Ljudi s patološkim narcizmom ne uspijevaju zauvijek održati sliku o vlastitoj grandioznosti i svemoći. Narcisima je potrebna publika i stalno divljenje. Kako se radi o osobama koje su nestabilno formirane u samom startu, nemaju čvrst identitet, niti mogućnost dubokih doživljaja i osjećanja, nije teško zamisliti njihov slom. Stručnim jezikom, ta vrsta sloma naziva se dekompenzacija. Šta to zapravo znači?
Osobe s narcističkim poremećajem ličnosti imaju određene osobine, po kojima se razlikuju od drugih ljudi. Među te osobine spada stalna potreba za prisustvom drugih koji će ih veličati, podržavati i, u krajnjem slučaju, tolerirati njihovu grubost i nemar. Narcisi su sebični, egoistični i sasvim nesposobni da suosjećaju s drugima. Međutim, to ih ne dotiče, niti ih mnogo zanima. Osjećanje krivice povodom nemoralnih postupaka je kod ove grupe ljudi potisnuto. Paralelno s tom potisnutom krivicom, oni imaju veoma pervertiranu savjest. Skloni su moraliziranju, ali se ponašaju kao da se „moralni standardi“ ne odnose na njih same. Često su zajedljivi i neprijatni prema drugima. Nije lako biti prijatelj narcisu, osim ako niste u stanju da ga konstantno gratificirate. Ukoliko ga osujetite, suočit ćete se s izljevima bijesa. Vrlo često nekontroliranog i, vrlo malignog bijesa. Taj narcistički bijes se može shvatiti kao pokušaj odbrane fragilnog identiteta i očuvanje slike o sebi. Međutim, nekada se dogodi da narcisi budu frustrirani duže vrijeme, da nisu uspjeli napraviti atmosferu u kojoj će ih drugi podržavati i da ta osujećenja dovedu do sloma. Onoga što smo prethodno definisali kao „dekompenzacija“.
Pitanje na koje pokušavamo da odgovorimo je šta se dogodi kada se jedan veliki, moćni, nadmeni narcis slomi – dekompenzira?
Najjednostavnije rečeno, dogodi se teška depresivna epizoda. Međutim, bilo bi veoma neprecizno reći da se radi samo o depresivnoj epizodi. Ljudi danas mnoge stvari nazivaju depresijom. Od povišene tuge pa do očaja, preko konstantnog sniženog raspoloženja ili gubitka vjere u „bolje sutra“. Zbog različitih shvatanja depresije, a i razlika među depresivnim osjećanjima kod različitih tipova ljudi, korisno je opisati po čemu se razlikuje narcistička depresija.
Narcistička dekompenzacija se odlikuje negativnim doživljajima koji preplavljuju ličnost i specifično modifikuju osjećanja, misli i djelatnost. Dakle, radi se o intenzivnom patološkom osjećanju. Najbolji naziv za narcističku depresiju pronašla sam u radu Dragana Švrakića. Prema njemu, narcističku depresiju možemo uporediti s pesimizmom.
Ljudi se često osjećaju utučeno na različite načine. Također, često su nevoljni i neskloni da potraže pomoć stručnjaka kada „upadnu“ u epizode sniženog raspoloženja i vitalnosti. Ipak, skoro nikada ne prestaju da se pitaju šta se s njima, zapravo, dešava. Iako smatram da samo imenovanje stanja ne može doprinijeti otklanjanju simptoma, ipak može pružiti uvid ili jasniju sliku o porijeklu i jačini problema s kojima se neko nosi.
Švrakić ističe da je pesimizam, odnosno depresija koja nastaje kao posljedica sloma narcističke slike, posebna i, od svih drugih, različita vrsta problema.
Pesimizam je, prije svega, raspoloženje, jer su cjelokupna ličnost i psihički život preplavljeni specifičnim (pesimističkim) sadržajima koji se klinički izražavaju kroz sva osjećanja, misli i djelatnost narcisa.
U širem i nespecifičnom smislu, pesimizam je raspoloženje koje se odlikuje „negacijom pozitivnih aspekata u sebi i okolini“.
Dijagnostički kriteriji pesimizma:
- pesimistički stav uzaludnosti – osoba biva preplavljena doživljajem uzaludnosti života i kroz takvu prizmu posmatra sebe, svoj život, druge ljude.
- moralna konfuzija – dekompenzirani narcis je izgubio grandioznost kao krajnji cilj i prioritetni kriterij osmišljenog življenja, a ne posjeduje druge vrijednosne kriterije pomoću kojih bi usmjeravao svoju aktivnost („moralna izgubljenost“)
- stav superiornosti – paradoksalno, u odnosu na aktuelno stanje, dekompenzirani narcis ispoljava superiornost i aroganciju prema okolini kojoj se obraća za pomoć
- intruzivnost – pesimistični narcis aktivno nameće svoje pesimističke doživljaje okolini. Kao da želi svima objasniti da je sve izgubilo smisao, radeći to na agresivan i napadan način.
- disforija (anksioznost, depresivnost i nelagoda) s intervalima relaksiranosti. Paralelno unutrašnjem doživljaju uzaludnosti, pesimizam je „obogaćen“ spektrom nezrelih emocionalnih reakcija (poput ogorčenosti, uvrijeđenosti, razočaranosti, difuznog nezadovoljstva sobom i svijetom). Sva nabrojana nezadovoljstva prekidaju intervali relaksiranosti, koji nastaju nakon napada i pražnjenja negativiteta. Drugim riječima, kada dekompenzirani narcis više ne može tolerirati nagomilane negativne emocije, on se na vrlo agresivan način isprazni, „ubaci“ ih u nekog drugog, nakon čega se, bar na trenutak, opusti.
Razlika između depresije i pesimizma:
- u okviru depresivnog raspoloženja preovladava stanje bezvrijednosti: i sebe i svoju okolinu depresivna osoba obezvrjeđuje, sve smatra lošim, život je crn, prepun nesreće i bola. S druge strane, pesimizam karakterizira opća uzaludnost, ogorčenost, razočaranost i nezadovoljstvo sobom i svijetom, dok se život smatra sivim, fiktivnim i punim iluzija
- klasične odlike depresivnog raspoloženja karakterizira postojanje jasnih etičkih kriterija dihotomije dobro/loše. U depresiji, razumljivo, dominira negativni pol te dihotomije. Depresivna osoba doživljava i sebe i svijet kao bezvrijedne. Za razliku od toga, dekompenzirani narcis i njegov svijet su „uzaludni“, tj. potencijalno dobri, ali bez mogućnosti da se realiziraju (drugim riječima, nastaje konfuzija vrijednosnih principa dihotomije dobro/loše). Iz ovih razloga vidimo da su depresivne osobe zrelije od narcističnih. Etički nedefinisano stanje uzaludnosti ukazuje na difuzne moralne norme i manjkavu savjest.
- u najvećem broju slučajeva klasičnog depresivnog raspoloženja uočavamo kompletnu kliničku sliku depresije: utučenost, povučenost, usporenost pokreta i misli ili agitiranost, a najčešće, opće usporenje osobe. To je u najoštrijem kontrastu s normalnom pokretljivošću, aktivnim nametanjem stavova i često razmetljivim nastupom pesimističkog narcisa.
- depresivna osoba je obično slomljena, zaokupljena sobom, neaktivna i ne ispoljava arogantan stav prema okolini. S druge strane, u pesimističkom raspoloženju primjećujemo paradoksalnu superiornost i arogantan stav dekompenziranog narcisa.
Ono što se dešava depresivnoj osobi, dešava se i narcisu koji se slomio. Psihodinamsko shvatanje depresivnosti kaže da se tu radi o agresiji okrenutoj ka sebi. I klasična depresija i pesimizam kod „slomljenog“ narcisa sadrže tu komponentu preusmjeravanja agresije na sebe. Razlike nastaju zbog toga što je depresivna osoba bolje strukturirana, razvojno zrelija i na drugačiji način obrađuje svoje doživljaje i osjećanja. Narcistične osobe su veoma zakinute u najranijem razvoju, te zato narcis svoju depresiju može jedino doživjeti kao sveopću uzaludnost i pesimizam, jer su to najsuptilnije emocionalne reakcije koje narcis može imati.
Iako je krajnje nepreporučljivo da neprofesionalci dijagnosticiraju svoje probleme, ovaj tekst je napisan s osnovnim ciljem da razjasni neke nedoumice. Nisu sva depresivna osjećanja ista. Neka je lakše ublažiti od drugih. Blage depresije mogu se čak i samoinicijativno prevladati, „izvući“ se iz negativnih osjećanja i patnje. Međutim, postoje psihički slabije organizirane ličnosti, kojima je zaista neophodna pomoć, ponekad čak i dugotrajna, da bi se „izvukle“ iz beznađa i pesimističkog pogleda na svijet.
Svi možemo naći optimizam u činjenici da je gotovo svakome moguće pružiti adekvatnu pomoć. Danas u svijetu postoji veliki broj različitih vrsta i pristupa pružanju pomoći, tako da će svako ko je u potrazi za „boljim sutra“ i odlučan da u toj potrazi istraje pronaći adekvatnu pomoć za sebe. Pesimizam i opće osjećanje uzaludnosti nisu nerješivi problemi. U svakome od nas leži sposobnost za viđenje smisla, i čak i ako je ta sposobnost veoma narušena, postoje načini da je „popravimo“.
Autor: Renata Senić