Odlike opsesivno-kompulsivnog poremećaja ličnosti su rigidnost, tvrdoglavost i sklonost ka osuđivanju drugih. Ovo su ujedno i faktori koji predstavljaju značajne otpore u promjeni ličnosti. Ipak, ljudi s ovim poremećajem mogu dobiti efektivan tretman. Česta zabluda je da su kompulzije nužni dio opsesivno-kompulsivnog poremećaja ličnosti. One se prije mogu sresti kod osoba koje imaju zavisni ili izbjegavajući poremećaj ličnosti. Stoga bi valjalo obratiti pažnju na to da postoji bitna razlika između opsesivno-kompulsivnog poremećaja i opsesivno-kompulsivnog poremećaja ličnosti.
Opsesivno – kompulsivni poremećaj (OKP) i opsesivno – kompulsivni poremećaj ličnosti (OKPL)
Osobe koje pate od OKP-a svjesne su da imaju problem, s druge strane, pojedinci koji imaju OKPL smatraju da je njihovo rigidno viđenje svijeta ispravno i da su drugi ljudi ti koji bi se trebali mijenjati. Simptomi ljudi koji pate od OKP-a ih često sputavaju da budu funkcionalni na poslu, dok su ljudi s OKPL-om često prepoznati kao radoholičari, koji imaju probleme s perfekcionizmom i mogućom pratećom prokrastinacijom u radu, ali i veće probleme s kolegama, autoritetima, generalno, drugim ljudima koji se ne slažu s njihovom sitničavošću i životnom filozofijom. Također, ljudi koji pate od OKPL-a ne smatraju da im je potrebna psihoterapija. Često potraže profesionalnu pomoć kada im, na primjer, partner zaprijeti razvodom ili prekidom veze, ili kada ih članovi primarne porodice „natjeraju“ na liječenje jer više ne mogu da se nose s njihovim naredbodavnim stavom i tiranisanjem pravilima. Repetitivna ponašanja koja susrećemo kod OKP-a su posljedica snažne anksioznosti koja se javlja kod ovih ljudi i često imaju cilj da spriječe neku umišljenu katastrofu. Ukoliko je osoba s OKPL-om sklona repetitivnim ponašanjima, ona će ih koristiti da bi poboljšala svoju efikasnost u poslu ili drugim zadacima koje smatra da treba/mora završiti na najbolji mogući način. Ljudi s OKPL-om imaju izraženiju tendenciju ka perfekcionizmu i snažniju želju za kontrolom od ljudi koji pate od OKP-a. I OKP i OKPL se češće susreću kod osoba muškog, nego ženskog pola, s tim da je OKPL rjeđe zastupljen poremećaj. Susrećemo ga, otprilike, u jednom procentu u općoj populaciji.
Opis opsesivno-kompulsivnog poremećaja ličnosti:
Ono što kod ovih ljudi okida negativna osjećanja ili ih, na kraju krajeva, dovede na terapiju, jesu razni autoriteti i odnos prema njima. Odnos je takav da ne podnose autoritete, dok ih se ujedno plaše. Zatim, posebno su osjetljivi na nestrukturirane i nepredvidive situacije i, najzad, problemi u intimnim vezama, naročito kada se radi o tome da partnera doživljavaju kao zahtjevnog, predstavljaju okidač za javljanje nepovoljnih stanja kod ovakvih ljudi.
Njihove karakteristike u ponašanju često se ogledaju u posesivnosti, česta je prokrastinacija – odlaganje obaveza i perfekcionizam, koji najčešće i dovodi do odgađanja obaveza. Zatim, vidno su tvrdoglavi, ali i neodlučni i zavisni od tuđeg mišljenja. S druge strane, teže da izbjegnu osjećanja i razgovor o njima. Uglavnom su namrgođeni i teško ih je oraspoložiti.
U interpersonalnim odnosima pokazuju tendenciju da se postave kao autokratski vođe prema vršnjacima ili onima koje gledaju „s visine“, ali se pokoravaju autoritetima, doduše, s osjećajem da to moraju raditi.
Njihov misaoni stil je skučen, vođeni su pravilima i orijentirani ka njima. Često su nemaštoviti i neskloni imaginaciji.
Njihov temperament možemo opisati kao napet, težak i anksiozan. Dodatno, obrazac afektivne vezanosti je preokupiran.
Poruka koju su od roditelja dobijali može se sažeti u sljedećoj rečenici: „Moraš da se više trudiš i da budeš bolji/bolja kako bi bio/bila vrijedan ljubavi i kako bi vrijedio kao ljudsko biće“. Ovakve poruke su, po pravilu, čuli kao „ne vrijediš“, „moraš da se promijeniš, jer te ovakvog/ovakvu ne prihvatamo“ i „ne pokazuj šta osjećaš, nego se trudi da se poboljšaš“.
Sebe vide kao odgovorne za bilo kakvu mogućnost da nešto krene naopako, te su usljed toga u stalnom stanju pripravnosti, vječno anksiozni. S druge strane, na sebe gledaju kao na odgovorne, kompetentne i pravedne osobe. Oni se često i ponašaju veoma odgovorno i pravedno, ali je to praćeno doživljajem prevelike teškoće, jer je izazvano prestrogom savješću, koja ih tjera da bez prestanka obraćaju pažnju i na najsitnije detalje. Njihova ideja o pravednosti je vrlo kruta, crno-bijela. Nešto je ili ispravno ili pogrešno, a oni smatraju da, kao izuzetno racionalna bića, najbolje znaju kada je nešto ispravno, a kada pogrešno. Sagovornicima su, logično, teški, dok je njima teško kada se sagovornici ne žele s njima složiti. U takvim situacijama mogu odustati od objašnjavanja, ali ne i od ideje, ili, s druge strane, mogu svoje ideje nametljivo plasirati.
Na svijet gledaju kao na nepredvidivo mjesto koje moraju kontrolisati da se nešto loše ne bi dogodilo. Budući da sebe vide kao odgovorne za svaku mogućnost da se nešto loše dogodi, jasno je da je potreba za kontrolom uslova života i drugih ljudi veoma izražena. Na sve te situacije, kao i druge ljude, gledaju kao na neugodne okolnosti, prepune očekivanja koja su usmjerena baš prema njima. Stoga imaju opći stav koji bismo mogli opisati na sljedeći način: „Budi u pripravnosti, kontroliši, ponašaj se ispravno, prilagođeno i ne pravi greške!“
Ispod ovakve filozofije leže iracionalni zahtjevi za promjenom svijeta, želja za odmazdom, prije svega želja za osvetom svim realnim ili zamišljenim autoritetima koji su ih u realnosti ili njihovom doživljaju na neki način ugrozili. Mimo toga, emocionalno su inhibirani, uskraćeni.
Kada ljudi s ovim problemom dođu na terapiju, već na samom početku seansi se može prepoznati njihov perfekcionistički stav i snažna ambivalencija. Iz tog razloga je teško uspostaviti radni savez i započeti razgovor s njima. Preokupiranost detaljima i želja za kontrolom im, često, onemogućavaju da se u razgovoru fokusiraju na činjenice i, za njih, važne konflikte. Speri navodi da će terapeuti koji im postavljaju pitanja otvorenog tipa često biti frustrirani, dok će klijenti biti zbunjeni. Iz tog razloga on navodi da je najbolje tretman započeti jasnim i strukturiranim pitanjima. Budući da su im detalji jako važni, veoma je bitno da terapeut pokaže razumijevanje i obrati pažnju na njih. U suprotnom se klijent može osjećati kao da ga terapeut ne razumije ili ga nedovoljno poštuje. Ove osobe imaju poteškoće u ispoljavanju osjećanja. Od mehanizama odbrane često koriste intelektualizaciju i izolaciju afekta. Otvoreno ispoljavanje osjećanja doživljavaju kao nešto potencijalno opasno i nešto što ih može dovesti u nevolju, stoga su sumnjičavi po pitanju otvaranja u emocionalnom smislu. Često će insistirati na tome da su objektivna i racionalna bića i da i ne doživljavaju nikakve posebne emocije. Zadatak terapeuta je da ih fokusira i dovede u kontakt s bijesom i ostalim osjećanjima. Klijenti će negirati takva osjećanja, posebno osjećaj bijesa, i težiti da obezvrijede ili, jednostavno, zanemare pokušaje terapeuta da ih navede da ispolje osjećanja.
Cilj tretmana mogao bi se sažeti u sljedećoj rečenici: „Manje razmišljaj, više osjećaj!“
Da bi se taj cilj postigao, terapeut treba biti svjestan klijentovih mehanizama odbrane, kao i vlastitih osjećanja koja ovi klijenti mogu izazvati. S vremena na vrijeme, terapeut treba prekinuti, interpretirati i preusmjeriti njihovo detaljisanje i intelektualizaciju. To može uraditi jednostavnim sugestijama poput: „Hajde da zastanemo na trenutak, kako se sada osjećate?“ Također, uz sav trud terapeuta da interpretira otpore i dovede klijenta u kontakt s osjećanjima, često će se događati da klijenti novom intelektualizacijom odbace te pokušaje, ili otvorenim odbijanjem ili izjavama da su već razmišljali o tome što terapeut govori, ali da svakako nije u pravu.
Potrebno je da klijent nauči izražavati saosjećanje, kao i da dođe u kontakt s osjećanjima za koja vjeruje da su zabranjena i opasna. Preusmjeravanje misli s detalja na globalniju sliku svijeta i/ili povezivanje detalja s osjećanjima koja se povodom njih javljaju može biti od značajne pomoći u postepenom uvažavanju smisla i značaja emocija. Ipak, klijent će moći da priča o osjećanjima tek kada bude vjerovao da se nalazi na sigurnom mjestu i da ga niko neće osuđivati ili mu prebacivati zbog onoga što osjeća. To zapravo znači da će podijeliti osjećanja s terapeutom tek kada prevaziđe ambivalenciju prema njemu. Da bi se klijent osjećao sigurno, potrebno je prvenstveno uvažiti njega onakvog kakvim se predstavio: okrenutog detaljima i sklonog perfekcionizmu, često sa izraženom tendencijom da kritikuje ili omalovažava svijet. Jedino ako terapeut uspije da prihvati i razumije takvo klijentovo viđenje svijeta, moći će ga, nakon dužeg vremena, pozvati na razumijevanje značaja njegove rigidnosti, tvrdoglavosti, sklonosti osuđivanju i ispoljavanju osjećanja.
Autor: Renata Senić