
“Da bismo zaista znali i razumjeli kako univerzum funkcioniše, moramo podići naša istraživanja iznad visine misli i osjećaja, i zaći u arenu direktnih, ličnih iskustava. Tu sinhronicitet postaje ključ koji otvara najveće misterije univerzuma.”- David Wilcock
Nekada sam mislila da neuki ljudi robuju svojim predrasudama, a onda sam shvatila da ništa manje ropstvo nije ni kada robuješ svom znanju, pa makar ono bilo potvrđeno diplomom fakulteta.
Ono što pročitamo u referentnim udžbenicima postaje neka vrsta aksioma: ne provjeravamo dalje i ne sumnjamo. Godinama smo slušali da geni determinišu naše osobine, pa i karakter i ponašanje; a onda epigenetika kaže da su geni poput arhitektonskog nacrta: daju skicu kuće, ali graditelji određuju ostalo. Teza da svojim mislima možemo uticati na genetsku strukturu, ozbiljno je poljuljala sve ono što sam godinama učeći i baveći se medicinom prihvatila.
Okolnosti su bile takve da su mi dani bili ispunjeni borbom sa samom sobom i činilo se da je rješenje blizu, ali je cijena bila prevelika – odrekni se velikog dijela onoga što te medicina naučila i što je tvom razumu logično i prihvatljivo.
Bolest i sve oko nas ima uzrok i posljedicu, otkriješ uzrok – odrediš kauzalnu terapiju; ne znaš uzrok – tretiraj simptome. To je sasvim logično, a sve mimo takvog sistema pogrešno je i neprihvatljivo. Dva i dva su četiri, poslije dana dolazi noć; moguće je samo ono što racionalno možemo objasniti… Sve je to tačno, osim kada nije!
I tako je univerzum riješio da mi pokaže da sam u zabludi, a da je moje znanje, zapravo, ograničenje koje nije ništa bolje od predrasuda osobe uskih vidika.
Razmišljajući o alternativno-medicinskim metodama, odbacujem ih: to ne može da radi jer, prosto, nismo tako učili. Iz jednog sna sam se probudila uznemirena. Prvi put sam doživjela takvo iskustvo: posmatrala sam sebe dok spavam. Vidjela sam brze pokrete očnih jabučica, mrštenje čela i stiskanje pesnica. Probudila sam se dezorijentisana, uplašena… Zgrabila sam papir i olovku i do detalja zapisala svoj san.
Otvaram mejl i čitam u nevjerici – upravo je stigao poziv za predavanje na temu o kojoj sam razmišljala. Poznati predavač, hvaljen i osporavan. Slučajnost! Šta drugo?!
Pokušavam da protumačim svoj san. U snu su na jednom mjestu bili ljudi koji se nikad nisu sreli, neke volim a druge ne, crni i bijeli, poznati i strani; spojila sam omiljena i mrska mjesta… nespojivi ljudi, mjesta, osjećanja. Nisam ekspert za tumačenje snova, ali sam pomislila kako je u tom snu moje ‘nesvjesno’ saželo svu borbu misli ovih dana: svako ZA i PROTIV, poznato i nepoznato, u šta vjerujem i sumnjam.
Ulazim u knjižaru, tražim određenu knjigu i slučajno obaram knjige sa police. Pokupljam ih i još jednom – iznenađenje! Oborila sam knjige autora na čije predavanje sam pozvana.
Smiri se. I to je samo jedna slučajnost – pokušavam da racionalizujem.
Plaćam knjigu po koju sam došla. Sa radija u autu čujem:
We know you, they know meExtrasensorySynchronicity.A star fall, a phone call,It joins all,Synchronicity.
It’s so deep, it’s so wideYour insideSynchronicity… *
Police, Synchronicity
Uzimam knjigu i više nemam argumente da je sve samo slučajna slučajnost: „Greškom“ sam kupila knjigu koju sam oborila, umjesto one po koju sam došla.
Sad je dosta – govorim sebi – ovo je više od slučajnosti!
Sjetim se anegdote o kojoj je K.G. Jung pisao: dok je pacijentkinja na seansi opisivala svoj san sa skarabejom, u prostoriju je uletio jedan baš takav.
Ovo je više od situacije gdje pomisliš na nekoga, a on se pojavi iza ćoška.
Šta mi sad ovo Univerzum poručuje? Jesu li ovo „znakovi pored puta“?

….Sinhronicitet.
Jung je mnogo godina potrošio istražujući prirodu slučajnosti i utvrđujući načela neuzročnog povezivanja. Niz ovih sinhronističkih događaja u mom životu potaknuo me je da potražim više o ovoj pojavi. Kopkalo me je pitanje: da li mi zaista Univerzum nešto šapuće?
Za one koji se zanimaju za psihološke teme, a istovremeno i za zakone (kvantne) fizike, energije, vremena i prostora, Boga, tvrde da nema bolje teme od sinhroniciteta.
Uzimam „Tumačenje prirode i psihe“, kao da mi se miješaju „babe i žabe“. Opet se moj mozak buni protiv nepoznatog i teško razumljivog.
– Ali ipak Jung piše o tome, onda je sigurno stvar u ograničenjima tvog uma, ne u nekoj ‘šarlatanskoj’ teoriji koju ti ne razumiješ – umiruje me moj racio.
I opet radi sinhronicitet: otvara se web stranica sa Jungovim citatom “Ako čovjek ne razumije drugu osobu, on će težiti da je smatra budalom.”. Pomislim da to ipak ne znači da ta osoba zaista nije budala ali čitam dalje.
Jung objašnjava da je filozofski princip na kome se temelji koncept prirodnog zakona, zapravo uzročnost. Kako je veza između uzroka i posljedice samo statistički vrijedna i relativno istinita, onda i načelo uzročnosti ima ograničenu valjanost u objašnjavanju prirodnih zbivanja pa pretpostavlja postojanje i drugih faktora. U prijevodu: povezanost događaja može u određenim okolnostima biti drukčija od uzročne i zato treba uvesti neki drugi princip objašnjenja.
Da sam o ovome razmišljala prije svog niza sinhronističkih događaja, teško bih povjerovala da svaka posljedica nema i svoj uzrok. Prihvatljivije bi bilo, da kao što su munja i grom bili neobjašnjivi primitivnim narodima zbog ograničenosti njihovog znanja, i nama je sada dati događaj nemoguće povezati sa uzrokom.
“Otvorena sam za vođstvo sinhronicitetom i neću dozvoliti da očekivanja ometaju moj put” – Dalaj Lama
Jung naglašava da su mnoge pojave ‘sumnjive’ uzročno-posljedične veze, i pita da li postoji neko opće polje gdje neuzročne pojave nisu samo moguće, već i istinite činjenice. Da, to je svijet slučaja, gdje slučajna pojava izgleda uzročno nepovezana sa činjenicom. Broj neuzročnih pojava je manji od uzročnih, pa se manje bavimo njima.
Jung je pojavu nazvao sinhronicitet jer je istovremeno pojavljivanje dva smislena, ali ne i uzročno povezana događaja, smatrao bitnim mjerilom. Tako ovaj pojam ukazuje na vremensko podudaranje u pojavljivanju uzročno nepovezanih događaja koji imaju isto ili slično značenje. U „Duhu psihologije“, sinhronicitet je definirao kao psihički uvjetovanu relativnost prostora i vremena. Prostor i vrijeme imaju svoje uporište samo u toku duhovnog razvoja. U odnosu prema duši, oni su ‘elastični’ – kao da ovise o psihičkim uvjetima i ne postoje sami po sebi, već ih svjesni um samo pretpostavlja. U životu nailazimo na događaje koji su tako smisaono povezani da bi njihovo slučajno podudaranje bilo nevjerovatno. Kad ne možemo pronaći smislenu podudarnost, mitologija, religija, simbolika daju nam tu vezu (arhetipski simbolizam).
Objašnjavajući na primjerima iz kliničke prakse, Jung je opisao tri tipa ovih događaja:
- Sinhronistički događaji počivaju na istovremenom pojavljivanju dva različita psihička stanja: jedno je normalno stanje (ono je uzročno objašnjivo), a drugo, presudno iskustvo, ne može se izvesti iz prvog (sinhronost misli ili osjećanja sa vanjskim događajem),
- Vremenski udaljeni događaji koji se doživljavaju kao psihičke slike u sadašnjosti (san, vizija, predviđanje nečega što će se desiti u budućnosti)
- Neočekivani sadržaj koji je (ne)posredno povezan sa stvarnim vanjskim događajem (san ili vizija događaja koji se odvija na udaljenom mjestu).
Sinhronicitet zato znači istovremenost određenog psihičkog stanja sa vanjskim događajima koji se pojavljuju kao smislena veza trenutnog subjektivnog stanja.
Jung uzrok sinhroniciteta traži i u Bogu (naklonjeniji je istočnjačkoj filozofiji boga), u alhemiji, astrologiji… Time ukazuje na bitnu osobinu ove pojave: neshvatljivog je karaktera, pa iako je ova pojava vidljiva, u isto vrijeme je i teško dokaziva. Aludira da je sinhronicitet iznad vremena, prostora i uzroka.
Sad mi je jasnije kakva je ovo igra!
Jedna stvar je ostala nejasna: kako da razumijemo i tumačimo poruke koje nam stižu na ovaj način?
Za početak, odlučila sam da ne ignoriram ove znakove: uzimam računar i potvrđujem prisustvo predavanju.
Autor: Maja Vučković Rueger