Mnogi faktori utiču na razvoj samopouzdanja. Stavovi roditelja su presudni za oblikovanje djetetovog osjećaja o sebi, posebno u najranijem uzrastu. Kada roditelji pružaju prihvatanje, dijete stiče čvrst temelj za pozitivan odnos prema sebi. Ako je jedan ili oba roditelja pretjerano kritičan ili zahtjevan, ili ako su previše zaštitnički nastrojeni i obeshrabruju pokušaje djeteta ka nezavisnosti, dijete može pomisliti da je nesposobno, neadekvatno ili inferiorno. Međutim, ako roditelji ohrabruju djetetovo osamostaljivanje i vole i prihvataju svoje dijete čak i kada pogriješi, dijete će naučiti prihvatiti sebe i biti na pravom putu ka razvoju samopouzdanja.
Iznenađujuće, nedostatak samopouzdanja nije nužno povezan s nedostatkom sposobnosti. Češće je rezultat prevelikog usmjerenja na nerealna očekivanja ili standarde drugih, posebno roditelja i društva. Uticaji vršnjaka mogu biti izuzetno snažni ili čak snažniji od roditeljskih i društvenih, kada je riječ o oblikovanju slike o sebi.
Svaka rasprava o samopouzdanju mora uključiti i pojam samopoštovanja. Dok je samopouzdanje svjesnost da u nečemu možemo uspjeti, samopoštovanje je sposobnost da cijenimo i volimo sebe te osjećamo vlastitu vrijednost, bez obzira na uspone i padove u životu. Samopoštovanje obuhvata naše vrijednosti, uvjerenja i osobnu filozofiju kojom definiramo vlastitu vrijednost.
Osoba sa zdravim samopoštovanjem jednostavno voli sebe. Zdravo samopoštovanje ne garantuje uspjeh, jer svi se mi suočavamo s neuspjesima koje treba savladati. Takođe, ono ne proistječe iz poređenja s drugima, jer će uvijek postojati neko ko je bolji. S takvim samopoštovanjem, poštujemo sebe zbog onoga što jesmo, a ne zbog onoga što možemo ili ne možemo učiniti.
S druge strane, nedostatak samopouzdanja često potiče mnogo nezdravih ponašanja. Čak i kada postanemo svjesni ovih nepoželjnih obrazaca ponašanja, teško ih je promijeniti sve dok se ne pozabavimo korijenom problema – niskim nivoom samopoštovanja.
Nije prirodno osjećati se dobro kada doživite neuspjeh, niti je zdravo ostati ravnodušan. Normalno je i zdravo osjećati se loše u takvim situacijama. Loše osjećanje vezano za negativan događaj može nam pomoći da razmislimo o onome što se dogodilo, da nešto promijenimo ako je moguće i da se konstruktivno prilagodimo ako nije. Međutim, iskrivljena slika o sebi može uzrokovati da te emocije postanu destruktivne; tuga se može pretvoriti u depresiju, a zdrava ljutnja u nezdravu. Što su negativne emocije jače i nezdravije, to je manja vjerovatnoća da ćemo moći jasno razmišljati i promijeniti svoje ponašanje na koristan način.