Ljubav, njega i bliskost su nam na početku života neophodni da bismo preživjeli. Ako nema nikoga da nas mazi, pazi, hrani i njeguje dok smo mali, ne bismo preživjeli ili bismo značajno sporije rasli. Beba koju su hranili, nosili, ljuljali i mazili, kao odrasla osoba osjeća se sigurnije i voljenije od one kojoj je to bilo uskraćeno.
Zašto nam je to važno?
Zbog toga što u zavisnosti od ličnosti osobe i njenog odnosa s okolinom stvaramo nešto što bismo mogli nazvati „optimalna doza bliskosti“.
Šta je to?
To je onaj stepen bliskosti s drugima u kojem nam je prijatno i u kojem se osjećamo dobro, sigurno i voljeno. To je naša mjera po kojoj gradimo broj i kvalitet odnosa s drugima. To je količina bliskosti koja nam je potrebna da bismo se udobno kretali kroz život.
Onda kada su naši odnosi s drugima kvalitetni i ispunjavaju nas, kada ih ima u onoj mjeri i broju koji želimo, onda idemo naprijed, naš život funkcioniše, motivisani smo i zadovoljni. Ako se neki od značajnih odnosa prekine ili se iz nekog razloga ljudi udalje od onih koji su im bliski, pali se emotivna crvena lampica – usamljenost.
Usamljenost nije ništa više nego osjećaj koji nam govori da naša doza bliskosti više nije optimalna i da treba da se angažujemo i promijenimo nešto po tom pitanju. Ono što je mene često kopkalo kao terapeuta jeste zašto se neki ljudi uprkos osjećaju usamljenosti ne angažuju u pronalaženju ljudi koji bi im odgovarali. Ovo su najčešći razlozi:
- Preselili ste se u novu sredinu u kojoj ne namjeravate trajno ostati i svako angažovanje u bliske odnose vidite kao gubitak vremena i energije. Ako neko ode na studije u drugu zemlju ili dobije privremenu radnu vizu, često ne želi ulagati svoje vrijeme u građenje odnosa koji neće trajati. Ti ljudi, kako oni sami kažu, „žive na Skypu“. Ovo postaje problem ako ne postoji jasan datum do kojeg ćete se vratiti. Upravo se jako često dešava da ljudi negdje odu privremeno, a ispostavi se da na tom mjestu ostanu mnogo duže nego što su planirali.
- Izgubili ste dragu osobu i ne postoji niko ko bi je mogao zamijeniti. Ako ste doživjeli gubitak bliske osobe, onda je usamljenost sasvim adekvatno osjećanje. I u pravu ste, ne postoji niko ko može zamijeniti tu osobu. U ovom slučaju vodite računa da tugovanjem ne izbrišete iz svog života i druge ljude koji su tu i koji vas vole – možda ne tako snažno i duboko, ali ipak autentično i na svoj način.
- U vašoj porodici nije bilo puno bliskosti. Ako je ovo bio slučaj kod vas, onda je vrlo vjerovatno da će se vaši partneri osjećati usamljeno pored vas. Usamljenost koju ste ponijeli iz svog doma postaje nešto s čime ste naučili živjeti. Iako je osjećaj sam po sebi neprijatan, jedan dio vas se već saživio s njim. Ukoliko želite prijatelje, kvalitetan partnerski odnos ili bolji kontakt sa svojom djecom, jako je važno da se pozabavite time.
Ono što je moja želja jeste da obratite više pažnje na svoje osjećanje usamljenosti. Da reagujete odmah čim ga osjetite. Ne čekajte da to osjećanje postane toliko snažno i dugotrajno da počnete da se otuđujete od ljudi.
Ako vam se to već desilo, znajte da u svojoj usamljenosti niste usamljeni. Mnogi ljudi su se na neki način susreli s time. Čak i ako ste usamljeni već dugo i mislite da je kasno za vas, nije. Za svaki problem postoji rješenje, pa i za ovaj.
Moguće je da u situaciji u kojoj se nalazite ne vidite mogućnosti koje su vam na raspolaganju. Jedna od njih je razgovor s nekim ko je stručan i kompetentan.
Proći kroz proces ponovnog povezivanja s ljudima u psihoterapijskom procesu ponekad je bolno. Svi oni koji su ga prošli znaju da se isplatilo.
Autor: Sanja Perković