O hipohondriji se najčešće misli kao o stanju prevelikog straha od bolesti, koje nije dovoljno važno da bismo se njime ozbiljnije bavili. Koliko je hipohondrija zaista ozbiljna i u kojoj mjeri može utjecati na život pojedinca? Da li je ona samo u glavi ili može davati i neke konkretne tegobe kod čovjeka?
– Pod hipohondrijom se podrazumijeva pretjerana preokupiranost tjelesnim simptomima, zdravljem i bolestima, a zbog patološkog straha da je osoba oboljela od neke ozbiljne bolesti. Za hipohondriju se znalo još u antičkoj Grčkoj, a ovaj termin se u medicinskoj praksi koristi od 16 – 17. vijeka.
Ona spada u poremećaje povezane sa strahom i ubraja se u red neuroza, tj. lakših psihičkih poremećaja. Kada kažem „lakših“, ne mislim na patnju koju pacijent zbog poremećaja doživljava, nego mislim na uzrok, tok i prognozu poremećaja, koji su lakše dostupni uvidu i liječenju, često psihoterapijskim metodama, za razliku od teških psihičkih poremećaja. I zbog toga hipohondriju treba razlikovati od sumanutih hipohondrijskih ideja koje se javljaju u teškim, psihotičnim poremećajima – sumanute ideje su nerealne, a ponekad i veoma bizarne, na primjer kada je pacijent potpuno uvjeren da ga boli stomak jer ima žabe u želucu, ili da ima rak zbog utjecaja zlih sila sa neke nepoznate planete. U ovakvim slučajevima obično se radi o veoma ozbiljnom poremećaju koji zahtijeva dugotrajno i neizbježno medikamentozno liječenje, a psihoterapija se ponekad može primijeniti.
Hipohondrija je, kao i svi ostali poremećaji povezani sa strahom, poremećaj koji veoma utiče na kvalitet života, odnosno osoba je u stalnom strahu, preokupirana, uvjerena da je veoma bolesna, što je ometa u svakodnevnom funkcioniranju i uživanju. Kada dijagnosticiramo hipohondriju, to znači da je pacijent u potpunosti pregledan i ispitan te je utvrđeno da nema nikakvu tjelesnu bolest. Iako to što neko nema tjelesnu bolest, ne znači da ne može osjećati razne senzacije u tijelu. Svaka emocija, ugodna ili neugodna, zbog fiziološke tjelesne reakcije na emociju, a koja zapravo priprema tijelo za akciju, osjeća se u tijelu kao skup senzacija i može se pogrešno shvatiti kao simptom neke bolesti.
Šta je izaziva, kako ona nastaje i šta može povoljno utjecati na njen razvoj?
– Upravo takozvana emocionalna nepismenost (aleksitimija), koja podrazumijeva da osoba ne prepoznaje emocije, ne zna čemu one služe, pa ih tako ni ne povezuje (normalne) tjelesne reakcije sa (najčešće neugodnim) emocijama, jeste osnovni uzrok razvoja poremećaja. Dakle, osoba osjeti neku emociju, što ne prepozna (najčešće je to neka vrlo intenzivna i neugodna emocija), tijelo fiziološki reagira pripremajući se za akciju, a što se odražava bukvalno na cijelo tijelo – srce, disanje, krvotok, pritisak, nivo šećera, kisika i ugljičnog dioksida, mišićni tonus, rad unutrašnjih organa, žlijezda sa vanjskim i unutrašnjim lučenjem, mozga itd, a onda osoba, pošto nije svjesna emocije koju je osjetila, ne primjećuje emociju, već samo tjelesnu reakciju. Pošto je tjelesna reakcija na intenzivnu emociju takođe intenzivna, a osoba je svjesna samo nje, a ne i psihološkog mehanizma koji je doveo do reakcije tijela – ona zaključi da se u tijelu dešava nešto neobično, nešto što je znak bolesti. Na primjer lupanje srca, stezanje i bol u stomaku, glavobolja, preznojavanje, trnci u rukama i nogama, otežano disanje itd. Takođe je potreban uslov da osoba razvije i takozvanu „hipohondrijsku mentalizaciju“, odnosno sistem uvjerenja o tome da će je njeno tijelo, neki organ ili organski sistem zasigurno „izdati“.
Povoljno na njen razvoj utiču okruženja i odgoj koji se ne bave emocijama, a što je kod nas često iz više razloga: generacijama se bavimo preživljavanjem, a ne kvalitetom života, a bavljenje emocionalnim životom spada u domen zone komfornog života, a ne preživljavanja, što naravno sa sobom povlači i neobraćanje pažnje na emocije – sve ili samo pojedine. Zatim, ako i sami nismo emocionalno pismeni, teško da to možemo naučiti svoju djecu, učenike, studente.
Koliko okruženje doprinosi da se kod čovjeka preko noći pojavi preokupiranost bolestima (mediji, novine, TV, filmovi, serije…)?
– Ovakvi poremećaji se rijetko razvijaju „preko noći“, mada postoje slučajevi kada tačno možemo identifikovati situaciju kada je sve počelo.
Kao, na primjer, slučaj pacijenta koji se nekoliko godina liječio zbog hipohondrije, bio ispitivan gotovo svake sedmice na tjelesnu bolest u tačno određenom, uvijek istom dijelu tijela, a kroz psihoterapiju se došlo do događaja kada je prvi put osjetio intenzivno neugodno osjećanje i povezao svoju burnu tjelesnu reakciju s tim osjećanjem, a ne s nekom bolešću.
Nakon ovoga, kada je „vratio film“, shvatio je da se bolovi u tom određenom dijelu tijela javljaju UVIJEK kada osjeti tu istu emociju, a koju je zbog određenog konteksta i okolnosti bio potpuno potisnuo. Obično je potrebno više ponavljanja: emocija – neprepoznavanje – tjelesna reakcija – tumačenje kao simptom, da bi osoba zaključila da je zasigurno bolesna.
Često se dešava da, kada u okolini osobe neko oboli ili umre od neke teške bolesti, a pogotovo ako joj je ta osoba bila bliska i draga, onda ona počinje da ima simptome koje mogu upućivati na istu ili sličnu tešku bolest. Pogotovo ukoliko se radi o rođaku, osoba se pribojava da zbog „genetske sličnosti“ i ona može oboljeti.
Zbog preplavljenosti neugodnim osjećanjima (tuga, strah, ljutnja), a koja osoba ne prepoznaje kao takva i osjeća ih u tijelu, što dovodi do zaključka da nešto s tijelom nije u redu, osoba zaključuje da se i njoj dešava nešto strašno i da se i ona razboljela.
I razni traumatski događaji, kao preživljavanje vlastite teške bolesti ili nesreće, ali i razni drugi traumatski događaji mogu pokrenuti ovaj patološki ciklus razvoja hipohondrije.
Poznat je i fenomen studenata medicine, koji tokom svojih studija, kako uče o kojoj bolesti, tako „prepoznaju“ kod sebe jedan po jedan simptom, dok na kraju ne shvate da nisu bolesni, nego su se samo „uživjeli“ dok su učili o bolestima.
Sličan efekat mogu imati, posebno na mlađe osobe, koje još nemaju dovoljno životnog iskustva, i neki medijski utjecaji, pogotovo ako se nekoj bolesti pristupa senzacionalistički i na veoma zastrašujući način.
Koje su najčešće bolesti od kojih ljudi koji pate od hipohondrije strahuju?
– U današnje vrijeme ljudi najčešće strahuju da boluju od raka, mada se boje i nekih drugih, obično teških i teško izlječivih ili neizlječivih bolesti. Danas je to dosta često strah od side (AIDS-a), koji je najčešće povezan s krivnjom zbog nekog seksualnog ponašanja koje osoba procjenjuje kao neadekvatno.
Prisutni su i strahovi od „ptičije“ i „svinjske“ gripe, SARS-a, ebole i sličnih teških zaraznih bolesti.
Ranije su mnogo češće bili prisutni strahovi od bolesti koje su tada bile neizlječive, kao što su tuberkuloza, kuga, kolera itd.
Da li su simptomi koje oni osjećaju i opisuju umišljeni ili predstavljaju realne smetnje (lupanje srca, vrtoglavica, drhtanje ruku…)?
– Pacijenti osjećaju veoma realne simptome u vidu bolova u raznim dijelovima tijela – bolovi u stomaku, glavobolja, bolovi u grudima, otežano disanje, lupanje srca, vrtoglavica, preznojavanje, drhtavica, imaju utisak da imaju povišenu temperaturu, slabost, malaksalost, imaju utisak da su napipali izrasline na raznim dijelovima tijela itd.
I zbog toga se često iznova podvrgavaju raznim laboratorijskim ispitivanjima, rendgenskim pregledima, ultrazvučnim pregledima, pregledima CT-om, magnetnom rezonancom, ergometriji, spirometriji, raznim skopijama (bronhoskopija, kolonoskopija itd.)…
Ako ljekari ne žele da im izađu u susret i uvjeravaju ih da su pregled uradili prije sedmicu dana i da je sve bilo u redu te da ne treba da ga ponavljaju, oni se često naljute na ljekara, jer će doživjeti da on nema razumijevanja i da oni stvarno imaju tjelesni simptom koji mora biti znak neke bolesti.
I, ukoliko imaju finansijske mogućnosti, promijeniće ljekara i ustanovu i otići na ispitivanja ispočetka – i tako unedogled.
U kojem životnom dobu se najčešće javlja hipohondrija?
– Najčešće se javlja od kasnih dvadesetih do četrdesetih godina, mada ima slučajeva kada se javlja kod tinejdžera, kao i u zrelim godinama i u starosti.
Koji ili bolje rečeno kakvi ljudi najčešće obolijevaju (obrazovanje, interesovanje, fizičko i psihičko stanje…)?
– Hipohondrija „ne bira“. Odnosno, ne postoji „profil“ osobe po obrazovanju, interesovanjima, fizičkom stanju koji je podložan ovakvom poremećaju.
Uopšteno govoreći, hipohondriji su podložne osobe koje su emocionalno nepismene ili nedovoljno pismene, te emocionalnu tjelesnu reakciju tumače kao simptom bolesti, a ne kao normalnu fiziološku reakciju tijela na emociju.
Dakle, što smo više u kontaktu sa svojim emocijama i znamo zašto se osjećamo tako kako se osjećamo, s kojim razmišljanjem, situacijom ili interpretacijom situacije je ta emocija povezana, koja je to tačno emocija, čemu služi, kako da je adekvatno ispoljimo i upotrijebimo za onu akciju koja će se najbolje prilagoditi trenutnim uslovima života – to ćemo manje biti podložni ovom i svim drugim poremećajima vezanim za somatizaciju.
Somatizacija je tendencija da psihičke konflikte ne prepoznajemo kao takve, već ih ispoljavamo u obliku tjelesnih tegoba.
Koji su znaci koji ukazuju na hipohondriju i šta treba uraditi kada je prepoznamo kod nekoga? (Da li razgovarati sa tom osobom i posavjetovati je šta dalje da radi, gdje da ide, kome da se obrati ili ne, i šta je vaš savjet u tom smislu)?
Kada je prisutno uporno vjerovanje da postoji neko tjelesno oboljenje, bez obzira što brojna ispitivanja ne ukazuju na to da takvo oboljenje zaista postoji, i naravno nevjerovanje ljekarima da tjelesnog oboljenja nema, osoba trpi zbog preokupiranosti bolešću u tolikoj mjeri da su joj u značajnoj mjeri narušeni razni aspekti funkcioniranja.
Ako ovi simptomi traju šest mjeseci i duže, možemo reći da se radi o hipohondriji.
U tom slučaju je najbolje razgovarati s osobom i ukazati joj na mogućnost da možda sve tegobe ne potiču od tjelesne bolesti, već da postoji neki psihički konflikt koji ona ne prepoznaje i da bi bilo dobro da se obrati psihoterapeutu, psihologu ili psihijatru.
U većini slučajeva će osoba, ukoliko nije dovoljno informirana, doživjeti ovo kao „prozivanje“ da je „luda“ i imat će otpor prema takvom pristupu.
Ali, možete joj pomoći da se informira o tome da postoji mehanizam potiskivanja i somatizacije emocija, da postoji aleksitimija, a da isto tako većina psihoterapijskih škola u sklopu tretmana radi na ispravljanju iskrivljenih uvjerenja i istovremeno na emocionalnom opismenjavanju te se na taj način postiže i kontrola simptoma tj. tjelesne reakcije na emociju. Takođe, često se može doći i do okidača, tj. zbog čega je poremećaj počeo baš tada kada je počeo i koji je psihički konflikt u pozadini.
Kada se sve ovo razjasni, osoba može pristupiti rješavanju konflikta i učenju kako da ubuduće konflikte rješava umjesto da somatizira i tada je izliječena.
Kako se hipohondrija liječi, koliko traje liječenje i da li se može uspješno izliječiti ili samo zaliječiti?
– „Spontana“ izlječenja ne postoje – odnosno, moguće je da osoba i sama prestane da se boji, ukoliko osvijesti svoja iskrivljena uvjerenja, psihički konflikt i okolnosti pod kojima je do poremećaja došlo.
Ali u dosta velikom broju slučajeva potrebna je psihoterapija, koja će osobi pomoći da sve ovo brže razjasni.
Ponekad su potrebni i lijekovi – anksiolitici (benzodiazepini) i lijekovi koji djeluju anksiolitički i bolji su na duže staze, a to su antidepresivi, koji gotovo bez izuzetka imaju dobro anksiolitičko dejstvo.
Šta se dešava kada se hipohondrija ne liječi i do kojih sve daljnjih problema to može dovesti?
– Ukoliko osoba sama ne stekne uvid u prirodu svojih problema, može joj se veoma oštetiti kvalitet života i u nekim slučajevima zbog toga osoba sebe krivi, što onda može dovesti do sekundarne depresije.
Da li postoje osobe koje glume hipohondriju, koje se kriju iza te dijagnoze i kako njih razdvojiti od pravih?
– Rijetke su osobe koje glume hipohondriju, jer hipohondrija nije takav poremećaj da bi se iz njega mogla izvući neka konkretna korist – kao kad biste, na primjer, uspješno odglumili neke teške poremećaje na osnovu kojih biste mogli ostvariti neku konkretnu dobit.
Teško da bi se neko upuštao u sva ispitivanja kojima se podvrgavaju osobe s hipohondrijom, koje će biti u stanju da ponavljano podnose neugodna i nepotrebna ispitivanja iz sedmice u sedmicu, samo da bi se barem do sljedećeg puta umirile.
Da li se hipohondrija može glumiti i zbog čega bi to neko radio?
– Svaki poremećaj se može glumiti, ali postoje klinička iskustva, kao i testiranja, koja u najvećem broju slučajeva mogu razdvojiti prave od „izglumljenih“ poremećaja.
Osoba koja glumi hipohondra vrlo brzo bi uvidjela da je korist kratkog daha – tj. zabrinutost bližnjih vrlo brzo se pretvara u pridike i/ili ignoriranje, jer se to, nažalost, dešava i sa osobama koje zaista imaju hipohondriju. One opterećuju ne samo sebe, nego i svoju okolinu, pa i bliskim ljudima to teško pada, jer više ne znaju kako da se postave prema pacijentu – obično su već isprobali i brigu, razumijevanje, pridike, ljutnju, ignoriranje, molbe, prijetnje i slično, a pacijent i dalje ima iste tegobe kao i na početku.
Da li pravi hipohondri stalno posjećuju ljekare i traže pomoć ili ne, i od čega to zavisi?
– Pravi hipohondri stalno traže pomoć ljekara, stalno traže upute na nova ispitivanja, boje se da su ljekari nešto propustili ili da nisu obratili dovoljno pažnje na neki simptom ili nalaz, traže da ih ljekari umire da je sve u redu, ali im isto tako ne vjeruju.
Obično dobro reaguju na topao pristup i razumijevanje, ali empatija nije dovoljna da se problem riješi.
Potrebno je sistematično rješavanje problema, počevši od rada sa simptomima, povezivanja istih s tijelom, emocijama, razmišljanjem i konfliktima ili traumama, kako bi se problem razriješio.
Koji procenat stanovništva se može svrstati u hipohondre, da li postoje neke podkategorije ovog stanja i koliko takvih ljudi ima u našoj zemlji (ako negdje postoji takav podatak)?
– Ne postoji tačan podatak koliko je ovaj poremećaj čest u našoj zemlji, procjene su da od ovog poremećaja pati od 1% pa do čak 7% stanovništva. Ovi viši procenti odnose se na broj pacijenata koji se javljaju primarnoj zdravstvenoj zaštiti, dakle ljekarima opće prakse.
Do psihijatra, psihologa i psihoterapeuta stigne manje od polovine ovih osoba, jer se neki slučajevi tretiraju u općoj praksi, što je u redu ako je takav tretman uspješan.
Intervju s Aleksandrom Buberom, objavljen u Večernjim novostima