Bulimija – tehnike samopomoći

Bulimija – tehnike samopomoći

Bulimija (tzv. „volovska glad“) je poremećaj ishrane koji se najčešće javlja u adolescenciji. Uz anoreksiju, predstavlja najčešći poremećaj ishrane.

Dijagnozu bulimije čine sljedeći simptomi:

1. nekontrolirano konzumiranje visokokalorične hrane
2. uzimanje hrane krišom, kao i noću
3. prestanak uzimanja hrane pri pojavi bolova u želucu ili izazivanjem povraćanja
4. različiti ponavljani pokušaji smanjenja tjelesne težine
5. učestale oscilacije u težini, veće od pet kilograma, uzrokovane prekomjernim unosom hrane ili gladovanjem

Dijagnoza bulimije se postavlja ako postoje najmanje dvije bulimične epizode sedmično, u trajanju od tri mjeseca.

Kada saberemo rezultate različitih istraživanja, uviđamo velike razlike u shvatanju učestalosti ovog poremećaja. Prevalencija bulimije kreće se od oko 0.1–1.4% kod muškaraca do 0.3–9.4% kod žena. Dakle, problem je daleko češći kod žena, a prema nekim statistikama i vrlo učestao. Prema zvaničnim podacima iz 2005. godine, Gelder, Mayou i Geddes nas obavještavaju da je bulimija prisutna kod 1-2% žena starosti između 15 i 45 godina. Također ističu da je bulimija znatno češća u gradovima i razvijenijim zemljama u odnosu na sela i nerazvijene zemlje.

Bulimiju treba povezati s anoreksijom, jer je, prema mišljenju mnogih stručnjaka, suštinski isti mehanizam: gojenju i debljanju bulimične osobe pokušavaju se suprotstaviti na neadekvatan i, za njih, štetan način. Bilo gladovanjem, namjernim povraćanjem ili korištenjem laksativa, diuretika, raznih tableta za mršavljenje, droga koje umanjuju apetit, stav je uvijek isti i glasi: „Nipošto se ne smijem udebljati, po svaku cijenu moram kontrolisati svoj fizički izgled i izgledati mršavo i atraktivno.“

U najvećem broju slučajeva, bulimične osobe dolaze iz grupe nekadašnjih anoreksičnih. Često osobe s bulimijom za sebe kažu da su neuspješne jer nisu uspjele trajno ostati u stanju anoreksije. Za njih je anoreksija nekakav iskrivljeni ideal, jer kada uspiju odoljeti hrani, imaju osjećaj da je „sve pod kontrolom“. Bulimične osobe su uglavnom starije od anoreksičnih, također su to najčešće žene, a vrlo često mogu biti sklone ovisnostima, impulsivnom ponašanju i promiskuitetu. Bulimija nerijetko prati neki od mnogih psihičkih problema. Često se javlja u sklopu poremećaja ličnosti, posebno graničnog tipa. Mogu je pratiti i histerične, depresivne, fobične i shizoidne problematike. Anksioznost je sastavni dio bulimije, jer je osoba stalno na oprezu da se ne udeblja. Opsesivne misli o hrani su neizostavan segment ovog problema. Bulimične osobe većinu svog vremena provode organizujući unos (i „izbacivanje“) hrane. Opsesivno broje kalorije tokom jela, a kada ne jedu, razmišljaju o svim mogućim „dozvoljenim“ i „zabranjenim“ vrstama hrane. Opsjednutost hranom, možemo reći, logičan je odgovor iscrpljenog organizma koji se „bori za život“. Da bismo živjeli, moramo jesti. Ovaj uslov je neizbježan. S obzirom na to da je kod bulimičnih osoba hrana nešto loše i „prljavo“, one je ne mogu podnijeti u sebi. S druge strane, ne mogu joj odoljeti jer imaju lošu kontrolu impulsa, frustracija, tenzije i netolerantne su na ambivalenciju (istovremeno postojanje dviju međusobno isključivih želja), stalno se klackajući između unosa hrane (koju doživljavaju „dobrom-lošom“) i neprirodnog izbacivanja te hrane, jer ne mogu pomiriti „dobri-loši“ aspekt hrane.

Povraćanje može biti izazvano na različite grube načine, nizom postupaka kojima je cilj izbaciti svu hranu. Tada osoba neko vrijeme osjeti smirenje, sve dok ponovo ne započne isti obrazac. Ovi poremećaji mogu s vremenom nestati, ponavljati se povremeno ili se transformisati u neku drugu vrstu poremećaja. Približno jedna trećina anoreksičnih i bulimičnih smetnji prolazi, jedna trećina se može povremeno javljati do kraja života, a jedna trećina se formira kao drugi poremećaj.

Kod bulimia nervosa, zbog učestalih povraćanja ne dolazi do povećanja tjelesne težine, pa te osobe izgledaju iscrpljeno i mršavo. Često, međutim, nisu tako mršave kao anoreksične osobe, jer ipak unose hranu, i praktično je nemoguće povraćanjem izbaciti sve što su pojele.

Ovaj poremećaj ugrožava i fizičko zdravlje, jer česta povraćanja dovode do neravnoteže elektrolita u krvi. Hipokalemija je česta pojava, oštećenja kostiju i zubne cakline mogu nastati kao posljedica čestih namjernih povraćanja. Stradaju jetra, pankreas i reproduktivni organi. Bulimične djevojke su pod rizikom da izgube mogućnost začeća. Amenoreja (izostanak menstrualnog ciklusa) vrlo je čest prateći element. Također se javlja gubitak seksualne želje. Česti su i srčani problemi. Srce, oslabljeno, radi s poteškoćama, a ako se bulimija dugo „praktikuje“, postoji opasnost od razvoja ozbiljnih srčanih bolesti, pa čak i smrti.

Čitav niz fizičkih simptoma javlja se kao posljedica gladovanja: preosjetljivost na hladnoću, zatvor, nizak krvni pritisak, usporen rad srca i snižena tjelesna temperatura. Vrlo su česti i hormonalni poremećaji: povišeni hormoni rasta, povišen kortizol (hormon stresa), nerijetko i trijodtironin.

Uzroci bulimije:

Jedan od ključnih uzroka bulimije (kao i ostalih poremećaja ishrane) jeste izmijenjen odnos prema vlastitom tijelu. Tijelo se doživljava kao veliko, nezgrapno, naduveno, pa samim tim i neprihvatljivo. Za osobe s poremećajem ishrane vitko tijelo predstavlja dokaz ljepote, moralnosti, pameti, svemoći i hrabrosti. Međutim, način održavanja tjelesne težine kod tih osoba je autodestruktivan i ispunjen snažnim željama za razaranjem sopstvenog tijela. Odnos prema tijelu i unosu hrane je dvojak (osoba hoće i neće, hoće hranu, ali neće da se udeblja). Ta dvojakost prema hrani zapravo odražava dvojakost odnosa prema svim drugim stvarima u životu. Kod osoba s poremećajem ishrane oživljeni su rani konflikti, prvenstveno iz odnosa s majkom, koja je i zadovoljavala i uskraćivala potrebe za hranjenjem (zabranjivala, prisiljavala, pravila izbor hrane). Ali važni su i drugi sukobi. Predstave i sadržaji unutarnjeg svijeta bulimičnih osoba su prazni. Ta unutarnja praznina je posljedica izbacivanja „objekata“ (naročito majke ili osoba iz ranog djetinjstva koje su uticale na formiranje ličnosti bulimične osobe). Na taj način osoba stiče privid kontrole: ona je ta koja kontroliše objekat, i ona je ta koja ga izbacuje iz sebe jer je loš, neadekvatan i za nju opasan. Stičući privid kontrole, osoba zapravo kontroliše strah od gubitka značajnog objekta i ljubavi. Možda se na prvi pogled čini paradoksalnim, ali kada bolje razmislimo – i nije. Neka osoba koju je dijete voljelo ga je osujećivala. Dijete nije znalo kako izaći na kraj s vlastitim dvostrukim osjećanjima. Voljelo je majku, ali ju je i mrzilo kad nije bila „dovoljno dobra“. Hrana se simbolički poistovjećuje s majkom i njenom ljubavlju. Hrana je najprimarniji vid ljubavi koji dijete dobija od majke. Dakle, hrana se može poistovjetiti s ljubavlju osobe koja ju je pružala na nedosljedan način. Dijete želi majku pored sebe, ali je i ne želi. Ne umije pomiriti suprotnosti. Kako se psiha razvija, mehanizmi se usložnjavaju i skrivaju, isprepliću se i smještaju u podsvijest. Dešava se da osoba s bulimijom ni u odrasloj dobi nije integrisala i pomirila te suprotnosti. Hrana, kako smo naveli, simbolički predstavlja majku, tj. ljubav. Budući da je ta majčinska ljubav bila i dobra i loša, ali nikada integrisana, hrana se percipira na isti način. Bulimična osoba želi ljubav i odnose, pa unosi hranu u sebe, ali istovremeno hrana simboliše i onaj neintegrisani loši, prijeteći i destruktivni dio, te je mora odmah izbaciti. Ova klackalica, koja se može uporediti s prisilnim radnjama, zapravo smanjuje anksioznost od gubitka voljenog objekta i samoće.

Ličnost bulimične osobe je nedovoljno integrisana, slaba, te se od unutarnjih konflikata brani cijepanjem (mehanizam odbrane kojim se pojava ili ljudi dijele samo na dobre ili samo na loše), rascjepljivanjem, regresijom i projektovanjem agresije u vlastito tijelo. Nasuprot ovom krhkom identitetu, u idealima je osoba moćna i snažna. Često se tako pokušava prikazati i tome teži, te može ostavljati takav dojam. Iz snažne težnje za svemoći i čvrstinom rađa se potreba za kontrolom svega, posebno sopstvenog tijela, jer je svijet nepredvidiv, a ni druge ljude nije moguće „dresirati“, pa tijelo ostaje kao najbliži i najlakši objekat nad kojim mogu uspostaviti kontrolu.

Agresivnost osobe usmjerena je prema njenom tijelu, jer je mnogo lakše uništavati sebe nego narušiti odnos s najranijim bliskim osobama (posebno majkom). Kao što je već objašnjeno, hrana simbolizira majku i njenu nedosljednu „ljubav“, te se hrana mrzi i nasilno izbacuje iz vlastite nutrine. Teško je odvojiti se od majke, još teže „pljunuti“ na njeno nedosljedno ponašanje i stavove. Mnogo je lakše „ispljunuti“ simboličnu zamjenu za majku, a umjesto da se njoj naudi, osobe zapravo nanose štetu sebi. Tako su, na nesvjestan način, integrisani procesi kod osoba s poremećajima ishrane.

Tok i prognoza: Već je rečeno da najveći broj bulimičnih osoba predstavlja neuspjeli pokušaj anoreksije. Ako anoreksija i bulimija dugo traju, mogu biti fatalne. Prema nekim statistikama, oko 80% osoba preživi ozbiljne poremećaje ishrane. Psihoterapijska pomoć od suštinske je važnosti za osobe s poremećajima ishrane. Ovaj poremećaj se ne može samostalno prevazići. Potrebno je da uz stručnu pomoć radi na unapređenju međuljudskih odnosa, spajanju crno-bijelog svijeta u jednu integrisanu realniju sliku, podizanju vlastitih kompetencija, kontroli impulsa i, posebno, restrukturisanju odnosa prema sopstvenom tijelu. U posljednje vrijeme sve se više primjenjuju KBT, REBT i porodična terapija kod tretiranja ovih poremećaja. Terapije mogu biti dugotrajne, a klijenti nerijetko prolaze kroz ciklične faze napredovanja i nazadovanja. Budući da bulimične osobe nastoje „ispljunuti“ sve odnose, jer su oni potencijalno opasni, nametljivi i destruktivni, može doći i do „pljuvanja“ po terapiji i terapeutu, napuštanja seansi i procesa oporavka. Iz tih razloga je važno razumjeti psihodinamiku nastanka ovog problema. Ako samo prostim tehnikama pokušamo „struktuirati“ način života autodestruktivne osobe, a bez razumijevanja uzroka, nećemo joj pomoći otkloniti pravi uzrok problema. Bulimija služi svrsi kontrole. Ako bez razumijevanja pokušamo kontrolisati bulimiju, možemo narušiti privid kontrole osobe i time uzdrmati cijeli njen svijet. Kako se radi o delikatnim i prilično složenim procesima koji čine ovaj poremećaj, najbolji put ka oporavku je postepeno raspetljavanje naučenih obrazaca. Tek kada osoba s poremećajem ishrane sama shvati čemu joj on služi, tehnike za kontrolu obrazaca hranjenja bit će joj od prave koristi.

KBT metoda samopomoći: Jedna od često preporučivanih metoda samopomoći jest tzv. vođenje dnevnika. Zapravo, radi se o tabeli koju bulimična osoba popunjava poslije svakog obroka. Suština je u svakodnevnom bilježenju unosa hrane na sljedeći način:

• Nakon svakog obroka zapišete: šta ste pojeli, u kojoj količini, do detalja opišete porciju, mjesto i vrijeme početka i završetka jela.
• Ni u kom slučaju ne zapisujete kalorijsku vrijednost namirnica, nego samo detaljan opis porcije.
• Opišite kako ste se osjećali i šta ste mislili u vezi sa vrstom i količinom hrane koju ste konzumirali (za svaki obrok, u nekoliko riječi ili rečenica).
• Zapišite kada dođe do povraćanja (upišite u kojim uslovima, na kojem mjestu, nakon koje vrste i količine hrane ste povratili, kako ste se osjećali, šta ste sebi govorili u vezi s tom vrstom i količinom hrane, šta ste mislili i kako ste se osjećali nakon povraćanja, jeste li unaprijed znali da ćete povratiti ili ste se „zaneli“ tokom jela pa naknadno shvatili da vam je bilo „previše“). Dakle, ne brojite kalorije, nego bilježite vrstu i količinu hrane, misli i emocije prije i poslije povraćanja te mjesto gdje ste jeli i povratili.
• Težite se vagati samo jednom sedmično (ako imate vagu kod kuće, zamolite nekog od članova porodice da vam je uskrati ako se želite vagati češće nego jednom sedmično). Ovo je važno kako biste izbjegli opsesivnu potrebu za stalnim praćenjem težine.
• Budite dosljedni u ovim koracima. Ako primijetite prisilne misli koje vas „tjeraju“ na prejedanje i povraćanje, te nezdrave emocije kao što su „stid, krivica, depresivnost ili euforija“, analizirajte ih na KBT način.
• KBT analiza misli i osjećanja podrazumijeva da misli stvaraju osjećanja, stoga svaku misao tretirajte kao okidač za osjećaj i djelovanje. Kad god osjetite zadovoljstvo (jer ste se zdravo hranili) ili nezadovoljstvo (zbog povraćanja), pitajte se: šta sam mislio/la dok sam jeo/la, kakvim sam mislima izazivao/la svoje emocije, šta mi je prolazilo kroz glavu nakon obroka, šta sam sebi govorio/la prije i poslije povraćanja?
• Nakon nekog vremena vođenja ovakvih zapisa, uhvatit ćete niz misli koje vas „tjeraju“ da u nekim situacijama povratite, kao i misli koje imate kada jedete bez želje za povraćanjem, te ćete prepoznati kako sebi stvarate prijatne ili neprijatne emocije u vezi sa načinom ishrane.
• Kada „ulovite“ misli koje vas „tjeraju“ na povraćanje i one koje imate kada jedete bez potrebe za povraćanjem, dosljedno vježbajte zamijeniti opsesivne misli racionalnijim koje vam dopuštaju hranjenje bez nasilnog izbacivanja hrane.
• Ključ uspjeha u ovoj tehnici samopomoći jeste – biti dosljedan, ne preskakati „vođenje dnevnika“, ne odustajati kada povratite i budete nezadovoljni što se to dogodilo, te istrajavati u „hvatanju“ i analizi vlastitih misli, kao i u zamjeni opsesivnih misli zdravijim varijantama.
• Ako ste u mogućnosti, uključite neku vama blisku osobu u ovaj proces. To bi podrazumijevalo da neko zna za vaš „dnevnik“ i da je ta osoba dovoljno zainteresovana da vam pomogne da se dosljedno držite vođenja dnevnika, sve dok ne uspijete usvojiti samodisciplinu i slijediti smjernice samopomoći.

Autor: Renata Senić