Danas se o temi nasilja jako mnogo govori. Svjesniji smo prisustva nasilja u porodici, u školi, na ulici. Iako je i ranije nasilje bilo prisutno kao društveni fenomen, čini se da je, uprkos brojnim kampanjama, nasilja sve više. S pojavom društvenih mreža pojavio se i novi vid nasilja – cyber nasilje. Psiholozi, sociolozi i istoričari navode brojne razloge zašto je to tako, međutim, ja danas želim skrenuti pažnju na nešto drugo.
Da bi nasilje postojalo, neophodno je da postoje počinilac i žrtva. Prema većini službenih istraživanja, počinioci fizičkog nasilja su uglavnom muškarci. Kao najčešće žrtve nasilja navode se žene i djeca. Ipak, činjenice do kojih se došlo zvaničnim istraživanjima pokazuju da najveći broj žrtava fizičkog nasilja čine muškarci. Ta brojka varira od 70 procenata i više, a u zemljama u okruženju iznosi oko 80 procenata. To znači da su najčešće žrtve nasilnih muškaraca drugi muškarci.
Kako je došlo do ove zabune?
Kada je počelo da se govori o nasilju, prvo na šta se skrenula pažnja bilo je nasilje u porodici. U slučajevima porodičnog nasilja, zaista najveći broj žrtava fizičkog nasilja su žene i djeca. Njima je potrebna sva moguća pomoć bližeg i šireg okruženja da napuste sredinu u kojoj trpe nasilje. Želeći detaljnije istražiti i ovu oblast, pronašla sam podatke (opet zvanična istraživanja) da su žene i djeca žrtve nasilja u porodici u otprilike tri četvrtine slučajeva. Ako su ti podaci tačni (a vjerujem da jesu), to znači da jednu četvrtinu žrtava nasilja u porodici čine muškarci, ali su oni i dalje nevidljivi u društvu. Ponekad neki od tih slučajeva izađe u javnost, ali uglavnom kad već dođe do ubistva ili do teških posljedica dugogodišnjeg zlostavljanja (poput slučaja žene iz Pule koja je deset godina držala sina vezanog lancima u stanu). Sestra zlostavljanog muškarca je čekala deset godina da prijavi nasilje i to tek kada se uplašila da će joj brat umrijeti.
U radu s muškarcima koji su žrtve porodičnog nasilja, shvatili smo da im treba pružiti pomoć i podršku. Današnja predodžba muškarca takva je da on mora biti jak, snažan, da nema probleme, što predstavlja veliki problem muškarcima žrtvama nasilja, jer im je teško potražiti pomoć. Međutim, posljedice nasilja su brojne i mogu se kretati od osjećaja nesigurnosti, osjećaja niže vrijednosti, sve do ozbiljnih psihičkih problema koje susrećemo kod ljudi koji su preživjeli traumu.
Gledajući širu društvenu sliku, muškarci su u puno većem broju nego žene izloženi nasilju. Često to počinje u tinejdžerskom periodu, kada se u prvim tučama dokazuje „muškost“, nastavlja se nasiljem na utakmicama, kafanskim tučama… U najvećem broju tih slučajeva, počinioci nasilja su muškarci. U najvećem broju tih slučajeva, žrtve su također muškarci! Poseban problem predstavlja vršnjačko nasilje u osnovnim školama, gdje se već od djetinjstva pojavljuju fizički napadi (opet, većina nasilnika i većina žrtava su dječaci).
Posljedice nasilja mogu ostaviti trag i dugo nakon što je nasilje prestalo. Upravo zbog toga važno je potražiti podršku i pomoć kada je to neophodno. Biti jak zapravo znači zauzeti se za sebe i potražiti pomoć kada je teško.
Autor: Sanja Perković