Vjerujem da čovjeka ne možemo razumjeti izvan odnosa u kojima živi, voli, raste i suočava se s teškoćama. Zato u svom radu, kroz sistemsku porodičnu psihoterapiju, pažnju posvećujem pojedincu, partnerskim i porodičnim odnosima, obrascima komunikacije i iskustvima koja oblikuju naš doživljaj sebe i drugih.

Kao sistemska porodična psihoterapeutkinja, nastojim stvoriti siguran prostor u kojem pojedinci, parovi i porodice mogu govoriti o svojim iskustvima bez straha od osude. Zajedno istražujemo kako su određeni obrasci nastali, šta nam govore o našim potrebama i odnosima te koje mogućnosti postoje za promjenu. Vjerujem da cilj psihoterapije nije traženje krivca, već bolje razumijevanje sebe i drugih, prepoznavanje vlastitih snaga i otvaranje prostora za drugačije izbore.

Profesionalno iskustvo razvijala sam kroz savjetodavni, edukativni i terapijski rad s odraslima, djecom, mladima, parovima i porodicama. Kontinuirano se usavršavam u oblastima pedagogije, psihologije i psihoterapije, kao i kroz edukacije iz medijacije, partnerskih odnosa i rada s osobama koje se suočavaju s emocionalno zahtjevnim iskustvima. Djelujem i kao edukatorica budućih psihoterapeuta, s posebnim naglaskom na razvoj sistemske perspektive, refleksivne prakse i profesionalne etičnosti.

U svom radu posebnu pažnju posvećujem individualnim i partnerskim teškoćama, porodičnim odnosima, roditeljstvu, međugeneracijskim obrascima, životnim promjenama i gubicima. Posebno mi je važna psihoterapijska podrška ženama koje se suočavaju s dijagnozom raka, kao i osnaživanje roditelja i stručnjaka koji rade s djecom i mladima.

Mentalno zdravlje razumijem kao dio šireg životnog i društvenog konteksta. Zato, uz psihoterapijski rad, doprinosim njegovom unapređenju kroz edukacije, radionice i predavanja posvećena emocionalnom razvoju, kvalitetnijim odnosima i stvaranju sigurnijeg okruženja za djecu, mlade i odrasle.

Psihoterapiju doživljavam i kao oblik aktivizma – kao mogućnost da kroz osnaživanje pojedinaca, preispitivanje naučenih obrazaca i razvoj ravnopravnijih i humanijih odnosa doprinosimo promjenama u porodicama i društvu.

Vjerujem da psihoterapija nije namijenjena samo trenucima kada teškoće postanu nepodnošljive. Ona može biti prostor za bolje razumijevanje sebe, vlastitih potreba i granica, ali i za otkrivanje novih mogućnosti za život i odnose. Promjena počinje onda kada imamo priliku biti saslušani, sagledati svoja iskustva iz drugačije perspektive i napraviti prostor za nove izbore.