O.L.I. je kratica od Otkrivanje Osobne Istine Otklanjanjem Lažnih Informacija.
O.L.I. metoda je psihoterapijski (savjetnički i koučing) pravac s bazično psihodinamskom orijentacijom. Teorijski se temelji na integraciji spoznaja četiriju psihoanalitičkih psihologija: psihologije nagona („klasična psihoanalitička teorija“), Ego psihologije, psihologije objektnih odnosa i self psihologije. Metoda rada s klijentima također je integrativna, jer se primjenjuju tehnike različitih psihoterapijskih pravaca (psihoanalize, geštalt terapije, transakcijske analize, bioenergetike, N.L.P.-a, „fokusiranja“, biofeedbacka i neurofeedbacka, R.E.B.T…) u kombinaciji s tehnikama nastalima u okviru O.L.I. metode poput „O.L.I. protokola za razvoj ličnosti“, „protokola za razvoj bazičnih emocionalnih kompetencija“, „Emotivno računovodstvo i psihološka matematika“.
O.L.I. metoda, međutim, nije eklektična, već integrativna. Temelj za integraciju različitih teorijskih okvira, metoda i tehnika pruža model bazičnih emocionalnih kompetencija. Osnovna postavka O.L.I. metode jest da „nema alata bez zanata“, odnosno da se osoba ne može promijeniti ako ne razvije ili deblokira svoje osnovne „alatke za život“, bazične sposobnosti za obradu emocija, odnosno „softvere“ kojima naša psiha obrađuje emocionalne informacije (emocije su oblik obrade informacija). „Bugovi“ ili „virusi“ u tim izvršnim programima dovode do nefunkcionalnih emocija, pogrešnog opažanja i tumačenja odnosa sa sobom, drugima i svijetom. O.L.I. psihoterapeut radi u dvjema razinama: razini sadržaja i razini procesa. Slušajući sadržaj koji klijent iznosi, razgovarajući s njim o tom sadržaju, životnim događajima, odnosima, ljubavi i radu, O.L.I terapeut posebnu pozornost posvećuje obrascima koje klijent primjenjuje, tipičnim načinima na koje obrađuje svoja iskustva i emocije koje ta iskustva izazivaju.
Terapijske se tehnike različitih pravaca uključuju u rad s klijentom ako mogu pridonijeti razvoju određene bazične emocionalne sposobnosti. To je temelj za integraciju tehnika iz različitih pravaca, neovisno o tome potječu li iz psihodinamske, bihevioralne ili neke druge orijentacije.
O.L.I. metoda usmjerava se na dvije ključne, složene sposobnosti: sposobnost za ljubav i sposobnost za rad. Te su dvije složene ljudske sposobnosti, kao „lego kockice“, sastavljene od određenog broja manjih, jednostavnijih kockica – bazičnih emocionalnih kompetencija:
1) Sposobnost za neutralizaciju i mentalizaciju (razboritost psihe)
2) Cjelovitost „objekta“ (ljepilo psihe)
3) Konstantnost objekta (stabilizator psihe)
4) Tolerancija na ambivalenciju (usmjerivač psihe)
5) Tolerancija na frustraciju (imunitet psihe)
6) Volja (motor psihe)
7) Inicijativa (pokretač psihe)
Bez ijedne od tih „kockica“ psiha je defektna. (Osobi „nedostaje neka daska u glavi“ – neka kockica.) Sposobnost osobe za ljubav i rad time je narušena. Bez razvijene neutralizacije osoba je u vlasti svojih nagona („kao bez glave“), impulzivna je, iracionalna i neartikulirana. Bez „ljepila“ – sposobnosti za cjelovito doživljavanje druge osobe („objekta“) doživljaji osobe mogu biti rascijepljeni na crno-bijeli svijet dobra i zla (kaže se da je „odlijepila“, sve vidi ili ružičasto ili crno, idealizira ili mrzi…). Bez konstantnosti objekta – stabilizatora psihe, osoba je „nestabilna“, ovisna o drugima. Bez tolerancije na frustraciju osoba nema imunitet na frustracije koje donose život, ljubav i rad, „puca pod pritiskom“. Bez tolerancije na ambivalenciju osoba je neodlučna, nesposobna suočiti se s oprečnim emocijama prema nekome ili nečemu (ili prema sebi) te da „odmjeri i presiječe“, odnosno da se opredijeli i donese odluku. Bez volje, osoba je kratkog daha, bez energije koju bi u kontinuitetu ulagala u vlastite želje i ciljeve. Bez inicijative osoba je reaktivna, nema „ključ“ za svoj „motor“, treba joj netko drugi da je pokrene.
Teško je živjeti, voljeti i raditi bez razvijene bilo koje od navedenih sposobnosti. Ključ promjene u terapiji jest pomoći klijentu da navedene sposobnosti razvije ili deblokira. Terapijske tehnike „posložene“ su prema tome koju sposobnost i u kojoj fazi razvoja mogu pokrenuti ili deblokirati. O.L.I. metoda nudi i taksonomiju psihoterapijskih ciljeva, ukazujući na to koje se vrste učenja odvijaju u procesu psihoterapije i koje se sposobnosti aktiviraju određenim oblikom učenja:
Da bi se terapijske tehnike smatrale korisnima u radu s klijentom, moraju se uklopiti u neku od ćelija gornje tablice. Moraju poticati neki oblik učenja koji pokreće razvoj neke od navedenih sposobnosti.
Razrađeni su i načini za prepoznavanje nedostataka u bilo kojoj od tih sposobnosti, kao i načini za pokretanje njihova razvoja.
O bazičnim emocionalnim kompetencijama (skraćeno):
Neutralizacija
Sposobnost za neutralizaciju jest sposobnost osobe da zadrži svoje mišljenje razumnim tako što neutralizira svoje instinktivne energije (seksualnu i agresivnu) pretvarajući ih u neutralnu energiju koja služi rješavanju problema, razumnom mišljenju i postizanju cilja.
Nerazvijena sposobnost – iracionalno mišljenje, preplavljeno agresijom ili libidinalnom potrebom, zaslijepljenost emocijama, impulzivno, iracionalno ponašanje. Doživljaj “to je jače od mene”, “obuzelo me”, “moram to dobiti ili napraviti pod svaku cijenu… ne mogu razmišljati o posljedicama”.
Razvijena – „ostaje pribran i u emocionalno nabijenim situacijama“, „razborita osoba“, „realna osoba“, „ne gubi glavu“, „razmišlja hladne glave“, „objektivna osoba“… te opisuje kognitivne funkcije osoba koje su sposobne za neutralizaciju.
– Planiranje, promišljanje, sposobnost da se napravi distanca i pogleda iz objektivne perspektive…
– Snažni osjećaji ne ugrožavaju racionalno mišljenje, već postaju “pogonsko gorivo” za rješavanje problema, dostizanje cilja.
Cjelovitost objekta
To je sposobnost doživljavanja i prihvaćanja druge osobe (ili nekog željenog cilja, posla, aktivnosti) kao cjeline. Sposobnost da budemo svjesni i dobrih i loših strana onoga što volimo i želimo. Sposobnost da to prihvatimo. Nitko ne može zadovoljiti sve naše potrebe, niti ih može uvijek zadovoljiti. Isto vrijedi i za neki naš željeni cilj. Sve ima i svoje prednosti i nedostatke; zadovoljava i frustrira. To je, ujedno, i sposobnost da sebe doživimo i prihvatimo kao cjelovito biće, s vrlinama i manama.
Nedostatak se očituje kao nesposobnost integriranja pozitivnih i negativnih osobina ljudi, pojava ili aktivnosti… takvu osobu to čini nerealnom, nesposobnom uvidjeti i prihvatiti da ništa i nitko nije idealan ili „sotonski“, da ljudi, svijet, život nisu crno-bijele pojave. Takva će osoba komunicirati s „parcijalnim objektima“, samo jednom dimenzijom osobe s kojom je u kontaktu ili jednom dimenzijom aktivnosti ili života. Osoba je nerealna, idealizira pa se razočara. Krene s euforijom, pa se razočara i odustane ili se okrene protiv.
Razvijena sposobnost: Realno sagledavanje stvarnosti, druge osobe, posla, aktivnosti… Realna očekivanja od sebe i od drugih. Prihvaćanje ograničenja. Spremnost da se, unatoč ograničenjima i činjenici da ništa nije savršeno, uloži energija, emocije i trud u ostvarivanje željenih odnosa i ciljeva.
Konstantnost objekta
Kad kažemo da osoba ima razvijenu konstantnost objekta, zapravo mislimo da je njezina veza s voljenim objektom stabilizirana te da postaje proširena unutarnja povezanost, neovisna o zadovoljavanju potreba. Jednostavnije rečeno, možemo voljeti nekoga i onda kada ne zadovoljava naše potrebe i možemo ga „imati u sebi“. Nismo ovisni o njegovoj fizičkoj prisutnosti. Kad je voljeni objekt neki naš cilj: posao, zadatak koji smo si postavili, imamo jasnu svijest o tome što želimo, neovisno o tome jesmo li trenutačno nagrađeni za svoje aktivnosti ili je li ostvarenje cilja daleko.
Nedostatak se očituje: Odrasla osoba koja nije razvila ovu sposobnost u emocionalnim će vezama težiti ovisnosti, posjedovanju ili kontroli voljenog objekta, stalnoj fizičkoj prisutnosti… ili gubi osjećaje čim objekt ljubavi nije tu ili ne zadovoljava neku potrebu. U radu ili aktivnostima koje osoba inače voli može se dogoditi da ih napusti čim se pojavi zahtjev za većim trudom ili ako nema neposrednog zadovoljenja. Osoba je “kratkog daha”, ima velike oscilacije u radnim sposobnostima, očekuje uspjeh preko noći. Gubi volju kada ne ide lako ili kada nema trenutne nagrade za aktivnosti, kada je zadovoljstvo odgođeno. Osoba pretjerano ovisi o drugima pri ispunjavanju potreba ili zadataka, ne može sama.
Razvijena sposobnost: Realno sagledavanje stvarnosti, druge osobe, posla, aktivnosti… Realna očekivanja prema sebi i drugima. Prihvaćanje ograničenja. Spremnost da se, unatoč ograničenjima i činjenici da ništa nije savršeno, uloži energija, emocije i trud u ostvarivanje željenih odnosa i ciljeva.
Tolerancija na frustraciju
Sposobnost da se nosimo s neugodnostima koje u nama izaziva nezadovoljavanje nekih naših potreba.
Nedostatak se očituje: negiranjem postojanja želje – negiranjem psihološke želje za rastom i razvojem, obezvrjeđivanjem želje kako bi se izbjegla anksioznost zbog nemogućnosti da se osoba izbori s frustracijom.
Razvijena sposobnost: Osoba ne odustaje od svojih želja i ciljeva. Sposobna je podnijeti neuspjeh i nezadovoljstvo, što je vodi promjeni načina na koji pokušava zadovoljiti svoje potrebe. Uči iz vlastitih neuspjeha. Neuspješne načine korigira, zamjenjuje novima, mijenja strategiju, prilagođava količinu i kvalitetu napora… Fleksibilna je. Ima sposobnost preuzeti lidersku funkciju, bez nesvjesnih fobičnih reakcija na samu poziciju.
Tolerancija na ambivalenciju
Sposobnost toleriranja oprečnih osjećaja prema drugoj osobi, sebi ili aktivnostima… uz prevladavanje pozitivnih osjećaja. Sposobnost da se opredijeli, odluči, da se krene prema – ili od nečega.
Nedostatak se očituje:
– istodobno, u istoj aktivnosti, oprečna osjećanja prema istom objektu (osobi, aktivnosti) koegzistiraju bez ikakve naznake konflikta: radim, ali tako da poništim ono što radim.
– suprotna se osjećanja dijele vremenom: “jedan dan volim, drugi dan mrzim, jedan dan radim, drugi dan sabotiram ili pokvarim ono što sam napravio”.
– potiskivanje negativne strane preuveličavanjem pozitivne (postajem perfekcionist, toliko „dobro“ želim nešto napraviti da na kraju ne uspijem zadovoljiti vlastite standarde, pa odustanem ili mi se sve to zgadi, ili mi postane toliko teško da se jedva natjeram… neprestano sam zabrinut za posao… to me toliko opterećuje da uopće ne želim početi…)
– potiskivanje pozitivne strane naglašavanjem negativne: “to je toliko teško i komplicirano… pa je jednostavnije obezvrijediti ga: fakultet je glup, to je samo za štrebere, zapravo to i ne želim…” prenaglašavanje negativnih osobina druge osobe ili aktivnosti – što omogućava potiskivanje pozitivnih aspekata.
– Površnost. To se zapravo očituje rascjepkavanjem odnosa na sitne dijelove. Tako se postiže pražnjenje napetosti kroz „velik broj sitnih rupica“, na više kanala, od kojih nijedan nema dovoljnu važnost. „Od svega pomalo, a ni od čega dovoljno“ strategija. Osoba se ne veže ni za jedan objekt ili djelatnost u dovoljnoj mjeri da bi se razvio snažan intenzitet ljubavi i mržnje, pa se tako izbjegava i konflikt ambivalencije. Strategija „mnogo htio, mnogo započeo… ali ništa dovršio“. Prezauzetost brojnim aktivnostima bez produbljivanja ijedne.
Razvijena sposobnost: Osoba je u stanju, čak i unatoč negativnim osjećajima prema nekoj osobi ili aktivnosti, odlučiti hoće li ostati u tom odnosu ili aktivnosti. „Hoće ili neće“. Kad hoće, onda doista hoće (iako je svjesna i nekih negativnih emocija prema tom odnosu ili aktivnosti). Kad neće, onda donosi jasnu odluku i ne upušta se u odnos ili aktivnost. Kad nešto radi, ne opstruira samu sebe ambivalencijom, ne „podmeće si klipove pod kotače“, ne prokrastinira, ne preuveličava. Radi u skladu sa zahtjevima zadatka ili cilja koji je postavila. Ni previše, ni premalo. Onoliko koliko je potrebno da se cilj ostvari. Nema većih oscilacija u radnim sposobnostima (osim ako nisu zdravstvene prirode).
Volja
Sposobnost ulaganja kontinuiranog napora u ostvarivanje razvojnih ciljeva – sposobnost osobe da se razvije u samostalnu individuu. Duboka, unutarnja usmjerenost (intencionalnost) prema cilju, prema promjeni.
Volja je središnja sila naše individuacije.
Nedostatak se očituje: bezvoljnost, nemogućnost osobe da se pokrene, uloži energiju, nedostatak energije da se održi pokret, gubljenje ambicije, „volje za životom“. Parazitizam (preživljavanje na tuđi račun) ili „kontra volja“ (što je normalno za dvogodišnjake), a očituje se kao „neću“ koje se protivi volji drugih, onome što se „mora“. Odbijanje prihvaćanja onoga što je nužno za ispunjavanje vlastitih ciljeva, jer se doživljava kao nametnuto. Samovolja neprimjerena dobi i volja koja se okreće protiv sebe.
Razvijena sposobnost: Očituje se u psihološkom dosezanju kreativnog blagostanja na tri razvojne razine: 1) Razina dobrovoljnog prihvaćanja obveza – osoba prihvaća ono što je ranije doživljavala kao prisilu. 2) Kreativna faza odnosi se na to da je osoba voljna raditi ono što sama želi (ostvarivanje vlastitih ciljeva). Osoba ima kapacitet podržati ideale koje je sama kreirala. Kreativna volja je svrhovita sama po sebi, bez potrebe za dominacijom nad drugima. 3) Transpersonalna volja – potreba koja se javlja nakon stjecanja identiteta, težnja za proširivanjem identiteta na druge, za opće dobro, za ulaganje u nešto što je veće od nas samih.
Inicijativa
Sposobnost preuzimanja odgovornosti za započinjanje ili začetke nečega, sposobnost da se misli i djeluje bez zahtjeva druge osobe. Sposobnost da se nešto samostalno pokrene ili otpočne, kao i voljnost da se snosi odgovornost za to te da se ustraje u započetoj aktivnosti. Inicijativa znači „prepoznati i napraviti ono za što mislim da treba napraviti prije nego što mi to netko kaže“…
Nedostatak se očituje: Osoba ne može sama ništa pokrenuti, čeka da joj se „kaže“, da netko drugi započne… može prihvatiti i raditi na onome što su drugi započeli, ali ne i ona sama započeti nešto. Postoji odbojnost prema svakom riziku, nepoduzetnost. Izbjegavanje svakog isticanja, prikazivanja, pokazivanja… ili nametljiva inicijativa. Osoba pokreće stvari, ali ne vodi računa o drugima, nameće svoje aktivnosti, ne dopušta inicijativu drugima… Eksploatira druge, bezobzirna je… mora u svemu biti prva. Nema osjećaj za uzajamnost.
Razvijena sposobnost: Proaktivnost. Osoba je sposobna razviti aktivnosti ili projekte, ima povjerenje i uvjerenje da je u redu to napraviti iako postoji rizik od neuspjeha ili pogrešaka. Ima osjećaj svrhe i usmjerenosti, sposobnost donošenja odluka, suradnje s drugima i vođenja drugih, sposobnost definiranja osobnog usmjerenja i ciljeva, sposobnost preuzimanja inicijative i prihvaćanja primjerenog rizika. U odnosima, ima jasan osjećaj za uzajamnost.
Sve su te sposobnosti, poput atoma, u međusobnoj vezi i djelovanju, tvoreći složenije “molekule” psihe: sposobnosti za ljubav i rad.
Kreator O.L.I. metode jest Nebojša Jovanović, psiholog i psihoterapeut, predsjednik Udruženja za Psihoterapiju, Savjetovanje i Koučing Srbije.
Na edukacijama iz O.L.I. psihodinamske integrativne psihoterapije, savjetovanja i koučing psihologije već se godinama obrazuju generacije novih praktičara O.L.I. metode.