Bulimija – tehnike samopomoći
Bulimija (tzv. „volovska glad“) poremećaj je hranjenja koji se najčešće javlja u adolescenciji. Uz anoreksiju, predstavlja najčešći poremećaj hranjenja.
Dijagnozu bulimije čine sljedeći simptomi:
- nekontrolirano uzimanje visokokalorične hrane
- uzimanje hrane potajno, često i tijekom noći
- prestajanje uzimanja hrane nakon pojave bolova u želucu ili namjerno izazivanje povraćanja
- razni ponavljani pokušaji smanjenja tjelesne težine
- učestale oscilacije u tjelesnoj težini veće od pet kilograma, uvjetovane prekomjernim uzimanjem hrane ili gladovanjem
Dijagnoza bulimije postavlja se ako postoje najmanje dvije bulimične epizode tjedno, kroz tri mjeseca.
Sumirajući rezultate različitih istraživanja, uočavamo velike razlike u shvaćanju učestalosti ovog poremećaja. Prevalencija bulimije kreće se od otprilike 0,1 – 1,4% kod muškaraca do 0,3 – 9,4% kod žena. Dakle, problem je neusporedivo češći kod žena, a neke statistike pokazuju i zabrinjavajuće visoku učestalost. Prema službenim podacima iz 2005. godine, Gelder, Mayou i Geddes navode da se bulimija javlja u 1-2% žena starosti između 15 i 45 godina. Ti znanstvenici također izvještavaju da je bulimija učestalija u gradovima i razvijenim zemljama nego u ruralnim područjima i industrijski slabije razvijenim državama.
Bulimiju valja povezati s anoreksijom, jer je, prema mnogim znanstvenicima, zapravo posrijedi isti mehanizam: osobe nastoje suprotstaviti se debljanju na neadekvatan i, za njih, štetan način. Bilo da je to gladovanje, namjerno povraćanje uz korištenje laksativa, diuretika, različitih tableta za mršavljenje ili droga koje smanjuju apetit, stav je uvijek isti i glasi: „Nikako se ne smijem udebljati i pod svaku cijenu moram kontrolirati svoj fizički izgled, tj. izgledati mršavo i atraktivno.“
U najvećem broju slučajeva, osobe s bulimijom dolaze iz skupine bivših anoreksičarki. Često te osobe i same za sebe kažu da su „neuspjele“ jer nisu dugo i kontrolirano uspjele ostati u stanju anoreksije. Za njih je anoreksija često iskrivljeni ideal, jer kad uspiju odoljeti hrani, vjeruju da je „sve pod kontrolom“. Osobe s bulimijom uglavnom su starije od anoreksičarki, češće su to žene, i vrlo su često sklone toksikomaniji, impulzivnom ponašanju te promiskuitetu. Bulimija se često javlja uz neki drugi psihički problem. Neki poremećaji ličnosti, posebice granični tip, često se povezuju s bulimijom. Histerični, depresivni, fobični i shizoidni problemi mogu se katkad kombinirati s bulimijom. Anksioznost je sastavni dio bulimije, jer je osoba neprestano na oprezu da se ne udeblja. Opsesivne misli o hrani nužni su sastojak ovog problema. Osobe s bulimijom većinu svog vremena troše na planiranje unosa (i „iznošenja“) hrane. Opsesivno broje kalorije dok jedu, a kad ne jedu, često razmišljaju o svim mogućim „dozvoljenim“ i „zabranjenim“ vrstama hrane. Opsesija hranom može se smatrati logičnim odgovorom iscrpljenog organizma koji se „bori za život“. Da bismo živjeli, moramo jesti. To je nepobitna činjenica. Kako je hrana za osobu s bulimijom nešto loše i „prljavo“, ne može je podnijeti u sebi. Istodobno, ne može joj ni odoljeti jer slabo kontrolira impulse, frustracije, tenzije i ne podnosi ambivalenciju (istodobno postojanje dviju međusobno isključivih želja). Stalno se kreće između unosa hrane (koju definira kao „dobro-loše“) i neprirodnog izbacivanja hrane, jer ne može pomiriti „dobru-lošu“ stranu iste.
Povraćanje može biti izazvano na različite grube načine, brojnim postupcima kojima se nastoji sva hrana izbaciti van. Potom se osoba smiri na neko vrijeme, dok se situacija ne ponovi. Ti poremećaji mogu nestati tijekom života, pojavljivati se povremeno ili se preoblikovati u druge vrste bolesti. Oko 1/3 anoreksičnih i bulimičnih poremećaja spontano prođe, 1/3 se može povremeno javljati do kraja života, a 1/3 poprimi obilježja nekog drugog poremećaja.
Kod bulimia nervosa, zbog čestih povraćanja, nema znatnog povećanja tjelesne težine, pa takve osobe djeluju iscrpljeno i mršavo. Često, međutim, nisu mršave kao anoreksičarke, jer ipak unose hranu i nemoguće je povraćanjem izbaciti sve što su unijele.
Ovaj poremećaj također je opasan po fizičko zdravlje, jer učestalo povraćanje dovodi do poremećaja ravnoteže elektrolita u krvi. Hipokalemija je česta pojava, a oštećenje kostiju i zubne cakline prateća su pojava učestalog namjernog povraćanja. Stradaju jetra, gušterača i reproduktivni organi. Djevojke s bulimijom izložene su riziku gubitka mogućnosti začeća. Amenoreja (izostanak menstrualnog ciklusa) vrlo je česta popratna pojava. Također se javlja gubitak seksualne želje. Česte su i srčane tegobe. Srce radi oslabljenim intenzitetom i, ako bulimija potraje, postoji opasnost od razvoja ozbiljnih srčanih bolesti, pa čak i smrti.
Cijeli niz fizičkih simptoma javlja se kao posljedica gladovanja: pojačana osjetljivost na hladnoću, zatvor, nizak krvni tlak, usporen rad srca i snižena tjelesna temperatura. Vrlo je čest i hormonski poremećaj: povišena razina hormona rasta, razina kortizola (hormon povezan sa stresom), a često i trijodtironina.
Uzroci bulimije:
Jedan od ključnih uzroka bulimije (a i ostalih poremećaja hranjenja) jest promijenjen odnos prema vlastitom tijelu. Osoba doživljava svoje tijelo kao veliko, nespretno, napuhano, dakle neprihvatljivo. Za osobe s poremećajem hranjenja, vitko tijelo simbol je ljepote, moralnosti, inteligencije, svemoći i hrabrosti. Međutim, način na koji održavaju tjelesnu težinu autodestruktivan je i ispunjen snažnim porivima za razaranjem vlastitog tijela. Odnos prema tijelu i unosu hrane dvojak je (osoba i želi i ne želi, želi jesti, ali ne želi debljanje). Ta dvojakost odražava dvojnost odnosa prema svemu ostalome u životu. Kod osoba s poremećajem hranjenja oživljeni su rani konflikti, primarno iz odnosa s majkom, koja je i zadovoljavala i frustrirala potrebe za hranjenjem (zabranjivala, prisiljavala, birala hranu). Ali važni su i drugi sukobi. Predodžbe i sadržaji unutarnjeg svijeta osoba s bulimijom prazni su. Ta mentalna praznina posljedica je „izbacivanja“ objekata (posebno majke ili osoba iz ranog djetinjstva koje su utjecale na oblikovanje ličnosti). Na taj način osoba stječe privid kontrole: ona kontrolira objekt, ona ga izbacuje iz sebe jer je loš, neadekvatan i opasan. Kroz taj privid kontrole, osoba zapravo kontrolira strah od gubitka značajnog objekta i ljubavi. Možda na prvi pogled zvuči paradoksalno, no ako se zamislimo, vidimo da i nije. Neka je osoba, koju je dijete jako voljelo, to dijete frustrirala. Dijete nije znalo izaći na kraj sa suprotstavljenim osjećajima. Voljelo je majku, no mrzilo ju je kad nije bila „dovoljno dobra“. Hrana se simbolički poistovjećuje s ljubavlju. Hrana je najprimarniji vid ljubavi koju dijete prima od majke. Dakle, hrana se poistovjećuje s majčinom ljubavlju. Kako je majčina ljubav bila i dobra i loša, a nikad pomirena, hrana se doživljava na isti način. Osoba s bulimijom želi ljubav i odnose, pa stoga unosi hranu u sebe. No, unos hrane predstavlja i unos onoga neintegriranog, lošeg, potencijalno razornog, nasilnog i prijetećeg dijela, stoga se mora odmah izbaciti. Ta se klackalica, nalik prisilnim radnjama, zapravo koristi kako bi se odagnala anksioznost od gubitka voljenog objekta i samoće.
Ličnost osobe s bulimijom nedovoljno je integrirana, krhka i od unutarnjih se sukoba brani cijepanjem (mehanizam obrane koji pojavnosti ili ljude dijeli na isključivo dobre ili isključivo loše), izdvajanjem, regresijom i projekcijom agresije u vlastito tijelo. Nasuprot tom krhkom identitetu, u idealima je osoba moćna i snažna. Često se tako i predstavlja, tome teži i može ostavljati takav dojam. Iz te snažne želje za svemoći i čvrstinom proistječe potreba za kontrolom svega i svačega, napose vlastitog tijela. Budući da je svijet nepredvidljiv, a druge ljude ne možemo „dresirati“, najbliži i najlakši put kontrole predstavlja manipulacija vlastitim tijelom.
Osoba usmjerava agresivnost prema vlastitom tijelu jer joj je lakše uništavati sebe nego odnose s najranijim bliskim osobama (posebice s majkom). Kao što smo naglasili, hrana je simbolička zamjena za majku i njezinu nedosljednu, često nametljivu „ljubav“, stoga se hrana mrzi i nasilno odstranjuje iz unutrašnjosti. Teško je odvojiti se od majke, još teže „iskaliti se“ na njezino nedosljedno ponašanje ili stavove. Mnogo je lakše “ispljunuti” simboličku zamjenu za majku te na taj način, umjesto nje, ozlijediti samog sebe. Tako je u nesvjesnom kod osoba s poremećajem hranjenja uspostavljen takav obrasac.
Tijek i prognoza: Rekli smo da većina osoba s bulimijom predstavlja „neuspjeli pokušaj anoreksije“. Ako anoreksija i bulimija dugo traju, mogu biti fatalne. Prema nekim statistikama, ozbiljne poremećaje hranjenja preživi oko 80% osoba. Psihoterapijska pomoć od ključne je važnosti za ljude s poremećajem hranjenja. Osoba ga sama ne može prevladati. Neophodno je, uz stručnjaka, raditi na unapređenju međuljudskih odnosa, spajanju crno-bijelog pogleda na svijet u realističniju cjelinu, razvoju vlastitih sposobnosti, kontroli impulsa, a osobito na restrukturiranju odnosa prema vlastitom tijelu. U novije vrijeme sve se više koriste KBT, REBT i obiteljska terapija u liječenju ovih poremećaja. Terapije ponekad traju dugo, a klijenti prolaze kroz ciklična razdoblja napretka i nazadovanja. Budući da osobe s bulimijom nastoje „ispljunuti“ sve odnose, jer ih doživljavaju kao prijeteće, intruzivne i razorne, može se dogoditi i da obezvrijede terapiju i terapeuta, te prekinu terapijski proces. Zbog toga je važno razumjeti psihodinamiku nastanka ovog problema. Ako se isključivo tehnikama pokušava „strukturirati“ način života autodestruktivne osobe, bez razumijevanja pozadine, neće se otkloniti pravi uzrok problema. Bulimija služi svrsi kontrole. Pokušamo li bez razumijevanja kontrolirati bulimiju, možemo narušiti privid kontrole koji osoba ima, a time i čitavu njezinu stabilnost. Budući da se radi o osjetljivim i vrlo kompleksnim procesima koji sačinjavaju ovaj poremećaj, najbolje rješenje jest postupan izlazak iz uigranih obrazaca. Tek kada osoba sama shvati čemu služi njezin poremećaj hranjenja, tehnike za regulaciju obrasca prehrane mogu joj pomoći.
KBT metoda samopomoći: Jedna od često predlaganih metoda samopomoći jest tzv. vođenje dnevnika. U praksi, to je tablica koju osoba s bulimijom ispunjava svakodnevno, nakon svakog obroka. Glavna je poanta svakodnevno bilježiti prehranu na sljedeći način:
- Nakon svakog obroka zapisujete: što ste pojeli, u kojoj količini, detaljno opišete porciju, mjesto konzumiranja hrane te vrijeme početka i završetka obroka.
- Nipošto ne zapisujete kalorijsku vrijednost namirnica, već isključivo detaljan opis porcije.
- Bilježite kako ste se osjećali i što ste mislili u vezi vrste i količine hrane koju ste pojeli (za svaki obrok zasebno, u nekoliko riječi ili rečenica).
- Bilježite kad dođe do povraćanja (upišite u kojim okolnostima, na kojem mjestu, nakon koje vrste i količine hrane ste povraćali, kako ste se osjećali, što ste sebi govorili u vezi te hrane, kako ste razmišljali i kako ste se osjećali nakon povraćanja, jeste li unaprijed znali da ćete povratiti ili ste se tijekom jela „zanijeli“, pa naknadno „shvatili“ da je bilo „previše“. Dakle – ne brojite kalorije, nego unosite vrstu i količinu hrane, misli i emocije prije i poslije povraćanja te mjesto na kojem ste jeli i povraćali.)
- Vagajte se jednom tjedno (ako kod kuće imate vagu, zamolite članove obitelji da vam ne dopuste češće vaganje od jednog tjedno). To je važno radi sprječavanja opsesivne potrebe za nadziranjem tjelesne težine.
- Dosljedno se pridržavajte tih koraka. Ako primijetite opsesivne misli koje vas „tjeraju“ na prejedanje i povraćanje, kao i nezdrave emocije poput „stid, krivnja, depresivnost ili euforija“, analizirajte ih na KBT način.
- KBT analiza misli i osjećaja polazi od pretpostavke da misli uzrokuju emocije, pa svaku misao promatrajte kao okidač za emociju i ponašanje. Kad god osjetite zadovoljstvo (jer ste se hranili na zdrav način) i nezadovoljstvo (zbog povraćanja), zapitajte se: „Što sam mislio/la dok sam jeo/la, kakvim sam mislima stvorio/la ove emocije, što mi je prolazilo kroz glavu prije i poslije povraćanja?“
- Nakon nekog vremena vođenja ovakvih bilježaka, uočit ćete niz misli koje vas „tjeraju“ da u određenim situacijama povraćate ili da osjećate neizdrživu potrebu za „pražnjenjem“, te ćete vidjeti koje misli u vama izazivaju ugodne ili neugodne emocije u vezi načina na koji se hranite.
- Kad „uhvatite“ misli koje vas „tjeraju“ na povraćanje i one koje imate kad jedete bez potrebe da povratite, uporno vježbajte zamjenu opsesivnih misli racionalnijima, koje vam omogućuju hranjenje bez nasilnog izbacivanja hrane.
- Ključ uspjeha u ovoj metodi samopomoći jest – biti dosljedan, ne preskakati „vođenje dnevnika“, ne odustajati kad povratite i budete nezadovoljni što se to dogodilo te ustrajati u „hvatanju“ i analizi vlastitih misli te zamjeni opsesivnih misli onim zdravijima.
- Ako imate mogućnost, uključite neku blisku osobu u ovaj proces. To znači da netko zna za vaš „dnevnik“ i da je dovoljno zainteresiran pomoći vam da se dosljedno pridržavate vođenja dnevnika, dok ne uspijete samodisciplinirano slijediti ove smjernice.
Autorica: Renata Senić