Ljudi se ne rađaju tolerantni ili netolerantni, to je nešto što se razvija i uči. Samim tim, može se mnogo toga učiniti da dijete izraste u osobu koja će znati poštovati različitosti.
Kada se pomene riječ tolerancija, najčešće se misli na prihvatanje i uvažavanje tuđih stavova, mišljenja ili ponašanja. Međutim, ako pogledamo izvorno značenje ove riječi, doći ćemo do toga da, prevodom s grčkog na naš jezik, „tolerisati“ zapravo znači „trpjeti“. Na osnovu ovoga, moglo bi se zaključiti da je svaka tolerantna osoba žrtva koja podnosi razne napore tolerišući druge i njihove stavove, a možda je mnogo ispravnije povezati toleranciju s prihvatanjem i poštovanjem drugih ljudi?!
Odrasli ljudi, u zavisnosti od svog porodičnog, sociološkog i kulturološkog okvira, naučeni su različitom stepenu tolerancije. Budući da je tolerantnost veoma visoko postavljena na skali društvenih vrijednosti, ona ima i direktan utjecaj na način i kvalitet nečijeg života. Kako se tolerantnost uglavnom odnosi na interakcije u međuljudskim odnosima, u kojima se ljudi većinom trude biti kulturni i predusretljivi, može se pretpostaviti da u takvim razmjenama svaki pojedinac mora uključiti izvjestan stepen samokontrole koji će mu omogućiti da, čak i kada mu se određena ponašanja ne sviđaju ili se s njima ne slaže, istrpi i sačeka povoljniji trenutak za sebe.
Iako nije uvijek prijatno, iz gore navedenog je vidljivo da je biti tolerantan vrlo poželjno i često svrsishodno, te je ovom vještinom poželjno ovladati što ranije. Kao i većina ljudskih osobina, i ova se usvaja po modelu koji je djetetu dostupan u periodu njegovog najranijeg uzrasta. Dijete ne može postati tolerantno ukoliko njegovi najvažniji autoriteti, tj. osobe koje primarno učestvuju u njegovom vaspitanju i odgoju, sami nisu skloni podnošenju frustracije kada se susretnu sa mišljenjima ili ponašanjima s kojima se ne slažu. Dodatnu poteškoću može stvoriti i to ako su, u takvoj situaciji, ti za dijete važni autoriteti skloni izražavanju mržnje, bijesa ili agresije. Na primjer, ako dijete raste uz oca koji na pobjedu protivničkog tima reaguje ljutnjom i psovkama, ono će zaključiti, s jedne strane, da je baš takva reakcija sasvim adekvatna situaciji, a s druge strane da je apsolutno nepotrebno staloženo i mirno istrpjeti nezadovoljstvo zbog poraza. Nadalje, ovo dijete može zadržati neprijateljski stav prema protivničkom timu i osjećati netrpeljivost prema svim ljudima koji navijaju za taj tim. Na ovaj način, netrpeljivost na frustraciju zbog poraza širi se dalje i ne odnosi se samo na poraz od protivničkog tima nego poprima oblik ustaljene reakcije na sve neuspjehe ili poteškoće u životu, a posljedično stvara problem u međuljudskim odnosima jer neprijateljski stav prema drugima stvara distancu i osiromašuje socijalnu mrežu svakog pojedinca s takvim stavom.
Sam proces modelovanja kod djece ljudima nije toliko blizak i najčešće o njemu i ne razmišljaju na taj način, pa veću pažnju posvećuju onome što se djetetu govori nego onome što sami rade i primjeru koji na taj način pokazuju. S ovakvim stavom roditelji najčešće upadaju u zamku i, ispoljavajući vlastite predrasude ili stereotipe, oni modeluju i prag frustracione tolerancije vlastitog djeteta. Ako i sami nisu otporni na različitosti i izražavanje drugačijeg mišljenja, teško će uspjeti izgraditi toleranciju na ta razmimoilaženja kod svog djeteta, jer je tim malim bićima mnogo važnije i upečatljivije ono što se radi, nego ono što se priča. Utjecaj onoga što se djetetu govori ne treba u potpunosti odbaciti, pa u situacijama kada roditelj nije uspio istrpjeti, može djetetu objasniti kako je njegova reakcija možda bila pretjerana, da je često potrebno otrpjeti neugodu i vlastito nezadovoljstvo iskazati na korektniji i manje buran način. Takva intervencija svakako je bolja nego da izostane, jer bi dijete ostavila zbunjenim i u nedoumici. Ako roditelj u ovom slučaju sebi dozvoli priznanje da je pogriješio burno reagujući, djetetu će biti sasvim jasno šta je ispravno, jer ne treba zaboraviti da u najranijem uzrastu dijete roditelja doživljava kao apsolutni autoritet čije ponašanje, mišljenja ili osjećaji usvaja kao apsolutno tačne. Zbog ovog dječijeg stava, upravo u tom najranijem uzrastu, vaspitanjem je moguće izvršiti utjecaj u pravcu nižeg ili višeg praga tolerancije, u skladu s roditeljskim preferencijama.
Pored modelovanja, dijete toleranciju uči i na osnovu odnosa drugih prema njemu. Djeca, kao i odrasli, svakodnevno se suočavaju s nemogućnošću da ostvare svoje potrebe i želje. Susrećući se s takvim situacijama, svako različito reaguje. Djeca će često plakanjem ili bacanjem igračaka izraziti nezadovoljstvo zbog situacije u kojoj su primorana nešto istrpjeti. S druge strane, roditelji su, zbog vlastite raznježenosti i nemogućnosti da istrpe dječije nezadovoljstvo, skloni popuštanju i prelasku preko onoga što često i sami ne odobravaju. Ove naizgled bezazlene situacije čine temelj frustracione tolerancije djeteta jer, svaki put kada roditelji ne ustraju, oni snižavaju prag tolerancije djeteta i tako dugoročno dovode do toga da dijete neće biti sposobno podnijeti čak i najmanja nezadovoljstva ili istrajati u situacijama trpljenja. Sve navedeno nadalje može dovesti do veoma burnih reakcija koje se u dječijem uzrastu manifestiraju bacanjem i lomljenjem igračaka, odbijanjem poslušnosti ili agresijom prema vršnjacima, dok u odraslom dobu kod osobe s takvim stavom mogu biti česta antisocijalna ponašanja u vidu nepoštovanja društvenih normi te različitih oblika agresivnog i bahatog ponašanja.
Kako se tolerancija može posmatrati kao kontinuum omeđen, s jedne strane, pomenutom netrpeljivošću, a s druge strane pretjeranom tolerancijom, zaključak je da, osim nepostojanja granice u odnosu prema sebi u slučaju netolerancije, postoji i drugi slučaj u kojem granica ne postoji prema drugima. Kada je osoba pretjerano sklona toleranciji, ona je sposobna mnogo toga istrpjeti, kao i da gotovo nikad ne iskaže vlastito nezadovoljstvo. Najčešće su ovakvi ljudi kao djeca bili hiperadaptirana, s rigidnim i prezhtjevnim roditeljima koji nisu na adekvatan i blagovremen način odgovarali na dječije potrebe, te su se ta djeca u najranijem uzrastu naučila trpljenju, što su kasnije vjerovatno prenijela i na ostale oblasti svog života, pa su, npr., sklona igrati se igara koje im nameću vršnjaci ili su spremna podnijeti brojna odbacivanja od strane drugih. Za razliku od netolerantnih, osobe s visokim stepenom tolerancije na frustraciju sklonije su nesigurnosti u sebe, anksioznosti i depresiji.
Biti tolerantan je lijepa i korisna vrlina koja osobi može donijeti mnogo. Njegujući stav poštovanja i prihvatanja sebe, ali i drugih ljudi, dolazi se do boljeg razumijevanja potreba i želja obje strane, a samim tim i do veće spremnosti da se, zbog tih istih potreba i želja druge osobe, ponekad istrpi vlastito nezadovoljstvo, što može biti višestruko korisno za ispunjavanje i nekih vlastitih htijenja i postizanje ličnih ciljeva.
Vaspitanjem je moguće izvršiti veliki utjecaj na djecu. Polazeći od sebe i vlastitih stavova, dajući lični primjer u kojem poštujemo različitosti, suočavanjem s različitostima ili razgovorom o njima, roditelj može formirati djetetov stav o različitim pojavama u svijetu. Povremenim frustriranjem djeteta, neodobravanjem svakog njegovog zahtjeva i jasnim granicama, roditelj može postaviti snažne temelje frustracionoj toleranciji svog djeteta i na taj način mu olakšati snalaženje u širem sociološkom okruženju.
Autor: Jelena Dragičević Berat