Na koji su način emocije povezane s našim tjelesnim zdravljem?
Svaka emocija ima svoju fiziološku (tjelesnu), kognitivnu (misaonu) i doživljajnu komponentu. Kada kažemo da nešto osjećamo, uglavnom mislimo na potonju, doživljajnu komponentu emocije. Ipak, ljudi kojima je tokom vaspitanja dato do znanja da je neko osjećanje neadekvatno ili „pogrešno“ nastoje, čak i kada odrastu, to osjećanje izbjegavati. Tada govorimo o potiskivanju osjećanja.
Ako je nekome ljutnja bila zabranjeno osjećanje, ta će osoba u situaciji koja izaziva ljutnju reagovati neuobičajeno. Vrlo vjerovatno će se ponašati nezainteresirano ili čak tužno. Ako je pitate osjeća li ljutnju, odgovorit će da ne. Time vidimo da je blokirana i misaona komponenta emocije. Međutim, ljutnja se na tjelesnom nivou manifestuje tako što srce počinje brže kucati, tijelo se priprema na akciju, vilica nam se steže, raste razina adrenalina, pesnice se stišću, puls se ubrzava i pritisak raste. Ako osoba ne ispolji svoju ljutnju ni na koji način, sve te fiziološke promjene ostaju u tijelu i organizam ih na neki način „pamti“. Nakon nekoliko mjeseci ili godina neizražavanja osjećanja dolazi do razvoja psihosomatskih bolesti i poremećaja. Ljudi koji ne ispoljavaju ljutnju često imaju čir na želucu ili probleme s pritiskom. Ti ljudi su često u grču, ne mogu se opustiti i uglavnom ne prepoznaju šta je uzrok njihovog stanja.
Koje su emocije zabranjene muškarcima i zašto je to tako? Ima li to veze s vaspitanjem, tradicijom ili nečim trećim?
Postoje razlike u vaspitanju dječaka i djevojčica koje se tiču tradicionalnih uloga. Dok se od muškaraca očekivalo da rade „van kuće“, gdje je postojalo mnogo realnih opasnosti, od žena se očekivalo da budu domaćice. Kako su u pitanju bili potpuno različiti životni stilovi, zahtijevali su i drukčije vještine, pa je to dovelo do davanja prednosti nekim emocijama, a zabrane drugih. Tradicionalno su muškarcima zabranjeni osjećaji tuge, ranjivosti, straha i nježnosti (naklonosti). Dok je ovaj model nekada bio funkcionalan, danas to više nije. Nekada je zaista bilo neophodno da muškarac savlada, recimo, osjećanje tuge, jer je bio jedini oslonac porodici i kad bi izrazio tugu ili žaljenje, to bi izazvalo sumnju u njegovu sposobnost da se nosi s nedaćama života. Srećom, današnji stil života je drugačiji, poslovi su uglavnom mnogo sigurniji nego prije, žene ravnopravno doprinose porodičnom budžetu, a porodične uloge su se značajno promijenile. Međutim, predrasuda da muškarci ne trebaju pokazivati osjećanja i dalje postoji.
Ako posmatramo na koji se način roditelji obraćaju dječacima, često možemo čuti obeshrabrivanje u izražavanju osjećanja. Često vlada uvjerenje da dječaci ne trebaju plakati, biti tužni ili maziti se s roditeljima. Igre s dječacima su grublje i u nekim slučajevima direktan uzrok ozbiljnijih povreda. Od dječaka se pogrešno očekuje da budu „snažni“, što ih zbunjuje i dovodi do pojave poznate kao aleksitimija.
Aleksitimija je poremećaj ispoljen kao nemogućnost doživljavanja, prepoznavanja i izražavanja osjećanja. Mnogo je češći kod muškaraca, a neki autori vjeruju da većina muškaraca ima manje ili više ograničen pristup svojim emocionalnim resursima upravo zbog takvog načina vaspitanja. Mnogi muškarci određena osjećanja mogu prepoznati samo na fiziološkom i mentalnom nivou, ali imaju problem s doživljavanjem emocije. Mnogi muškarci čak nemaju ni tjelesne senzacije, pa često govore o praznini. Upravo ta praznina znak je izostanka nekog osjećanja koje bi bilo očekivano. Kada klijenti govore o toj praznini, gotovo uvijek naglašavaju da je to vrlo neugodan doživljaj. Mnogi ga nastoje suzbiti nekim posrednim putem, umjesto direktnim suočavanjem. Bježeći od osjećanja, muškarci često razvijaju probleme u ponašanju, poput alkoholizma, narkomanije, patološkog kockanja, seksualne ovisnosti i brojnih drugih tegoba. Često su sve te aktivnosti pokušaj bijega od osjećaja praznine koji je nastao usljed zabrane određenih emocija.
Kako se ta zabranjena osjećanja odražavaju na zdravlje muškarca?
Zabranjena ili potisnuta osjećanja mogu se na različite načine odraziti na organizam. Pored već spomenutih psihosomatskih bolesti („bolesti na nervnoj bazi“), mogu se ispoljiti i kroz osjećaj praznine, depresiju, ovisnost o supstancama ili kroz zamjenska osjećanja. Tokom vaspitanja dječaka, zabranjuju se nježna i ranjiva osjećanja, a potiču agresivna i borbena. Kasnije će se dešavati da, u situacijama u kojima bi bilo adekvatno osjećati tugu ili bol, dječaci počinju osjećati ljutnju. Klasičan primjer: ako djevojčicu neko gurne pa ona padne, vjerovatno će uplakana otići do mame ili učiteljice po utjehu. Ako dečaka neko gurne, on će vjerovatno stisnuti usne, potisnuti bol i povrijeđenost, a na licu će mu se pojaviti ljutnja. Ovakvo ponašanje nakon više desetina godina dovodi do brojnih zdravstvenih i društvenih problema.
Zabrana dječacima da osjećaju nježna i ranjiva osjećanja ima dalekosežne posljedice. Muškarci mnogo češće obolijevaju od kardiovaskularnih problema, u znatno većem broju slučajeva razvijaju probleme ovisnosti o nikotinu, alkoholu i psihoaktivnim tvarima. Uz to, iz straha da ne pokažu „slabost“, odgađaju odlazak liječniku dok već ne bude kasno, čime se smanjuju šanse za izlječenje. Muškarci čine veliku većinu počinilaca nasilja, što je direktna posljedica forsiranja agresivnog i borbenog ponašanja. Konačno, oni znatno češće čine samoubistvo.
Kako pomoći našem partneru da to prevaziđe?
Najbolja je prevencija. Ako učestvujete u vaspitanju dječaka, dozvolite mu da bude nježan i ranjiv. Ohrabrite ga da razumije i izražava svoja osjećanja. Dopustite mu da, kada je prikladno, bude tužan ili uplašen. Time neće biti manje snažan, već će, naprotiv, postati stabilnija i uravnoteženija ličnost koja zna kako se nositi s izazovima u životu.
Ako neke od ovih znakova prepoznajete kod svog partnera, razgovarajte s njim i recite mu da vam znači kada izrazi i bol ili tugu onda kada je to adekvatno. Primijetite i pohvalite svaki put kada ispolji osjećaj koji ranije nije ispoljavao. Uvjerite ga da ćete i dalje biti uz njega čak i ako ne bude bio toliko „snažan“ da ga ništa ne može pokolebati.
Ako je već razvio neki ozbiljniji problem u ponašanju ili psihosomatsku bolest, predložite mu odlazak na psihoterapiju. Ako ima problema s kardiovaskularnim sistemom ili pritiskom, ili se stalno žali na neku tegobu koja se uporno ponavlja (nesanica, bezvoljnost, praznina, nezadovoljstvo…), vrijeme je za razgovor sa stručnom osobom.
Autor: Sanja Perković