Najčešće se pojam slomljenog srca povezuje s raskidima, tj. prekidom ljubavnih veza. Ipak, srce mogu slomiti i gubici drugačije prirode, od onih kada ostanemo bez neke važne i značajne stvari u svom životu za koju smo se dugo i teško borili, do onih velikih i konačnih gubitaka voljenih prijatelja, rođaka ili članova porodice. Iako svaki od navedenih gubitaka ostavlja veliki i dubok trag, najčešće se zapravo pominju oni koji se vežu za prekid emotivnih veza jer se čini da, kada su ti gubici u pitanju, ljudi teško pronalaze način kako da ih prebole. Možda i zbog toga što, u slučaju emotivnih gubitaka i raskida ljubavnih veza, osoba obično sebe vidi kao krivca za nastalu situaciju pa samim tim sebi ne dozvoljava da situaciju sagleda na pravi način, uvidi stvarne činjenice, dopusti sebi sve nadolazeće neugodne emocije, preboli i utješi se, te naposljetku krene dalje oslobođena svih „repova“ prethodno okončanog ljubavnog odnosa.
Prekid ljubavnog odnosa nikada nije lagan, posebno ako je za osobu bio veoma značajan ili je s partnerom prošla određeni dio svog životnog puta. Tada su zajednička iskustva brojna, emocije koje ih prate intenzivne, pa samim tim i bol koji novonastala situacija izaziva može biti veoma intenzivan, a osjećaj nesnalaženja u novonastaloj situaciji može biti dodatno potkrepljen prazninom i „viškom“ vremena koji se neplanirano stvorio u životu pojedinca.
Kada su u pitanju baš gubici koji su posljedica raskida ljubavnih veza, čini se da okolina najčešće i ne pruža adekvatnu podršku. Vrlo često se mogu čuti rečenice tipa: „Nije to ništa“, „Proći će to samo s vremenom“, „Klin se klinom izbija“… Zapravo je svaki od ovih dobronamjernih savjeta neadekvatan i netačan jer – kako je moguće da napuštanje od strane voljene osobe nije ništa ili da će taj bol i tuga sami proći?! Neće, i to ne treba ni očekivati. Ne treba očekivati ni da, ako iz jedne veze brzopleto odjurimo u drugu, sve prođe i stare rane budu automatski zaboravljene. Te rane ne mogu imati automatsko zacjeljenje jer, kao i svaka rana, zahtijevaju vrijeme oporavka i adekvatnu njegu.
Nakon očekivanog početnog šoka, u procesu zacjeljenja suočavanje i prihvatanje svih neugodnih emocija koje su raskidom nastale jedan je od narednih i važnih koraka. Suočavanje s vlastitim bolom osobi koja je ostavljena daje dozvolu da prizna kako je ono što se dogodilo za nju težak i značajan gubitak. Može se javiti želja za plakanjem koju ne treba potiskivati. Suze su u ovom trenutku potrebne jer olakšavaju proces suočavanja s novonastalim bolom. Kada smo u ovakvom stanju, nikako se ne treba ljutiti na sebe, kriviti se ili osuđivati, jer upravo takav odnos prema sebi može produžiti agoniju i otežati proces zacjeljenja. Mnogo je korisnije i bolje utješiti sebe, npr. tako što ćemo se zamisliti kao povrijeđeno i uplašeno dijete kojem su podrška, ljubav i nježnost prijeko potrebni. Kada se tako zamislimo, spontano se može javiti želja da sebi ugodimo, uradimo nešto za sebe što znamo da volimo i u čemu uživamo. Možda nam se čini da za tako nešto ne možemo pronaći snagu i volju, ali važno je ne požurivati se, ne ograničavati se i na silu se gurati naprijed. Treba dati sebi vremena onoliko koliko nam je potrebno. Ne postoji standard koji govori koje je optimalno vrijeme tugovanja u slučaju raskida, niti da, ako se ono produži, predstavlja određenu patologiju.
Tokom perioda tugovanja, nije preporučljivo potpuno se osamiti i prekinuti sve kontakte. Možda šira okolina i ne zna pružiti najadekvatniju podršku, ali svako od nas ima barem jednog dobrog prijatelja ili člana porodice koji će znati saslušati saosjećajno, čuti taj bolni unutrašnji glas osobe koja je očajna zbog gubitka i pružiti baš onakvu podršku kakva joj je potrebna.
Ipak, pored podrške, ponekad ćete možda poželjeti da ostanete sami. Nemojte se plašiti takvih trenutaka, jer upravo oni mogu poslužiti za vraćanje vlastitog duha i tijela u ravnotežu. Potrebno je osigurati da nam u tim trenucima bude ugodno sa sobom, da radimo ono što nam prija i u čemu se osjećamo rasterećeno i dobro.
Sve navedene faze i aktivnosti imaju za cilj vraćanje ponovnog povjerenja u sebe, buđenje ljubavi i naklonosti prema sebi, kao i posljedično vjeru u mogućnost samostalnog funkcioniranja u svijetu kao odrasla i socijalno adaptirana osoba koja je u stanju da se brine o sebi i na pravi način zadovolji svoje potrebe i želje. Kada se proces tugovanja završi na pravi način, bez obzira na redoslijed opisanih aktivnosti, snaga i vjera u sebe se postepeno vraćaju, a osoba osjeća da je došlo vrijeme za nove početke, jer je snagu iscjeljenja pronašla u sebi i tako na pravi način prežalila izgubljeno. Tada je spremna da krene dalje.
Autor: Jelena Dragičević Berat