Ljudi se ne rađaju tolerantni ili netolerantni – to je nešto što se razvija i uči. Samim time, puno se može učiniti da dijete izraste u osobu koja će znati poštovati različitosti.
Kad se spomene riječ tolerancija, najčešće se misli na prihvaćanje i uvažavanje tuđih stavova, mišljenja ili ponašanja. Međutim, ako pogledamo izvorno značenje te riječi, dolazimo do toga da prijevod s grčkog na naš jezik zapravo znači trpjeti. Na temelju toga moglo bi se zaključiti da je svaka tolerantna osoba neka vrsta žrtve koja podnosi različite napore tolerirajući druge i njihove stavove, dok bi možda bilo ispravnije povezati toleranciju s prihvaćanjem i poštovanjem drugih ljudi?!
Odrasli ljudi, ovisno o svojem obiteljskom, sociološkom i kulturološkom okviru, naučeni su na različite stupnjeve tolerancije. Budući da je tolerantnost vrlo visoko postavljena na ljestvici društvenih vrijednosti, ona ima i izravan utjecaj na nečiji način i kvalitetu života. Kako se tolerantnost uglavnom odnosi na interakcije u međuljudskim odnosima, u kojima se ljudi većinom trude biti pristojni i susretljivi, može se pretpostaviti da u takvim razmjenama svaki pojedinac mora uključiti određeni stupanj samokontrole koji će mu omogućiti da, čak i kada mu se neka ponašanja ne sviđaju ili se s njima ne slaže, pretrpi i pričeka povoljniji trenutak za sebe.
Iako to nije uvijek ugodno, iz gore navedenog se vidi da je biti tolerantan vrlo poželjno i često svrsishodno te je poželjno što ranije ovladati tom vještinom. Kao i većina ljudskih osobina, i ona se usvaja po modelu koji je djetetu dostupan u razdoblju njegovog najranijeg uzrasta. Dijete ne može postati tolerantno, ako njegovi najvažniji autoriteti, odnosno osobe koje primarno sudjeluju u njegovom odgoju, nisu skloni podnošenju frustracije kad se susretnu s mišljenjima ili ponašanjima s kojima se ne slažu. Dodatnu poteškoću može stvoriti i situacija kada ti, za dijete važni autoriteti, izražavaju mržnju, bijes ili agresiju. Na primjer, ako dijete odrasta uz oca koji na pobjedu protivničkog tima reagira ljutnjom i psovkama, ono će zaključiti, s jedne strane, da je baš takva reakcija potpuno primjerena situaciji, a s druge da je apsolutno nepotrebno staloženo i mirno pretrpjeti nezadovoljstvo zbog poraza. Nadalje, to dijete može zadržati neprijateljski stav prema protivničkom timu i osjećati netrpeljivost prema svim ljudima koji navijaju za taj tim. Tako se netolerancija na frustraciju zbog poraza proširuje i ne odnosi se samo na poraz od strane protivničkog tima, nego poprima oblik ustaljene reakcije na sve neuspjehe ili poteškoće u životu te posljedično stvara problem u međuljudskim odnosima, jer neprijateljski stav prema drugima stvara distancu i osiromašuje socijalnu mrežu svake osobe s takvim stavom.
Sam proces modeliranja kod djece ljudima nije toliko blizak i najčešće o njemu ni ne razmišljaju na taj način, stoga veću pozornost poklanjaju onome što djetetu govore umjesto onome što sami rade i primjeru koji tako daju. S takvim stavom, roditelji najčešće upadaju u zamku te, iskazujući vlastite predrasude ili stereotipe, oni modeliraju i prag frustracijske tolerancije vlastitog djeteta. Ako su i sami neotporni na različitosti i izražavanje drugačijeg mišljenja, vrlo teško će uspjeti izgraditi toleranciju na ta razmimoilaženja kod svoga djeteta, jer je malom biću mnogo važnije i upečatljivije ono što radimo, nego ono što govorimo. Ne treba u potpunosti zanemariti ni ono što govorimo djetetu; u situacijama kad nije uspjelo pretrpjeti, roditelj djetetu može objasniti da je njegova reakcija možda bila pretjerana, da je često potrebno podnijeti nelagodu i svoje nezadovoljstvo iskazati na korektniji i manje buran način. Takva intervencija svakako je bolja od toga da je uopće nema, jer dijete ostavlja zbunjenim i u nedoumici. Ako si roditelj u tom slučaju dopusti priznati da je pogriješio burno reagirajući, djetetu će postati sasvim jasno što je ispravno, jer ne treba zaboraviti da dijete u najranijoj dobi roditelja promatra kao apsolutni autoritet, čije ponašanje, mišljenja ili osjećaje prihvaća kao apsolutno točne. Zbog takvog djetetova stava, u tom najranijem uzrastu odgojem se može utjecati na to da prag tolerancije bude niži ili viši, ovisno o roditeljskim preferencijama.
Osim modeliranja, dijete toleranciju uči i na temelju odnosa drugih prema njemu samome. Djeca, kao i odrasli, svakodnevno se susreću s nemogućnošću ostvarivanja svojih potreba i želja. Kad se to dogodi, svatko reagira drugačije. Djeca će često plačem ili bacanjem igračaka izraziti svoje nezadovoljstvo zbog situacije u kojoj su prisiljena nešto pretrpjeti. S druge strane, roditelji su, zbog svoje popustljivosti ili nemogućnosti da izdrže djetetovo nezadovoljstvo, skloni popuštanju i prelasku preko onoga što i sami često ne odobravaju. Naizgled bezazlene situacije ovdje čine temelj frustracijske tolerancije djeteta, jer svaki put kad roditelji ne ustraju, snižavaju prag tolerancije djeteta i dugoročno dovode do toga da dijete neće biti sposobno podnijeti ni najmanja nezadovoljstva ili istrajati u situaciji trpljenja. Sve navedeno može dovesti do vrlo burnih reakcija koje se u dječjoj dobi očituju bacanjem i razbijanjem igračaka, odbijanjem poslušnosti ili agresijom prema drugoj djeci, dok u odrasloj dobi kod osobe s takvim stavom mogu biti česta antisocijalna ponašanja u obliku nepoštovanja društvenih normi te različiti oblici agresivnog i bahatog ponašanja.
Budući da se tolerancija može promatrati kao kontinuum omeđen, s jedne strane, navedenom netolerancijom, a s druge pretjeranom tolerancijom, zaključak je da, pored nedostatka granica u odnosu prema sebi u slučaju netolerancije, postoji i drugi slučaj u kojem granica ne postoji prema drugima. Kad je osoba pretjerano sklona toleranciji, ona je sposobna mnogo podnositi i trpjeti te gotovo nikada ne iskazuje vlastito nezadovoljstvo. Takvi ljudi najčešće su bili pretjerano prilagođena djeca sa strogim i prezhtjevnim roditeljima koji na dječje potrebe nisu reagirali adekvatno i pravodobno, pa su se ta djeca u najranijoj dobi navikla trpjeti, što su kasnije vrlo vjerojatno prenijela i na druga životna područja, primjerice time što će se igrati samo igara koje im nameću vršnjaci ili će podnijeti brojna odbijanja drugih. Za razliku od netolerantnih, osobe s visokim stupnjem tolerancije na frustraciju sklonije su nesigurnosti u sebe, anksioznosti i depresiji.
Biti tolerantan je lijepa i korisna vrlina koja osobi može donijeti puno toga dobrog. Njegujući stav poštovanja i prihvaćanja sebe, ali i drugih ljudi, dolazi se do boljeg razumijevanja potreba i želja obje strane, a time i do veće spremnosti da se, radi zadovoljenja tih tuđih potreba i želja, ponekad pretrpi i vlastito nezadovoljstvo, što može biti višestruko korisno i za ispunjavanje vlastitih htijenja i ostvarivanje osobnih ciljeva.
Odgojem je na djecu moguće snažno utjecati. Polazeći od vlastitih stavova, dajući osobni primjer u kojem poštujemo različitosti, suočavajući se s razlikama ili razgovarajući o njima, roditelj može oblikovati djetetov stav o različitim pojavama u svijetu. Povremenim frustriranjem djeteta – neodobravanjem svakog dječjeg zahtjeva i postavljanjem jasnih granica – roditelj može postaviti čvrste temelje za razvoj djetetove frustracijske tolerancije te mu tako olakšati snalaženje u široj društvenoj sredini.
Autor: Jelena Dragičević Berat