Svi oni koji su barem nekada u životu osjetili svu gorčinu osjećaja usamljenosti znaju koliko je to uznemirujuće iskustvo. Ako pitamo ljude koji su usamljeni da nam opišu šta zapravo doživljavaju – čujemo da imaju osjećaj praznine, da se osjećaju kao da nikome i nigdje ne pripadaju… kao da su sami na ovome svijetu. Žele kontakt s drugim ljudima, povezanost, ljubav i bliskost, a ne mogu da ih ostvare.
Kvalitet našeg života u velikoj mjeri određen je kvalitetom interakcije s drugim ljudima, pa tako ukoliko ne zadovoljavamo neke od osnovnih ljudskih potreba – potrebu za pripadanjem, razumijevanjem, toplinom – imamo doživljaj da ne dišemo “punim plućima” i da našem životu nedostaju boje. Usamljenost se može doživjeti i u odnosu – prijateljskom, partnerskom… Imamo društvo, a zapravo smo sami. Ne kaže se uzalud da je najgora “samoća u dvoje”.
Usamljenost je mučna i bolna emocija koju karakterišu jak osjećaj unutrašnje praznine i samoće. Usamljena osoba doživljava da je drugi ljudi ne primjećuju, da im nije važna, da su prema njoj ravnodušni i nezainteresirani. Ima utisak da je napuštena, nepoželjna, neadekvatna. Misli da je neuspješna i da nešto s njom nije u redu. Ovakva uvjerenja itekako podrivaju samopoštovanje usamljene osobe i dovode do toga da se osjeća bezvrijedno.
Realno, čovjek se zaista može naći u neadekvatnom okruženju koje ga ne razumije i ne odgovara mu. U tom slučaju, traži se izlaz iz takvog okruženja, osoba se okreće ljudima s kojima se može povezati i uz koje se osjeća prihvaćeno. Hronično usamljeni ljudi se, međutim, u svakom društvu osjećaju podjednako usamljeno i zanemareno i ne ulažu trud da sebi obezbijede adekvatnije društvo. U nekim situacijama je pojava usamljenosti sasvim razumljiva, ali i prolazna – npr. prilikom preseljenja u drugi grad ili državu, u procesu tugovanja kada izgubimo dragu osobu i kada nemamo snage da ulažemo u odnose s drugima, prilikom raskida emocionalne veze, nakon razvoda…
Mogli bismo reći da je usamljenost neželjena samoća. Samoću sami biramo, ona je naš izbor kada nam treba mir, odmor. Osamljujemo se kada želimo biti sami sa sobom, sa svojim mislima i osjećanjima, da proradimo neko iskustvo pa nam je društvo drugih suvišno i ometa nas u “bavljenju sobom”. Kada smo u procesu nekog kreativnog stvaranja, također nam prija samoća jer se tako lakše fokusiramo na rad.
Izlaz iz usamljenosti – psihološki teške i mučne pozicije, naravno postoji. Usamljena osoba može da se suoči sa svojim doživljajem, da ga istraži i dođe do odgovora na mnoga pitanja… Ako pođemo od toga da smo odgovorni za svoje misli, osjećanja i postupke, onda preuzimamo odgovornost i za usamljenost, tražimo uzroke i angažujemo se oko toga da pronađemo ljude koji nam odgovaraju, uspostavimo i održimo kontakte s ljudima pored kojih se osjećamo udobno, prihvaćeno i povezano. Menjamo najprije svoja uvjerenja o sebi, drugima i svijetu – ona uvjerenja koja nam ne služe i ne doprinose našoj dobrobiti. Promjenom uvjerenja, mijenja se i naša percepcija stvarnosti i tada smo u stanju da tražimo i nađemo izlaz iz izolovanosti. Razviti zainteresovanost za sebe i ljude oko sebe je putokaz ka izbavljenju od usamljenosti.
Za razliku od povremenog i prolaznog osjećanja usamljenosti, s hroničnom usamljenošću se potrebno pozabaviti kako se ne bi razvila depresija. Preporučujem psihoterapiju, odnosno psihološko savjetovanje koje stavlja akcenat na razumijevanje uzroka usamljenosti, promjenu stavova vezanih za usamljenost i usvajanje onih oblika ponašanja kojima osoba uspostavlja zadovoljavajuće odnose s drugim ljudima.
Pobijedite usamljenost, nemojte da ona postane jedina boja vašeg života!
Autor: Nada Vereš