Ko-ovisnost ili ovisnost o odnosu noviji je koncept pa je korisno najprije objasniti o čemu se točno radi. Relativno često će vam se prijatelji požaliti na depresivno raspoloženje, anksioznost, izloženost stresu, možda ćete kod nekoga posumnjati na problem s ovisnošću o alkoholu, kockanju ili radu, ili ćete pomisliti da netko koga poznajete ima poteškoće ili poremećaj hranjenja. Rijetko će vam, međutim, netko reći da je ko-ovisnik.
Ko-ovisnik je osoba koja dopušta da ponašanje druge osobe utječe na nju i opsjednuta je kontrolom ponašanja te osobe. Riječ je o progresivnom procesu reagiranja na drugu osobu i njezino ponašanje, na koje se s vremenom obje osobe u odnosu naviknu. Posljedica? Iz želje za što većom bliskošću, paradoksalno – osobe se u odnosu sve više međusobno udaljavaju.
Kako prepoznati znakove ove ovisnosti? Ko-ovisnici se osjećaju odgovornima za druge ljude i njihove izbore, odluke, ponašanja, potrebe, želje, osjećaje… Imaju dojam da su primorani pomoći drugima riješiti probleme ili popraviti njihovo raspoloženje. Teško postavljaju granice i kažu – ne. Teško im je prepoznati što žele ili trebaju. Pokušavaju zadovoljiti druge, umjesto sebe. Osjećaju nesigurnost ili krivnju kad im netko daje ili pomaže. Preopterećuju se obvezama. Često su ljuti, osjećaju da ih se ne cijeni dovoljno i da ih se iskorištava, te se doživljavaju žrtvama. Ko-ovisnici imaju slab odnos prema sebi i vlastitim potrebama. Za sve krive sebe. Očekuju od sebe savršenstvo. Osjećaju krivnju ako se zabavljaju ili ugađaju sebi. Boje se odbacivanja. Stalno se trude dokazati drugima da su dovoljno dobri. Vežu se za ljude kojima nedostaje kontrole i koji naginju razvijanju ovisnosti. Privlače ih egocentrične i narcisoidne osobe. Boje se gubitka kontrole. Vjeruju lažima i lažu sami sebe. Drugi su ljudi središte njihova života. Boje se gubitka osobe s kojom povezuju svoju sreću. Kad vole, nemaju interesa za vlastiti život. Ne vjeruju da su sposobni brinuti se o sebi. Ne traže izravno ono što im je potrebno. Često se osjećaju povrijeđeno, uplašeno i zabrinuto. Boje se vlastite ljutnje i kad se drugi naljute. Ljutnju ne pokazuju uvijek otvoreno jer se boje da će tako pokvariti sliku o sebi. U komunikaciji često optužuju, prijete, preklinju, ne govore ono što misle, ne misle ono što kažu, ne shvaćaju sebe ozbiljno ili se shvaćaju preozbiljno. Izbjegavaju sukobe kako bi sve izgledalo u redu. Previše su usredotočeni na drugu osobu. Često plaču, u depresivnom su raspoloženju, skloni bolestima, prejedanju… U seksualnim odnosima nastoje ugoditi drugome, zanemarujući sebe. U progresivnoj fazi mogu postati depresivni, izolirati se, potpuno izgubiti dnevnu rutinu i strukturu, zanemarivati obveze, osjećati se beznadno, kronično iscrpljeno. Mogu postati nasilni, ozbiljnije emocionalno ili mentalno oboljeti, a može se razviti i poremećaj hranjenja ili ovisnost o drogama ili alkoholu.
Ko-ovisnički sustav započinje temeljnim uvjerenjima o sebi, drugima, odnosima, potrebama, seksualnosti… Osnovno uvjerenje ko-ovisnika jest da je on u osnovi loša, nedovoljno vrijedna ili bezvrijedna osoba, da ga nitko ne voli takvog kakav jest, te da, budući takav, ne zaslužuje biti voljen. Ta uvjerenja stvaraju razmišljanja koja iskrivljuju stvarnost (od prešućivanja i poricanja – odbijanja da se prihvati stvarnost, minimaliziranja problema i osobne odgovornosti, negiranja osjećaja povezanih s problemom, do zaokupljenosti drugom osobom) i uvode ko-ovisničko ponašanje koje često uključuje kontrolu i okrivljavanje druge osobe, pokušavajući je natjerati da se promijeni. Druga se osoba tome opire, čime se još više pojačava nemogućnost kontrole situacije i odnosa, a time se dodatno učvršćuje početno uvjerenje i taj se krug ponovno ponavlja.
Uzroci ovakvog ponašanja i osjećanja obično potječu iz djetinjstva i posljedica su izgrađene slike o sebi na temelju odnosa roditelja prema toj osobi. Nedovoljno pokazivanje ljubavi ili pretjerana uvjetovanost, rigidna obiteljska atmosfera s kontrolirajućim jednim ili oba roditelja, zanemarivanje, emocionalne ucjene, psihičko ili fizičko zlostavljanje, alkoholizam i druge ovisnosti u obitelji – sve su to predisponirajući čimbenici za razvoj ove ovisnosti. Biološki čimbenici, koji uključuju poremećaje na razini neurotransmitera, također su donekle uzročnici ko-ovisnosti ili su barem intervenirajuća varijabla u procesu.
Kompleksnost porijekla i simptoma ko-ovisnosti na određeni način diktira i kompleksnost liječenja. U početnim fazama uključivanje farmakoterapije može pomoći stabilizaciji općeg psihičkog stanja osobe. Naglasak je svakako na kontinuiranoj psihoterapiji jer se jedino tako mogu postići dublje i trajne promjene osobnosti – na razini osjećaja, ponašanja, razmišljanja, uvjerenja i, najvažnije, osnovne slike o sebi. Potrebno je da osoba nauči funkcionalne načine reagiranja u odnosima, da razvije spontanost i samostalnost, da se usredotoči na sebe, svoje želje i ciljeve, da emocionalno sazri, prestane preuzimati odgovornost za druge i počne preuzimati odgovornost za vlastite izbore, osjećaje i ponašanja, da prestane osjećati da je žrtva u pokušajima spašavanja drugih, da razvije povjerenje u vlastito mišljenje i komunikacijske kompetencije, da nauči kako se na odgovarajući način zauzeti za sebe asertivnim ponašanjem. Na kraju, i time se vraćamo na početak, cilj je razviti kapacitet za bliskost, što će joj pomoći da gradi zdrave i funkcionalne odnose koji mogu biti poticaj za daljnji psihološki rast.
Tehnike samopomoći dobar su početak, a psihološka literatura može biti korisna pružajući osnovne smjernice za rad na sebi.
Autor: Aleksandra Simendić