GAP pripada skupini anksioznih poremećaja i, prema definiciji (DSM-V-TR, 2022.), obuhvaća izraženu anksioznost i zabrinutost u vezi s različitim događajima ili aktivnostima, prisutnu većinu dana tijekom najmanje šestomjesečnog razdoblja.
Osoba teško kontrolira tu zabrinutost i ima barem tri (ili više) od navedenih simptoma: nemir, napetost ili osjećaj da je „na rubu“, lako zamaranje, poteškoće s koncentracijom ili osjećaj „prazne glave“, razdražljivost, mišićnu napetost i/ili probleme sa spavanjem (otežano uspavljivanje, nemiran ili isprekidan san, prerano buđenje).
Za postavljanje dijagnoze GAP-a važno je da osoba iskusi klinički značajan distres (negativni stres) ili pogoršanje funkcioniranja u važnim područjima života, poput socijalne ili poslovne sfere.
Kod GAP-a intenzitet, trajanje ili učestalost anksioznosti i zabrinutosti daleko nadilaze stvarnu vjerojatnost da će se nešto doista dogoditi ili realni obujam posljedica ako do toga dođe. Odrasli s GAP-om obično pretjerano brinu o svakodnevnim, rutinskim životnim okolnostima – mogućim obvezama na poslu, zdravlju (vlastitom ili članova obitelji), financijama, mogućim nezgodama koje se mogu dogoditi djeci, ali i o manjim stvarima, poput kućanskih poslova ili kašnjenja na sastanak. Djeca s GAP-om sklona su pretjeranoj brizi za vlastite sposobnosti ili uspjeh. Kako se poremećaj razvija, fokus zabrinutosti može se preusmjeriti s jedne teme na drugu.
Nekoliko obilježja razlikuje GAP od uobičajene, nepatološke anksioznosti.
Prvo, brige povezane s GAP-om pretjerane su i značajno narušavaju psihosocijalno funkcioniranje, dok su svakodnevne brige obično blaže, pojedinac ih doživljava upravljivijima te ih može odgoditi ako je potrebno.
Drugo, brige koje prate GAP sveobuhvatnije su, intenzivnije i proizvode veći stupanj distresa, traju dulje te često nemaju jasan, konkretan uzrok.
Treće, svakodnevne brige znatno rjeđe prati čitav niz tjelesnih simptoma (npr. napetost ili osjećaj nervoze u tijelu).
Najčešći fizički simptomi uključuju mišićnu napetost, drhtanje, bolove u mišićima ili drugim dijelovima tijela. Mnoge osobe prijavljuju i somatske simptome poput znojenja, mučnine i proljeva, kao i pretjerane reakcije na iznenadne podražaje.
Simptomi GAP-a uglavnom su kronični, s razdobljima jačeg i slabijeg intenziteta tijekom života, a potpuna remisija rijetko se događa. Mnogi ljudi s ovim poremećajem kažu da su se „cijeli život osjećali anksiozno i nervozno“.
Djeca i adolescenti s GAP-om često se pretjerano brinu o svojim postignućima ili kompetencijama u školi ili na sportskim natjecanjima, čak i ako ih nitko ne procjenjuje. Mogu razmišljati i o mogućim katastrofičnim događajima, primjerice potresima ili nuklearnom ratu. Takva djeca mogu biti izrazito konformistična ili perfekcionistična te nesigurna u sebe.
Čimbenici rizika za ovaj poremećaj uključuju temperament, utjecaj okruženja (nepovoljne okolnosti u djetinjstvu ili roditeljski stil pretjerane zaštite ili kontrole) te genetiku (otprilike jedna trećina rizika za GAP potječe iz genetskih čimbenika).
Što se tiče funkcionalnih posljedica GAP-a, pretjerana zabrinutost umanjuje sposobnost osobe da djeluje učinkovito i koncentrirano, bilo na poslu ili kod kuće. Briga oduzima vrijeme i energiju, dok fizički simptomi dodatno otežavaju svakodnevno funkcioniranje. Osobe s ovim poremećajem mogu imati i poteškoća u razvijanju osjećaja samopouzdanja kod djece.
Autor: Jelena Antić