Kao prvo, koliko je bitno dobro vaspitanje za društveni život djeteta na duge staze?
– Dobro vaspitanje je od ključnog značaja za budućnost djeteta. Ono što dijete „ponese iz kuće“, bilo da su to pozitivne ili negativne poruke, vaspitanje i navike, mnogo više određuje kako će se ono snaći u životu nego njegov genetski dat temperament i potencijal. To ne znači da od djeteta koje se rodilo s, na primjer, mentalnom insuficijencijom možete napraviti „vunderkinda“, ali znači da od svakog djeteta koje se rodilo barem prosječno možete napraviti osobu koja će se dobro snalaziti u ljudskom društvu.
Mudar roditelj će dobro procijeniti potencijal svog djeteta i maksimalno ga podržati za djetetovo dobro. To znači da neće smatrati prosječno dijete genijalcem i pokušavati ga natjerati da po svaku cijenu bude najbolje u svemu, isto kao što ga neće ponižavati govoreći mu da je glupo i nesposobno.
Kako biti mudar roditelj ako sami nismo imali dobar model odrastanja? To se može naučiti čitajući lako dostupnu literaturu i savjetujući se s poznanicima koji imaju uspješnu i zadovoljnu djecu ili sa stručnjacima koji se time bave, ići na kurseve roditeljstva i slično.
Prvi zadatak roditelja jeste da sami budu realni i da nauče svoju djecu istome, jer će tada djeca imati realnu sliku sebe, drugih, svijeta i okolnosti, pa će je koristiti kao tačnu mapu za pravilnu orijentaciju u životu i društvu.
Da li očekivanja i pravila koja postavljamo djeci treba da budu potkrijepljena ličnim primjerom? Odnosno, ako od djeteta tražite da se ponaša pristojno, a sami vrijeđate nekog u afektu, ogovarate ili tome slično, kakav to utisak ostavlja na dijete i kakve su posljedice?
– Da. Djeca su veoma radoznala i dobro zapažaju. Ako im govorite jedno, a radite drugo, vrlo je vjerovatno da će oponašati ono što radite, a ne ono što im govorite, jer je postupak uvijek upečatljivija poruka od izgovorene riječi. Postupak sa sobom nosi i emocionalnu komponentu, sliku, govor tijela, cijeli „film na određenu tematsku cjelinu“. To je ono što se pamti i usvaja.
Dijete može biti zbunjeno očiglednim neskladom između izrečenih poruka i sasvim suprotnog ponašanja, pa u pokušaju adaptacije na roditelja, ponekad će pokušati da se ponaša na oba načina, ali najvjerovatnije je da će na kraju usvojiti ono što je upečatljivije – postupke.
Koliko djecu „dovodi do ludila“ kada roditelji u društvu počnu da se šale na račun simpatije ili nečeg privatnog i da li to treba izbjegavati?
– Šaliti se na račun neke osobe ili postupka u prevodu znači začikavati, a nažalost često to može uključivati i ismijavanje.
Djeca do sedme godine su posebno osjetljiva na to, jer uglavnom još ne razlikuju sebe od svog ponašanja. To znači da ako se odrasli šale, ističući neki događaj u kome se dijete ponašalo „nespretno“ ili „djetinjasto“, dijete će to najvjerovatnije shvatiti kao da je ono nespretno ili djetinjasto, da ga roditelji smatraju glupim ili nesposobnim, i osjećat će stid, a stid je vrlo neprijatno osjećanje koje „udara“ na vrijednost djeteta.
Posebno je loše ako se odrasli šale s nečim što je djetetu važno i što im je ispričalo u povjerenju. Tada će se dijete osjećati iznevjerenim i sljedeći put će se teže odlučiti da se roditeljima povjeri o stvarima koje su mu bitne, jer samo nema dovoljno informacija i iskustva da se u tim situacijama snađe. Ako doživi takvu neprijatnost, ili će prestati dijeliti s roditeljima takve stvari ili će se ponašati buntovno, što često znači “u inat” roditeljskim zahtjevima i uputama, ponekad i na sopstvenu štetu.
Roditelj bi trebalo biti u stanju da, kada se s djetetom dogovori da je nešto rečeno u povjerenju, to tako i ostane. Čak i ako se nisu posebno dogovarali, roditelj uvijek može pitati dijete da li je to nešto o čemu ne bi voljelo da se priča pred drugima. Naravno, roditelj treba pravilno procijeniti kada je iz vaspitnih razloga korisno govoriti pred drugima o nečemu što je djetetu neprijatno. Na primjer, ako je nešto ukralo, potrebno je da to vrati, nadoknadi štetu i izvini se, koliko god to neprijatno bilo, jer će ga upravo ta neprijatnost navesti da ubuduće ne pravi iste greške.
Ako imamo stidljivo dijete, kako da mu pomognemo da postane društvenije na nenametljiv način? Kolika je greška biti napadan i insistirati na velikoj zabavi ili ga „gurati“ u neko društvo? Da li tako postižemo kontraefekat?
– Stid je infantilno osjećanje, odnosno, kada se neko stidi, zapravo se boji da će biti kritikovan, ismijan ili odbačen od neke osobe ili grupe koja mu je važna, pa će se zbog toga osjećati bezvrijednim.
Ako stidljivo dijete bez pripreme “gurnete” u veliko društvo ili na javni nastup, to će za njega biti preplavljujuće. Preplavljivanje strahom ima dva ishoda: ili će dijete biti potpuno paralizirano ili će eventualno nadvladati stid i početi da se ponaša sigurnije. Što je dijete manje i nepripremljenije, prva opcija je vjerovatnija.
Zato preporučujem, ako je dijete stidljivo, da ga ohrabrujete, pohvalite i njega i njegove postupke, razgovarate s njim, navedete primjere kako su ljudi prevazilazili slične situacije. Dobro je da saznate da li je dijete motivisano i čime, da bi uopće i krenulo da se stavlja u ovako neprijatnu situaciju. A motivi su često druženje, prihvatanje, pohvale od strane autoriteta. Kada ste došli do motiva (ili ga sami motivisali), dogovorite se s njim i postepeno ga uvodite od najmanje stresne ka sve stresnijim situacijama.
Važno je da dijete zna da nije kraj svijeta ako mu odmah ne pođe za rukom, da zna da ima mogućnost ponavljati istu situaciju dokle god je ne savlada. Može i odustati ako mu je trenutno preteško, a roditelj će biti tu da ga utješi i ohrabri, ali i da vjeruje kako dijete to može i da će mu pomoći da to riješi, prije ili kasnije, i da neće odustati dok se situacija ne savlada, jer je to dobro za dijete na duže staze. Nakon svake savladane prepreke, obavezno ga primjereno nagradite i zajedno se tome radujte, predahnite, a zatim – nastavite dalje prema cilju.
Koliko je pretjerana popustljivost roditelja loša za razvijanje društvenih navika djeteta, na koji način i kako to spriječiti?
– Ako su roditelji previše popustljivi, dijete će biti razmaženo. Dakle, i ubuduće će se ponašati previše popustljivo prema sebi, ne poštujući društvene, a ponekad ni zakonske norme, gledat će samo sebe i svoje interese, a prema drugim ljudima neće imati dovoljno obzira.
Jedini način da se to spriječi jeste da dijete, pored dovoljne količine bezuslovne ljubavi, pohvala i nagrada, ima i primjerenu količinu discipline, zahtjeva i kazni.
U posljednje vrijeme je, nažalost, i kod nas veoma prisutan trend da se vrše razni pritisci na javnost i zakonodavstvo kako bi se roditeljima oduzela moć da vaspitaju svoju djecu primjenom primjerene kazne.
Kažnjavanje je dio discipliniranja, koje je dio vaspitanja. A formula dobrog vaspitanja = ljubav + discipliniranje.
Neophodno je da roditelj ima širok repertoar pohvala, nagrada i kazni, kako bi dijete usvojilo i shvatilo šta se smije, a šta ne, šta je dobro, a šta loše, da bi bilo socijalizirano u dovoljnoj mjeri.
Ovo je potkrijepljeno brojnim istraživanjima koja su upoređivala djecu i države gdje je primjenjivano popustljivo vaspitanje naspram vaspitanja uz disciplinu. Rezultat je uvijek isti – djeca i društva u kojima je, uz ljubav, primjenjivana disciplina uspješnija su i zadovoljnija od razmažene djece.
Koliko je bitno da se roditelji ne dodvoravaju djetetu, već da ne zaborave da su oni ipak roditelji koji moraju postavljati granice, a ne da budu djetetovi najbolji prijatelji?
– Roditelji su roditelji, a ne drugovi i drugarice djetetu. To je loše i za roditelja i za dijete, jer se miješaju uloge. Neko ko je u ulozi drugarice ne može sprovesti sve ono što je roditeljska dužnost, isto kao što neko ko je u ulozi roditelja ne može sprovesti ono što je djetetu potrebno od prijateljstva. Roditelji imaju drugačiji nivo moći u odnosu na dijete, i objektivno i psihološki, dok se dijete i drugovi nalaze na istom nivou.
S druge strane, ako se dijete s roditeljima osjeća kao da je u vojničkoj školi – koliko velika doza strogosti utiče na njega? Mislim na skoro potpunu zabranu izlazaka, precizno određeno vrijeme vraćanja kući poslije škole, zabranu spavanja kod prijatelja. U isto vrijeme, ima roditelja koji žele potpuno kontrolisati djetetovo vrijeme, pa mu određuju tačne sate – od toliko do toliko si u školi, onda možeš sat vremena kod druga, pa tačno kući u 7 da radiš domaći do 9, večera, pa spavanje…
– Naravno, nijedan ekstrem u vaspitanju nije dobar, kao što ne možemo djeci prepustiti vođstvo u porodici, tako nije dobro ni da djeca nemaju pravo glasa, mišljenja, izbora i da moraju bespogovorno izvršavati svaku roditeljsku zamisao. Neophodno je da dijete nauči podrediti se roditelju kao onome ko vodi porodicu.
Ali, ako se dijete samo bude podređivalo, neće, kada odraste, imati svoje mišljenje, zanemarivat će svoje želje u korist drugih i bit će u najmanju ruku nezadovoljno, čak i ako bude uspješno. Potiskivat će sve svoje i često „izgubiti sebe“ kako bi udovoljilo drugima. Tada će to dijete biti presocijalizirano.
Presocijalizirana društva su ona u kojima imamo najviše samoubistava. Istraživanja i praksa su pokazali logične rezultate: čak i pored ovakvih ishoda, uvijek je bolje imati malo više nego malo manje discipline. Jer, osoba koja ima višak discipline može se naučiti da sebi da više slobode.
Osoba koja ima manjak discipline uglavnom nema motivacije i često ne želi sebi nametati disciplinu, jer joj je bez discipline udobnije.
Druga istraživanja pokazuju da je najbolje kada se u porodici zna da je roditelj vođa, a da se od djeteta očekuje da usvoji i poštuje pravila i disciplinu, ali isto tako da se od njega očekuje i podržava da ima vlastito mišljenje, da zastupa svoje stavove, da ima originalne ideje, da ga se pita za njegove želje, da učestvuje u donošenju odluka, ali da će ipak na kraju biti onako kako roditelj kaže, barem dok dijete ne sazri dovoljno da ima informacije, znanje, iskustvo i vještine da samostalno donosi odluke.
Svi roditelji znaju da je vaspitanje djece najteži zadatak u životu i da često izgleda kao da pokušavate proći između Scile i Haribde – prestrogog i prepopustljivog načina vaspitanja. Recept je da budete realni, dosljedni, strogi kada je neophodno i da mnogo volite svoje dijete te da mu to pokazujete i govorite svo ostalo vrijeme.
Da li pretjerana strogost u vezi s higijenom utiče na dijete? Mislim na „steriliziranje“ prostorija, tjeranje djeteta i njegovih prijatelja da se obavezno izuvaju, da ništa ne diraju „prljavim“ rukama i slično. Kako se dijete osjeća u tom slučaju i kako to utiče na njegovo druženje s vršnjacima?
– Ako roditelj pretjerano insistira na higijeni, dijete ima velike šanse da postane opsesivno po tom pitanju, ponekad do te mjere da se razvije fobično-kompulzivno ili anksiozno-kompulzivno ponašanje ili opsesivni poremećaj ličnosti. Ako mislite da zvuči pretjerano, slijedi objašnjenje.
Roditelj koji toliko insistira na higijeni i redu da sve mora biti poslagano i sterilizirano, često je i sam opsesivan ili prestrašen za svoje dijete, a često oboje. Nerijetko će stvarati dramu zbog sitnica u vezi s higijenom, a uz to i prezaštićivati dijete. Takvo dijete i samo će pridavati preveliki značaj svemu tome, a ako je uz to bilo i prezaštićeno, to znači da mu se nije dovoljno dozvoljavalo da se „oproba“ i pokaže svoje sposobnosti. To dovodi do toga da dijete ne zna svoje sposobnosti ili ne vjeruje u njih – ili oboje, što vodi daljem učvršćivanju takvog ponašanja ili čak razvoju poremećaja.
Mislim da se danas i u ovom pretjeruje, mediji su puni reklama za antibakterijske preparate, sapune, vlažne maramice, sredstva za uništavanje virusa, prašine, sterilizatore ovoga i onoga.
Moje lično mišljenje je da se tu radi o trgovini roditeljskim strahom za ono što im je najdragocjenije – njihovu djecu. Kada „pritisnete dugme straha“, rezultat je zagarantovan, a marketinški stručnjaci to dobro znaju.
A medicina, kao i narod, znaju da i u ovome treba imati mjeru. Čistoća i urednost su potrebni, ali isto tako i izloženost uobičajenim antigenima u razumnoj mjeri, kako bi ih organizam upoznao i stekao otpornost, da bi kasnije, kada više ne bude roditelja i sterilisanog prostora, bio u stanju sam se odbraniti.
Kako na dijete utiče odbijanje roditelja da prihvati i dopusti mu bilo šta što je „moderno” i novo jer smatra da je sve to loše?
– Ukoliko roditelj striktno i neselektivno proglašava sve novo lošim, bez prethodnog informisanja, onda taj roditelj nije realan i prisiljava dijete da živi u prošlosti, a ne u sadašnjosti. Tako se može živjeti samo izolovano od svijeta i vremena.
Svima je poznat primjer zajednice Amiša u Americi, mada i kod nas postoje zajednice koje žive na sličan način. I njima je dobro u njihovoj zajednici, ali kada dođu u kontakt s ljudima van svoje zajednice, nastaje zbunjenost s obje strane, a nažalost često se takav susret, zbog neinformisanosti, nerazumijevanja i ismijavanja, ne završi dobro. U blažoj varijanti, ako ne pratite barem sa strane i nemate ideju šta se dešava, bit ćete neshvaćeni i neprihvaćeni. Ne kažem da treba da budemo prihvaćeni i shvaćeni po svaku cijenu, ali neka mjera prilagođavanja i informisanosti je ipak potrebna da bismo se razumjeli.
Iako je u savremenom svijetu previše noviteta u kratkom vremenskom periodu, nisu svi nužno loši.
Zato roditelji treba da se informišu o novotarijama, prije nego što donesu zaključak da li su one dobre ili loše uopće, kao i za njihovu porodicu i dijete. Promjena i kretanje su suština života, s mjerom, naravno, i uz poštovanje osnovnih principa prirode i humanosti.
Koliko stalna kritika može da deprimira dijete, na primjer kako se oblači?
– Ako roditelj stalno samo kritikuje dijete za sve, i to neselektivno, pogotovo ako su to poruke upućene njemu kao osobi, a ne njegovom ponašanju, to je izrazito štetno, jer ruši djetetovo samopouzdanje, osjećaj vrijednosti i voljenosti, te doprinosi lošoj slici koju dijete ima o sebi, što vodi osjećanju niže vrijednosti, pa čak i samoprezira koji je u osnovi velikog broja depresivnih poremećaja. Dakle, ponavljam i naglašavam: ako kritikujući dijete ne pravimo razliku između njega i njegovog ponašanja, to je izrazito loše.
Na primjer, sasvim je u redu reći nešto poput: „Ne razumijem kako jedno tako pametno dijete može napraviti takvu glupost?“, a izrazito loše je reći: „Glupane, vidi šta si uradio!“.
Zabranjivati mu da se druži s određenim vršnjacima jer se roditelju ne dopadaju ili ne ispunjavaju njihove kriterije?
– Zabrana bez objašnjenja izazvat će ili bunt, pa će dijete iz inata raditi baš ono što mu je zabranjeno, ili će se odreći svojih želja i biti nesretno.
Ali, ako roditelj ima objektivne razloge za takav postupak, neophodno je da o tome popriča s djetetom. „Objektivni razlozi“ moraju biti utemeljeni u realnosti, a ne na „snobovskim“ ili nekim drugim iskrivljenim kriterijima. Ako već objektivni razlog stvarno postoji, bolje je da roditelj postavlja pitanja koja će dovesti do toga da dijete samo zaključi da je za njega određeno druženje loše, i to tačno zašto, jer se tako potiče proces mišljenja djeteta, što ostavlja trajniji efekat. Bolje nego da mu samo „saopšti manifest o nepodobnosti“ i zabrani mu druženje. To može imati efekat, ali i ne mora, ili pak može stvoriti kontraefekat.
Prisluškivanje razgovora, s negativnim komentarima tipa šta je trebalo da kaže?
– Ne treba prisluškivati djetetove razgovore! Možete slušati ako se prethodno dogovorite s djetetom, a to će vjerovatno biti slučaj ako zajedno utvrdite da mu treba savjet kako da se postavi u određenoj situaciji.
Jedini izuzetak od ovog pravila jeste ako roditelj ima opravdanu sumnju da se dešava nešto na šta treba da reaguje, a dijete mu to nije ispričalo zbog straha od posljedica osobe s kojom razgovara ili samog roditelja, ili zato što želi da ga slaže ili izmanipuliše na neki drugi način koji je štetan za dijete.
Ako imate dobar odnos s djetetom, ono će vam samo reći sve što je važno da znate, bez potrebe da prisluškujete. Što znači, neće vam reći baš SVE, i to je u redu.
Ako dijete ima problema sa sklapanjem prijateljstava, treba li ga pustiti da se samo s tim nosi ili mu ipak treba pomoći i koji je pravi način za to?
– Opet, ako imate dobar odnos s djetetom, znat ćete da ono ima problem u ovoj oblasti, pa ćete moći s njim porazgovarati, ohrabriti ga i dati neki savjet, ili još bolje, navesti primjer kako ste vi ili netko od rodbine ili prijatelja rješavali slične probleme. Možete mu ponuditi svoju pomoć, ali naglasite da se nećete miješati ako vam samo to ne zatraži. Osim, naravno, ako procijenite da je dijete ugroženo, recimo, ako trpi nasilje od vršnjaka i slično.
Intervju s Aleksandrom Buberom, objavljen u skraćenoj verziji u Blicu