Svaka osoba ima prošlost. Bez obzira na životno doba, svako je prošao kroz određena iskustva koja u sadašnjosti ostavljaju manji ili veći trag.
Često se kaže da male bebe gotovo ništa ne znaju ili ne shvataju, ali iako one ne razumiju šta im se govori, vrlo precizno mogu zapamtiti izraz lica osoba iz okruženja, dodir ili način na koji se zadovoljavaju njihove potrebe. Ukoliko se, na primjer, dogodi da u tom uzrastu beba rijetko nailazi na topao i nasmijan izraz lica, ako su dodiri i maženja rijetki, a bebine potrebe se zadovoljavaju s popriličnim kašnjenjem, zaključak je da takvo rano iskustvo ne može biti dobra osnova za pohranu ugodnih osjećanja i uspomena na protekle dane ili razvoj pozitivnog stava prema životu.
Dodatni problem ovog iskustva je to što ovakav primjer vjerovatno nije rijetkost u životu pomenute bebe, jer se takav odnos važnih osoba iz njenog okruženja sigurno kontinuirano ponavlja tokom cijelog odrastanja, samo mijenjajući oblike u skladu s uzrastom. Vremenom, taj zanemarujući stav može biti ono što pojedinac zadrži i kasnije u odnosu prema samom sebi. Možda će sasvim jasno uvidjeti taj nefunkcionalni obrazac, ali neće previše vjerovati u mogućnost njegove promjene – iz razloga što, na primjer, neki ljudi koji dolaze na psihoterapiju upravo dugotrajnost ovog pogrešnog obrasca vide kao glavni razlog zbog kojeg se ne osjećaju sposobnim išta promijeniti.
Često se mogu čuti izjave kako je „sve oduvijek bilo tako“, kako ne pamte da ih je iko ikada zagrlio, utješio, da nisu imali podršku ili kako su to što su sad isključivo rezultat vlastitih zaključaka i odluka. Ovdje ne moramo govoriti o porodicama s visokim stepenom nasilja ili zanemarivanja, jer često je riječ o naizgled funkcionalnim porodicama u kojima ne postoji svijest o tome da je nekom njihovom članu nešto nedostajalo. Međutim, za onoga kome je „uskraćeno“, slika porodične dinamike je često drastično drugačija.
Sve navedeno možda i ne mora biti potpuno loše ukoliko su negativna iskustva iz prošlosti poslužila kao put ka adekvatnoj prilagodbi na svijet, doprinijela formiranju funkcionalnih zaključaka o životu bez osuđivanja onih čijim tretmanom osoba nije zadovoljna i ako je osoba uspjela „preboljeti“ svoju prošlost. U tom slučaju, moguće je da, bez osjećaja stida ili krivice zbog pomenutih iskustava kroz koja sebe vidi kao „pogrešnu“ i zaslužnu za sve što joj se dogodilo, nastavi svoj život. Tada prošlost može biti tek dobar izvor informacija i sjećanja koji djeluju kao podsticaj u svim teškim trenucima sadašnjosti.
Međutim, kada prošlost i dalje postoji u sadašnjosti do te mjere da osoba i dalje vjeruje kako je moguće promijeniti je ili se, s tugom, fokusira na sve ono što joj je u prošlosti nedostajalo i „što nije dobila“, stvara se veoma širok prostor za žalost, nemir ili depresivno raspoloženje. Takva stanja mogu ozbiljno ometati normalno funkcionisanje osobe, jer tako fokusirana na prošlost, ona nastavlja propuštati sva pozitivna iskustva koja se dešavaju u sadašnjosti.
Shvatanje da se uticaj koji je prošlost imala može promijeniti, važan je korak u napuštanju starih obrazaca. Put do promjene tih toksičnih uticaja može biti dugotrajan i težak, uz mnogo ulaganja i učenja novih ponašanja i odnosa prema sebi, što ni u kom slučaju ne treba shvatiti kao obeshrabrujuću činjenicu. Uz istrajnost i želju za promjenom perspektive i odnosa prema sebi, te uz stručnu pomoć i podršku, sva loša iskustva se mogu prevazići, preboljeti i, uz oprost, otvoriti put ka novoj i ugodnijoj sadašnjosti.
Autor: Jelena Dragičević Berat