Kažu da je za perfekcioniste život kao putovanje ka nesretnom životu s kartom u jednom pravcu. Perfekcionisti su usmjereni samo na cilj, beskonačan spisak uspješno obavljenih planova i zadovoljavajući imidž, a sve to obično prati depresija i poremećaji ishrane. Kako vi vidite perfekcioniste?
Kako neko postaje perfekcionista?
Najčešće su to ljudi koji su tokom odrastanja bili kritikovani i za najmanju grešku i propust, a istovremeno nisu dobijali nagrade za ono što je bilo dobro. Takav način vaspitanja vodi do životnog stava da ništa što te osobe imaju/urade/jesu nije dovoljno dobro. Kako im je tokom odrastanja stalno ukazivano na greške i nedostatke, to postaje ono što oni kasnije primjećuju. Čak i kada se desi ili urade nešto veoma kvalitetno, oni to ne vide na taj način, već će i u tom slučaju pronaći detalj kojim nisu zadovoljni i fokusirati se na njega.
Koje su posljedice perfekcionizma?
Postavljanje nerealnih ciljeva u nerealnim rokovima („sve uvijek mora biti savršeno“) vodi snažnom osjećaju frustracije, jer su zadani ciljevi neostvarivi. Ipak, perfekcionista to ne sagledava tako, nego to doživljava kao lični neuspjeh, pa se trudi još više, ali budući da ne može uspjeti u onome što je zamislio ili zamislila, gubi sigurnost u sebe i samopouzdanje. To može dalje voditi u jača osjećanja lične bezvrijednosti, a zatim u depresiju, poremećaje ishrane ili neki drugi ozbiljniji psihološki poremećaj.
Po čemu se perfekcionista razlikuje od zdrave osobe koja je ambiciozna i uspješna u ostvarivanju svojih ciljeva?
Osnovna razlika je u tome što zdrava ličnost ima realističnu procjenu situacije, ciljeva, vlastitih sposobnosti i vremenskih rokova. Perfekcionisti imaju nerealna očekivanja od sebe. Sam zahtjev da nešto bude savršeno nemoguće je ispuniti svaki dan, u svemu što osoba radi. Svatko od nas ponekad u životu uradi nešto izuzetno, što bi moglo zadovoljiti i kriterije perfekcioniste, ali oni očekuju takvo savršenstvo svakodnevno, u svakoj sferi života.
Po kojim karakteristikama možemo prepoznati kod sebe i drugih perfekcionizam?
Najčešće osoba radi toliko da dolazi do sindroma sagorijevanja, često gubi vrijeme na nebitne detalje, ne dozvoljava sebi da se opusti i teži da po svaku cijenu izbjegne grešku. Često se opterećuje nevažnim stvarima, gubi fokus sa šire slike i ima problem prihvatiti standarde koji su ispod njenih/njegovih.
Kako da osoba koja je kod sebe prepoznala perfekcionizam počne raditi na sebi? Koje su istine koje treba prihvatiti i neistine kojih se treba odreći?
Prvo je važno da osoba ima dovoljnu i pravu motivaciju za promjenu. Često ljudi s ovim problemom dođu na psihoterapiju očekujući da im terapeut pomogne da budu približno „savršeni“ kao što su bili ranije.
Osnovni korak jeste da u svoj život uvedu kategoriju izuzetnih dostignuća i onih dovoljno dobrih. Budući da se radi o duboko usađenim uvjerenjima i obrascima ponašanja koji postoje godinama, pa i desetljećima, mnogima će biti potrebna psihoterapijska pomoć u tom procesu.
Autor: Sanja Perković