Uspjeh, prihvaćenost u društvu, na poslu, priznanja i brojne gratifikacije nekim ljudima ne znače baš ništa za doživljaj samopouzdanja. Zapravo, pojedini ljudi poljuljanog samopouzdanja obezvrjeđuju one koji ih hvale i prihvataju. Njihovi ideali su uvijek „tamo negdje“ – iznad, nedostižni. Skloni su testiranju ljudi, posebno zavođenju, kao vrsti testa. Ukoliko uspiju da šarmiraju osobu, znači da je „ispod njih“, dakle, obezvrijedit će je. Ako njihovo udvaranje ne prođe, onda će se osjećati malim, često pokornim, ali će se i svim snagama truditi da zadobiju poštovanje onih koje vide kao da su „iznad“ njih.
Samopoštovanje dolazi iznutra, iz ljubavi prema sebi, samoprihvatanja i mišljenja o sebi kao o vrijednoj osobi. Ako ne vjerujemo sebi da smo vrijedni poštovanja, zašto bismo vjerovali drugima? Kada drugi ljudi procijene da osoba koja u odraslom dobu ima problem sa samopoštovanjem ipak jeste vrijedna voljenja, prihvatanja, divljenja, takva osoba u to neće moći istinski da povjeruje. Njen unutrašnji glas joj govori nešto drugo. Vrlo često taj unutrašnji glas govori „ja sam folirant“, „ja ne vrijedim“, „ja nisam i ne mogu da budem to što vi mislite da jesam i od mene očekujete“.
Sebi ćemo vjerovati da smo vrijedni, ako smo to o sebi naučili u ranim danima. To učenje nastaje kroz interakciju s našim njegovateljima koji vjeruju da smo vrijedni, koji vjeruju u nas i koji imaju dovoljno optimizma, hrabrosti i vjere u sebe da mogu povjerovati da ćemo i mi, uz njihovu podršku, ostvariti svoje potencijale.
Zdravom samopoštovanju dijete može naučiti samo roditelj sa zdravim samopoštovanjem.
Roditelj koji ne vjeruje sebe, nažalost, neće moći ni da vjeruje u dijete.
Kako dolazi do problema sa samopoštovanjem i samopouzdanjem?
Tokom procesa vaspitanja i odrastanja, mi gradimo ličnost kroz ono što autentično postajemo, naše želje, motive i interesovanja i kroz modifikacije i usmjeravanja koja dolaze od bitnih drugih, najprije roditelja. Roditeljsko viđenje djeteta može uveliko da odredi njegovo viđenje sebe. Ukoliko su roditeljske želje gluhe za dječije, nametljive, stroge, ukoliko oni ne umiju da oslušnu dijete, da se spuste na njegov nivo, da mu dozvole da se izrazi, da ga usmjeravaju na topao način da postigne svoje ciljeve, često se dogodi da mu zapravo nameću svoje želje, ciljeve i svoje viđenje njega samog. Ne pomažu mu da ličnost razvije, već mu je nameću.
Dijete, naravno, nikad ne može sasvim da odustane od svoje autentične srži, želja, temperamenta, ali može sve to da pokuša da negira, potiskuje, gura pod tepih, može da počne da ne vjeruje u njih, da ne vjeruje u sebe, a da vjeruje da treba da bude onakvo kakvim ga roditelji vide – da ispuni njihova očekivanja. Ono prestaje da vjeruje sebi i počinje da vjeruje njima. Najčešće, njihove želje počinje da prihvata kao svoje, njihova nametanja, kao sopstvene ciljeve, a njihova ograničenja kao sopstvene nemoći.
Neka od te djece postaju uspješna, neka, s druge strane, postaju prilično neuspješna. Nije rijetko da roditelji sputavaju prirodnu radoznalost djeteta govoreći mu „nije to za tebe, završi neki zanat“. S druge strane, prirodna radoznalost djeteta može ići, na primjer, ka umjetnosti, a roditelji mogu, recimo, vjerovati da je mnogo bolje da ide ka nečemu što će se lakše i brže unovčiti. U tom slučaju, dijete može polako izrastati u jednu veoma uspješnu osobu, budućeg rukovodioca, poduzetnika – ali, opet iz roditeljskog viđenja njega samog, iz nametanja ličnosti.
Šta se dešava s autentičnim interesovanjima i željama djeteta?
Srećom, to autentično nikada ne može sasvim da se uguši, ono uvijek negdje postoji. Na nesreću, ipak, može da se desi da postoji kao neintegrisani dio ličnosti, tek slabi eho neispunjenih potencijala koji se ponekad čuje kao mašta, neostvareni san. Ovo nametnuto što je došlo u prvi plan počinje da dominira ličnošću. Ipak, uvijek ostaje nekakva rupa, nejasan doživljaj da to nije sve, da to nije to i da, bez obzira na potencijalne uspjehe, ostvaren život, nema samopoštovanja, samopouzdanja i vjere da to što su ostvarili i postigli zaista vrijedi.
Ako naši najbitniji nisu vjerovali u nas, kako da vjerujemo u sebe? Ako nisu poštovali naše želje, vremenom smo naučili da ih i sami ne poštujemo, da ne poštujemo ni druge ljude koji ih poštuju jer im sada ne vjerujemo. Naučili smo, međutim, da u prvi plan guramo ono za šta nam je rečeno da smo sposobni – bilo to zaista upućeno na ideju veličine (kod onih koji postaju uspješni) ili na omalovažavanje (kod onih koji postaju neuspješni).
Mnoge veoma inteligentne osobe ne pređu ni na drugu godinu fakulteta, vrate se zanatu koji su bili natjerani da završe tokom srednjoškolskog obrazovanja, vjerujući da one ne pripadaju tom „sloju pametnih“. Mnoge veoma inteligentne osobe završe priznate i uvažene fakultete, postanu mladi poslovni ljudi sa besprijekornom karijerom, ali se i dalje ne osjećaju kao da tu pripadaju, već im se stalno vraća ideja da su nekog prevarili, kao da drugi ne vide da oni zapravo ne vrijede, kao da je pitanje trenutka kada će ih „provaliti“ i sve će se srušiti.
Ono što prijeti da se sruši, zapravo, odnosi se na njihovu lažno sraslu ličnost. Laž nije u uspjehu, već u ličnosti koja je postajala takvom za ljubav roditeljima, a ne iz ličnih stremljenja. Laž je u tome što u tim osobama ima još mnogo toga što nije smjelo izaći na vidjelo, jer se očekivala jedna strana medalje. Laž je još i u tome što ostatak ličnosti ne smije da se ispolji.
Što se zanimanja tiče, možda bi mnoge osobe i izabrale to što roditelji žele, da su samo znale da ih nenametljivo usmjere, podrže, da se ne miješaju previše, da puste dijete da dođe do izražaja. Mnoge njihove želje se često i poklapaju s roditeljskim. Nije u tome stvar. Radi se o neprihvatanju autonomije, izbora, ličnih stremljenja. Često se radi i o neprihvatanju određenih osjećanja, posebno agresivnih. Roditelji djece s manjkom samopoštovanja, uglavnom se u vaspitanju vode idejom da su „dobra djeca poslušna“. Nažalost, poslušno dijete postaje poslušna odrasla osoba, a poslušna osoba sluša druge o tome kakva je ona, pokorava se viđenju sebe koje dobija od drugih prateći ideale osoba kojima je vjerovala više nego sebi.
Ako kažemo djetetu angažovanom oko neke aktivnosti u kojoj uživa da – to nije za njega – često će nam povjerovati. Ono tada može da negira svoju želju, da je potiskuje, u zavisnosti od uzrasta služit će se mehanizmima odbrane koji su mu tada dostupni kako bi se oslobodilo aktivnosti koje „nisu za njega“. Naravno, sve će se to događati jer je roditelj procjenitelj i dijete počinje da vjeruje njemu više nego sebi.
Drugo dijete će se buniti, postati divlje, koristiti razne mehanizme koji će forsirati opozit roditeljskim željama. U tom procesu vjerovat će da se oslobađa dok će ići u kontru onome što se od njega očekuje. Kontra nikad ne predstavlja slobodno ponašanje. Zavisna je isto kao i pokoravanje tuđim željama, samo je okrenuta u suprotnost. Ipak, iako uspije u svojim kontrama, dijete bez podrške neće moći da se uzda u sebe. Bit će uplašeno oko odluka, moguće je da će osjećati krivicu povodom njih, posebno ako ih donosi na agresivan način. Neće imati samopouzdanja jer je moralo da se bori protiv svojih najbližih da bi postiglo nešto.
Podrška je ključna za osjećaj samopoštovanja, samopouzdanja, vjerovanje u to da radimo pravu stvar. Ako naši najbliži u našim ranim danima, ne vjeruju u nas, nećemo imati mogućnosti da naučimo da vjerujemo u sebe. Uspješni ili neuspješni, poslušni ili „kontraprotivni“, javit će se ideja manje vrijednosti. U paketu s tom idejom, dolazi i stalna potraga za tuđim odobravanjem.
Ogledanje dječjih želja, ličnosti, stremljenja u ranom uzrastu i blagost i nenametljivi podsticaji, ključni su za razvoj vjere u sebe. Roditelji na taj način pokazuju djetetu da vjeruju u njega, a ono – vjerujući im – uči da vjeruje u sebe.
Kada toga nema u ranim danima, samopoštovanje se često gradi uz pomoć stručnih lica, u procesu savjetovanja i psihoterapije.
Kako se gradi samopoštovanje u procesu psihoterapije?
U procesu psihoterapije, nama, psihoterapeutima, nužno je da razumijemo kako je došlo do manjkavosti u samopouzdanju, koji je porodični milje, koje su strategije vaspitanja bile prisutne u klijentovoj porodici, šta su roditelji očekivali, a šta branili, šta je od toga klijent prihvatao, a protiv čega se bunio. Za početak, bitno je da razumijemo klijentovu životnu priču. Potom, prije ili kasnije, klijent će početi da priča o svojim idealima, o onome što bi želio, a „ne može“, ne smije, „ne treba“, o svojim neostvarenim potencijalima, zabranjenim osjećanjima. Terapeut, u ovom dijelu psihoterapije, mora biti autentična podrška klijentu. Ne kroz bodrenje, savjetovanje ili motivacione izjave, već kroz „korektivno emocionalno iskustvo“. Korektivno ili popravno emocionalno iskustvo se dešava onda kada klijent ponovo počinje da osjeća emocije koje je „gurnuo pod tepih“, da izražava svoje zaboravljene želje, da priča o neispunjenim inicijativama i da ovog puta, u terapijskom okruženju, doživi da je to sve ok. Da je dozvoljeno. Da je u redu. Da su njegove misli, osjećanja i željeni postupci prihvatljivi, da nema ničeg čudnog, nakaradnog ili patogenog u njima. Da je njegova autentičnost nama autentično prihvatljiva.
Napisala sam da terapeut mora biti autentična podrška jer se ovakvi suptilni procesi ne mogu lažirati. Možda su i roditelji neautentično pružali podršku. Ako jesu, dijete je to sasvim sigurno osjetilo. Korektivno emocionalno iskustvo može nastati samo iz iskrene vjere u nekog i iskrene podrške da se izrazi. U suprotnom, „kao prihvatanje“ nužno dovodi do kontraefekta – ili do kratkog jačanja samopouzdanja ili do obezvređivanja terapeuta i terapije ili i do jednog i drugog.
Uz sve to, ovaj proces je često spor. Brojne tehnike za podizanje samopouzdanja koje su opisane na raznim psihološkim portalima, često su neefikasne ili djeluju u kraćem vremenskom periodu. I ma koliko bila privlačna ideja „brzog popravljanja ličnosti“, valja imati u vidu da su manjkavosti i problemi koje imamo uglavnom nastali rano, da smo dugo s njima živjeli, da ih dobrim dijelom nismo ni svjesni, a posebno ne njihovih uzroka. Kao što je bilo neophodno vrijeme da se problemi izgrade i učvrste, tako je neophodno i da se razgrade i razviju funkcionalnije vještine i sposobnosti, te usklade s ostatkom ličnosti.
Autor: Renata Senić