Kao tinejdžerki, dešavalo mi se da u stanjima velike emotivne uznemirenosti počnem da se gušim. Iznenada bih osjetila kako mi nedostaje kisik i pokušavala bih da ga zevanjem i „gutanjem“ zraka nadoknadim. Osjećala sam se – a vjerovatno i izgledala – kao riba na suhom. Godinama kasnije, saznaću da se ono što mi se tada dešavalo zove hiperventilacija i da mi zapravo nije nedostajalo kisika nego ugljičnog dioksida. Moje netipično hiperventiliranje bilo je jedna tipična manifestacija paničnog napada.
U vrijeme kada sam doživljavala panične napade, nisam imala ni ideju zašto mi se sve to dešava. Ipak, bila sam dovoljno svjesna, savjesna i zainteresirana za svoje psihofizičko blagostanje da zatražim podršku psihoterapeuta zbog razvojnih poteškoća s kojima sam se suočavala. Na terapiji se nikada nisam bavila svojim simptomom, ali je simptom „magično“ nestao kada sam intuitivno počela osvjetljavati pozadinu iz koje se simptom pojavio.
PANIČNI NAPAD NIJE ISTO ŠTO I PANIKA
Panika je bezimeni užas koji čovjek osjeća u beznadežnoj situaciji. To su situacije rata, prirodnih katastrofa, terora svake vrste koji čovjeka parališu i čine ga bespomoćnim, ne dopuštajući mu da se spasi bijegom ili borbom – instinktivnim odgovorima na opasnost po život. Panični napad je u svojoj manifestaciji sličan panici, ali je kontekst u kojem se pojavljuje potpuno drugačiji. Panični napadi nastupaju iznenada, naizgled ničim izazvani. Strah je, bez obzira na nedostatak stvarnog povoda, ogroman i paralizirajući, tjelesni simptomi su nepodnošljivi, a osoba zaista vjeruje da će ili umrijeti ili poludjeti. Iako razloga za strah objektivno nema ili je razlog nerealan – osoba, na primjer, vjeruje da će joj pozliti u autobusu, na ulici, u liftu, dok stoji u redu ili čak dok je sama kod kuće – strah je veoma stvaran.
Nepredvidljivost paničnih napada je ono što posebno plaši osobe koje ih doživljavaju. Pošto ne postoji realan povod za strah, osobe ga počinju vezivati za situacije u kojima se on najčešće pojavljuje ili za tjelesne simptome uznemirenosti. Tada se stvara jedan začarani krug u kojem i najmanji simptom – na primjer, ubrzan rad srca nakon penjanja uz stepenice – pokreće panični napad, i tako izolovani panični napadi prerastaju u panični poremećaj koji doslovno zaustavlja život osobe. Prepoznajući čak i najbezazlenije situacije – vožnju autobusom, odlazak na pijacu, izlazak u bioskop, kafić ili klub – kao potencijalno opasne, osoba počinje da ih izbjegava i da sebi ograničava kretanje dok se potpuno ne zatvori u kuću i u sebe. Stoga ne čudi što preko 30% osoba s paničnim poremećajem tokom života doživi makar jednu epizodu depresije (neka istraživanja ukazuju na to da je taj procenat i mnogo viši, do 70%).
PANIČNI NAPAD KAO ODGOVOR NA „GUBITAK TLA POD NOGAMA“
Kao i većina adolescenata, u vrijeme kada sam doživljavala panične napade, suočavala sam se s važnim odlukama za koje sam vjerovala da će oblikovati moju budućnost. Trebalo je odabrati fakultet, uskladiti svoje želje s mogućnostima, izboriti se s neslaganjem i brigom roditelja, ponovo promijeniti sredinu, ponovo postati dio nove grupe, ponovo se dokazivati kao učenica i kao drugarica, ponovo tražiti svoje mjesto u svijetu; previše očekivanja od jednog mladog čovjeka, premalo vremena i previše prostora za grešku – bar sam tada tako mislila. Vjerovala sam da ne smijem pogriješiti, da me greška može skupo koštati; da, umjesto sretne budućnosti, pogrešna odluka garantuje propast.
Kada se osoba obrati psihoterapeutu zbog paničnih napada, vrlo brzo se u pozadini otkriva događaj ili okolnost koji prethode poremećaju. Najčešće su to porodični sukobi, razvod, napuštanje, smrt drage osobe, tjelesna bolest, rođenje djeteta, napeta situacija na poslu, završetak srednje škole ili fakulteta, traženje posla i slično.
Naravno, neće svaka osoba na suočavanje s prekomjernim stresom ili novom razvojnom fazom reagirati paničnim napadom. Potrebna je kombinacija ličnih sklonosti i životnih okolnosti da bi se kreirala ova „adaptacija“. Ljudi koji su skloni da na preveliku frustraciju odgovore paničnim poremećajem, obično su skloni i anksioznosti. Sklonost anksioznosti takođe je kombinacija urođenih predispozicija, tj. temperamenta, i stečenih sklonosti koje opet ovise o okolnostima odrastanja. Tako će, na primjer, ljudi koji su po prirodi introvertni i skloni oprezu „lako“ razviti anksiozni poremećaj ako su u ranom djetinjstvu imali iskustvo teške bolesti, hospitalizacije i odvajanja od roditelja. Ovo iskustvo doslovno ostaje „zapisano“ u neuronskim mrežama mozga i sve naknadne situacije odvajanja mogu pokrenuti te „zapise“ i s njima povezane snažne tjelesne senzacije.
Mnogo vremena i reparativnih iskustava je potrebno da se u mozgu „utisnu“ i drugačiji odgovori na ekstremnu frustraciju. Hranjivi i podržavajući odnosi s prijateljima i partnerima često su dovoljan korektivni faktor, a ljudi koji imaju sreću da uživaju u takvim odnosima mogu iz njih crpiti dovoljno podrške i snage za suočavanje sa svim životnim izazovima. Psihoterapija je također jedno veoma dragocjeno reparativno iskustvo, dostupno svima koji ne nalaze dovoljno podrške u svojoj neposrednoj okolini.
ŠTA NAM PORUČUJE PANIČNI NAPAD
Najčešći simptomi koji se javljaju tijekom paničnog napada su sljedeći: gušenje, lupanje srca, vrtoglavica, „gumene“ noge, trnjenje u rukama i nogama, stezanje i bol u grudima, preznojavanje, drhtanje, suha usta, otežano gutanje, mučnina, zamagljen vid, blokada misli, doživljaj izmenjenosti okoline ili nas samih. Ako bismo osobu zamolili da upotrijebi metaforu, najčešće bi panični napad opisala kao „gubitak tla pod nogama“. A upravo to panični napad u suštini i jeste – gubitak sigurne baze i samopodrške.
Panični napad nam poručuje da nismo spremni za sljedeći korak u životu jer vjerujemo da nemamo dovoljno vanjske ni unutrašnje podrške za ono što dolazi (fakultet, posao, brak, samostalan život, roditeljstvo, razvod, bolest, smrt). Panični napad odgađa trenutak suočavanja s krizom ili životnim izazovom tako što primorava osobu da skrene pogled s onoga s čim se treba suočiti. Simptomi služe kao distrakcije koje osobu zasljepljuju i paraliziraju, držeći njen pogled fiksiranim na ono što se neposredno dešava u tijelu, blokirajući svaku misao i čineći da okolina nestane – a zajedno s razmišljanjem i okolinom nestane i svaka podrška i samopodrška.
NEMOJTE BEZUSLOVNO VJEROVATI SVOJIM PANIČNIM NAPADIMA
To što osoba osjeća da nema dovoljno samopodrške da se pojavi, rizikuje, izađe iz poznatog, zatraži nešto za sebe, ne mora značiti (a najčešće i ne znači) da ona nema kapacitet da sve to uradi. Srećom, naši osjećaji nas ponekad mogu prevariti, pogotovo onda kada su obojeni strahom. Panični napad je poput uplašenog roditelja koji neselektivno zaustavlja svaku djetetovu akciju iz straha da se ono ne povrijedi. Štiteći ga od opasnosti, taj preplašeni i prezaštićujući roditelj zaustavlja svaki djetetov pokret, pa tako i onaj koji vodi znanju, iskustvu, kompetentnosti. Vjerujem da mnoge anksiozne osobe mogu prepoznati svoje roditelje u ovom opisu. Naravno, ovo nije pravilo. Mnogi anksiozni ljudi su odrasli pored nezainteresiranih, nepredvidivih ili čak nasilnih roditelja, što je također moglo dovesti do toga da se osjećaju nesigurnima i nekompetentnima. U oba slučaja, izostala je podrška – u drugom slučaju vrlo direktno i očigledno, u prvom posredno. Prezaštićujući roditelji, koji iz najbolje namjere rade sve za svoju djecu, na posredan način poručuju da ona sama nisu sposobna uraditi isto za sebe.
PREPORUKA ZA RAD NA SEBI
Ako smatrate da ste anksiozni, da imate panične napade ili možda čak panični poremećaj, a iz bilo kojeg razloga ne želite ili ne možete ići na psihoterapiju, toplo vam preporučujem knjigu našeg vodećeg stručnjaka iz ove oblasti, Vladana Starčevića: „Bez straha o strahu panici i fobiji“. Ova knjiga zamišljena je kao vodič za prihvatanje i liječenje straha i sadrži mnoštvo korisnih savjeta i vježbi koji će vam pomoći da se lakše nosite, a možda i potpuno izborite s problemom.