događa ako se hipohondrija ne liječi i do kakvih problema može dovesti?
– Ako osoba sama ne shvati prirodu svog problema, to će uvelike narušiti kvalitetu njezina života. U nekim se slučajevima može javiti sekundarna depresija jer osoba može sebe kriviti za takvo stanje.
Postoje li ljudi koji ‘glume’ hipohondriju i skrivaju se iza te dijagnoze i kako ih razlikovati od pravih hipohondara?
– Rijetki su oni koji bi se pretvarali da imaju hipohondriju, jer to nije poremećaj od kojeg bi mogli imati neke posebne koristi – za razliku od npr. teških poremećaja kojima bi mogli priskrbiti neku konkretniju dobit.
Teško je zamisliti da bi netko podnosio sva ispitivanja kojima se podvrgavaju hipohondri, ponavljano trpeći neugodna i nepotrebna testiranja iz tjedna u tjedan, samo da bi ‘glumio’ hipohondriju.
Može li se hipohondrija glumiti i zašto bi netko to činio?
– Moguće je fingirati bilo koji poremećaj, no kliničko iskustvo i testiranja često mogu utvrditi radi li se o autentičnom slučaju ili ne.
Osoba koja glumi hipohondriju uskoro bi shvatila da je korist kratkotrajna – zabrinutost okoline brzo se pretvori u prigovore ili ignoriranje, što se, nažalost, zna dogoditi i stvarnim hipohondričarima jer, osim što opterećuju sebe, opterećuju i svoje bližnje. Često su članovi obitelji već probali suosjećati, razumjeti, prigovarati, ljutiti se, moliti, prijetiti, ignorirati… a pacijent i dalje ima iste tegobe.
Traže li pravi hipohondri stalno liječničku pomoć ili ne i o čemu to ovisi?
– Pravi hipohondri u pravilu neprestano traže liječničku pomoć, neprestano traže uputnice za nove pretrage, boje se da su liječnici nešto propustili ili da nisu obratili dovoljno pažnje na neki simptom ili nalaz, traže da ih liječnici uvjere kako je sve u redu, ali im istodobno ne vjeruju.
Često pozitivno reagiraju na toplu komunikaciju i razumijevanje, no sama empatija nije dovoljna za rješavanje problema.
Potrebno je sustavno rješavanje problema, od rada na simptomima i njihovu povezivanju s tijelom, emocijama, razmišljanjima i konflikti(ma) ili traumama, kako bi se postiglo olakšanje.
Koliki postotak stanovništva spada u hipohondre, postoje li podkategorije ovog poremećaja i koliko je takvih ljudi u našoj zemlji (ako postoje takvi podaci)?
– Ne postoje točni podaci koliko je ovaj poremećaj učestao u našoj zemlji, no procjene govore da od hipohondrije pati od 1 % pa sve do 7 % stanovništva. Više stope odnose se na pacijente koji se obraćaju primarnoj zdravstvenoj zaštiti, tj. liječnicima opće prakse.
Manje od polovice njih stiže do psihijatra, psihologa ili psihoterapeuta, jer se dio njih nastavlja liječiti u općoj praksi, što je prihvatljivo ako je taj pristup uspješan.
Intervju s Aleksandrom Buberom, objavljen u Večernjim novostima