Prije svega, koliko je važno dobro odgajanje za društveni život djeteta na duže staze?
– Dobar odgoj je od ključne važnosti za djetetovu budućnost. Ono što dijete „ponese od kuće“, bilo da se radi o pozitivnim ili negativnim porukama, navikama i načinu odgoja, puno više određuje kako će se ono snaći u životu nego njegov genetski dan temperament i potencijal. To ne znači da od djeteta koje se rodilo, primjerice, s mentalnom insuficijencijom možete napraviti ‘čudo od djeteta’, ali znači da od svakog djeteta, koje se rodilo barem prosječno, možete odgojiti osobu koja će se dobro snalaziti u društvu.
Razborit će roditelj dobro procijeniti potencijal svoga djeteta i maksimalno ga podupirati za njegovo dobro. To znači da neće prosječno dijete smatrati genijalcem i nastojati ga po svaku cijenu učiniti najboljim u svemu, a jednako tako neće to isto dijete vrijeđati i ponižavati govoreći mu da je glupo i nesposobno.
Kako biti razborit roditelj, ako sami nismo imali dobar model odrastanja, nešto je što se može naučiti čitajući dostupnu literaturu i savjetujući se s poznanicima koji imaju uspješnu i zadovoljnu djecu, ili sa stručnjacima koji se time bave, pohađajući tečajeve roditeljstva i slično.
Prva roditeljska zadaća jest da i sami budu realni te da svoju djecu nauče isto to, jer će djeca tada imati realnu sliku o sebi, drugima, svijetu i okolnostima, i koristiti je kao ispravnu „mapu“ za snalaženje u životu i društvu.
Trebaju li očekivanja i pravila koja postavljamo djeci biti potkrijepljena vlastitim primjerom? Odnosno, ako od djeteta tražite pristojno ponašanje, a sami vrijeđate nekoga u afektu ili ogovarate, kakav dojam to ostavlja na dijete i koje su posljedice?
– Da. Djeca su vrlo znatiželjna i dobro zapažaju. Ako im govorite jedno, a radite drugo, najvjerojatnije će oponašati ono što radite, a ne ono što govorite, jer je postupak uvijek snažnija poruka od izgovorene riječi. Postupak sa sobom nosi i emocionalnu komponentu, sliku, govor tijela, cijeli ‘film na zadanu temu’. To je ono što se pamti i usvaja.
Dijete može biti zbunjeno očitim neskladom između izgovorenih poruka i potpuno suprotnog ponašanja te će, pokušavajući se prilagoditi roditelju, neko vrijeme pokušavati ponašati se na oba načina, ali će na kraju vrlo vjerojatno usvojiti ono upečatljivije – dakle, postupke.
Koliko djecu može “izluditi” kada se roditelji pred društvom počnu šaliti na račun njihovih simpatija ili nečeg privatnog i treba li to izbjegavati?
– Šaliti se na nečiji račun ili postupak u prijevodu znači zadirkivati, a nažalost to često u praksi uključuje i ismijavanje.
Djeca do sedme godine posebno su osjetljiva na to, jer uglavnom još ne razlikuju sebe od svog ponašanja. To znači da, ako se odrasli šale ističući neki događaj u kojem se dijete ponijelo “nespretno” ili “djetinjasto”, dijete će to najčešće doživjeti kao da je ono nespretno ili djetinjasto, da ga roditelji smatraju glupim ili nesposobnim, osjećat će sram, a sram je vrlo neugodan osjećaj koji „pogađa“ djetetov osjećaj vrijednosti.
Posebno je loše ako se odrasli šale s nečim što je djetetu važno i što im je reklo u povjerenju. U tom će se slučaju dijete osjećati iznevjereno i sljedeći put će se teže odlučiti povjeriti odraslima nešto važno, iako je to dobro da podijeli s njima, budući da samo nema dovoljno informacija i iskustva za takve situacije. Ako doživi takvu neugodnost, dijete će ili prestati dijeliti takve informacije s roditeljima ili će se buniti, prkoseći roditeljskim zahtjevima i savjetima, nerijetko i na vlastitu štetu.
Roditelj bi trebao biti u stanju, kad se s djetetom dogovori da je nešto rečeno u povjerenju, to i zadržati za sebe. Čak i ako nije dogovoreno, roditelj uvijek može pitati dijete bi li voljelo da se pred drugima priča o onome što mu je povjerilo. Naravno, roditelj treba ispravno procijeniti kada je, u odgojne svrhe, potrebno spomenuti pred drugima nešto djetetu neugodno. Na primjer, ako je nešto ukralo, važno je da dijete vrati ukradeno, nadoknadi štetu i ispriča se, koliko god mu to bilo neugodno, upravo kako bi ga ta neugodnost potaknula da nešto slično ubuduće ne radi, svjesno posljedica.
Ako imamo sramežljivo dijete, kako mu pomoći da postane društvenije, a da ne budemo nametljivi? Koliko je pogrešno forsirati veliku zabavu ili ga ‘gurati’ u neko društvo? Možemo li tako postići suprotan učinak?
– Sram je infantilni osjećaj, odnosno, kada se netko srami, zapravo se boji da će ga netko kritizirati, ismijavati ili odbaciti, bilo da se radi o autoritetu ili grupi koja mu je važna, i da će se tada osjećati bezvrijedno.
Ako sramežljivo dijete bez pripreme “gurnete” u veliko društvo ili javni nastup, to bi za njega moglo biti preplavljujuće. Preplavljivanje strahom ima dva moguća ishoda: ili će se dijete posve paralizirati ili će možda nadvladati stid i početi se ponašati sigurnije. Što je dijete mlađe i nepripremljenije, prvi je ishod vjerojatniji.
Zato savjetujem, ako je dijete sramežljivo, da ga ohrabrujete, pohvaljujete njega i njegova ponašanja, razgovarate s njim, navedete primjere kako su drugi ljudi prevladali slične situacije. Dobro je saznati je li dijete motivirano i čime, da bi se uopće željelo dovesti u tu neugodu. Česti su motivi druženje, prihvaćanje, pohvale autoriteta. Kad otkrijete motiv (ili sami motivirate dijete), u dogovoru s njime krenite ga postupno uvoditi od najmanje stresnih do najstresnijih situacija.
Važno je da dijete zna da nije smak svijeta ako mu odmah ne uspije, da zna da situaciju može ponoviti onoliko puta koliko je potrebno dok je ne savlada, da može i odustati ako mu je trenutno preteško, a da će ga roditelj utješiti i ohrabriti, no isto tako biti uvjeren da dijete to ipak može, da će mu pomoći u tome i da neće odustati dok situacija ne bude savladana jer je to dobro za dijete na duže staze. Nakon svake uspješno savladane prepreke, obavezno ga prikladno nagradite i zajedno se veselimo toj pobjedi, odmorite se dovoljno dugo i zatim – idite dalje prema cilju.
Koliko je za razvoj društvenih navika djeteta loše kada su roditelji previše popustljivi, na koji način to šteti i kako to spriječiti?
– Ako su roditelji pretjerano popustljivi, dijete će se razmaziti. Dakle, ubuduće će i samo biti previše popustljivo prema sebi, ne poštujući društvene norme, a nažalost ponekad ni zakonske, i gledat će samo vlastiti interes, ne mareći puno za druge.
Jedini način da to spriječimo jest da dijete, pored dovoljne količine bezuvjetne ljubavi, pohvala i nagrada, dobije i primjerenu mjeru discipline, zahtjeva i kazni.
Nažalost, u posljednje se vrijeme i kod nas sve više pojavljuju razni pritisci na javnost i zakonodavstvo da se roditeljima oduzme mogućnost primjene primjerene kazne u odgoju djece.
Kažnjavanje je dio discipliniranja, a discipliniranje dio odgoja. Formula dobrog odgoja = ljubav + discipliniranje.
Neophodno je da roditelj raspolaže širokim repertoarom pohvala, nagrada i kazni kako bi dijete shvatilo što se smije, a što se ne smije, što je dobro, a što loše, te kako bi bilo dovoljno socijalizirano.
Ovo potvrđuju brojna istraživanja koja su uspoređivala djecu i države gdje se primjenjivao popustljivi model odgoja i one gdje je uz ljubav postojala i disciplina. Rezultat je uvijek isti – djeca i društva u kojima se uz ljubav primjenjivala disciplina uspješnija su i zadovoljnija od razmažene djece.
Koliko je važno da se roditelji ne dodvoravaju djetetu, već da ne zaborave da su ipak oni roditelji koji moraju postavljati granice, a ne djetetovi najbolji prijatelji?
– Roditelji su roditelji, a ne društvo djetetu. To je loše i za roditelja i za dijete, jer se brkaju uloge. Netko tko je u ulozi „prijateljice“, ne može ostvariti sve ono što je roditeljska dužnost, kao što netko tko je u ulozi roditelja ne može pružiti sve ono što djetetu treba od prijateljstva. Roditelji imaju različitu razinu moći u odnosu na dijete, i objektivno i psihološki, dok su dijete i prijatelji na istoj razini.
S druge strane, ako se dijete uz roditelje osjeća kao u vojnoj školi, koliko pretjerana strogoća utječe na njega? Mislim i na gotovo potpunu zabranu izlazaka, točno određeno vrijeme kada se treba vratiti kući iz škole, zabranu prespavanja kod prijatelja… Također ima roditelja koji žele potpuno kontrolirati djetetovo vrijeme pa mu određuju satnicu – od toliko do toliko si u školi, sat vremena kod prijatelja, točno kući u sedam da radiš zadaću do devet, večera pa spavanje…
– Jasno je da nijedna krajnost u odgoju nije dobra, kao što ne možemo prepustiti djeci vođenje obitelji, tako nije dobro ni da ona nemaju pravo glasa, mišljenja, izbora te da se moraju bespogovorno pokoravati svakoj roditeljskoj zamisli. Potrebno je da dijete nauči pokoriti se roditelju kao onome tko vodi obitelj.
No, ako se dijete samo pokorava, neće ni kad odraste imati vlastito mišljenje, zanemarivat će svoje želje uvijek u korist drugih i bit će barem nezadovoljno, čak i ako bude vrlo uspješno. Potiskivat će sve svoje i često ‘izgubiti sebe’ kako bi udovoljilo drugima. Tada će takvo dijete biti previše socijalizirano.
Previše socijalizirana društva ona su u kojima bilježimo najviše samoubojstava. Istraživanja i praksa pokazali su, logično, da je, unatoč mogućim ishodima, uvijek bolje imati malo više discipline nego premalo. Jer, osoba koja ima višak discipline može naučiti dati si više slobode.
Onaj tko ima manjak discipline nema motivacije i često ne želi sebi nametnuti disciplinu jer mu je bez nje puno ugodnije nego s njom.
Druga istraživanja pokazuju da je najbolje ako se u obitelji zna da je roditelj vođa i da se od djeteta očekuje da usvoji i poštuje pravila i disciplinu, ali također i da se od djeteta očekuje i potiče da ima svoje mišljenje, zastupa svoje stavove, ima potpuno originalne ideje, da se pita za svoje želje, da sudjeluje u donošenju odluka, no da će na kraju ipak biti onako kako roditelj kaže, barem dok dijete ne stasa dovoljno da ima informacije, znanje, iskustvo i vještine da ih potpuno samostalno donosi.
Svi roditelji znaju da je odgoj djece najteža zadaća u životu i da često izgleda kao prolazak između Scile i Haribde – prestrogog i prepopustljivog pristupa. Recept je biti realan, dosljedan, strog kad je potrebno i jako voljeti dijete, pokazujući mu to i govoreći sve preostalo vrijeme.
Može li pretjerana strogost u pogledu higijene utjecati na dijete? Mislim na ‘steriliziranje’ prostorija, tjeranje djeteta i njegovih prijatelja da se obavezno izuju, ne diraju ništa ‘prljavim’ rukama… Kako to utječe na djetetov osjećaj i na njegovo druženje s vršnjacima?
– Ako roditelj pretjerano inzistira na higijeni, dijete ima velike šanse razviti opsesivno ponašanje po tom pitanju, nekada i do te mjere da se razvije fobično-kompulzivno ili anksiozno-kompulzivno ponašanje, pa i opsesivni poremećaj ličnosti. Ako vam ovo zvuči pretjerano, slijedi objašnjenje.
Roditelj koji toliko inzistira na higijeni i redu, da sve mora biti posloženo i sterilno, često je i sam opsesivan ili preplašen za svoje dijete, a često i jedno i drugo. Vrlo će često dramatizirati sitnice vezane uz higijenu i pretjerano štititi dijete. Dijete odgojeno na taj način samo će pridavati preveliku važnost takvim stvarima, a ako je pri tome bilo i prezaštićeno, to znači da mu nije bilo dopušteno dovoljno se ‘iskušati i pokazati svoje sposobnosti’, što dovodi do toga da ne zna za što je sposobno ili ne vjeruje u vlastite sposobnosti. Sve to dodatno učvršćuje takvo ponašanje, a moguće i razvoj poremećaja.
U današnje vrijeme u tom se pogledu zaista pretjeruje, mediji su puni reklama za antibakterijske pripravke, sapune, vlažne maramice, sredstva protiv virusa, prašine, sterilizatore svega i svačega.
Moje je osobno mišljenje da se često radi o zloupotrebi roditeljskog straha za ono što im je najvažnije – njihovu djecu. Kad god se „pritisne tipku straha“, uspjeh je zagarantiran, a marketinški stručnjaci to dobro znaju.
Međutim, i medicina i narodna mudrost znaju da i u ovome treba imati mjeru. Čistoća i urednost su nužni, ali isto tako i izlaganje uobičajenim antigenima u razumnim količinama, kako bi se organizam s njima upoznao, razvio otpornost i kasnije, kad više ne bude mame, tate i sterilnog prostora, mogao samostalno obraniti.
Kako na dijete utječe odbijanje roditelja da prihvati i dopusti djetetu bilo što ‘moderno’ i novo jer smatra da je sve to loše?
– Ako roditelj strogo i neselektivno proglašava svaku novinu a priori lošom, tada je takav roditelj nerealan i tjera dijete da živi u prošlosti, a ne u sadašnjosti. Tako se može živjeti jedino izoliran od svijeta i vremena.
Svima je poznat primjer zajednice Amiša u Americi, no i kod nas postoje zajednice koje žive po sličnim načelima. I njima je dobro u njihovoj zajednici, ali ako dođu u doticaj s ljudima izvan svoje zajednice, često nastaje zbunjenost na obje strane, a nerijetko se takav susret, zbog neinformiranosti, nerazumijevanja i izrugivanja, ne završi dobro. U blažem slučaju, ako barem ne pratite okvirno što se zbiva, bit ćete neshvaćeni i neprihvaćeni. Ne kažem da nas treba prihvatiti i razumjeti pod svaku cijenu, ali ipak je određena mjera prilagodbe i informiranosti potrebna kako bismo se mogli razumjeti.
Iako je u suvremenom svijetu previše noviteta u jedinici vremena, nisu svi nužno loši.
Zato bi se roditelji trebali informirati o novim pojavama prije nego što zaključe da su one loše same po sebi te razmisliti jesu li korisne upravo za njihovu obitelj i dijete. Promjena i kretanje bit su života, naravno uz mjeru i poštovanje prirodnih i humanističkih načela.
Koliko stalna kritika može deprimirati dijete, na primjer, kako se odijeva?
– Ako roditelj stalno samo kritizira dijete za sve i to neselektivno, posebno ako su to poruke usmjerene na njega kao osobu, a ne na njegovo ponašanje, to je izrazito štetno jer ruši djetetovo samopouzdanje, osjećaj vrijednosti i voljenosti te pridonosi lošoj slici djeteta o samome sebi, što vodi osjećaju manje vrijednosti ili čak samoprezira, koji je osnova mnogih depresivnih poremećaja. Dakle, još jednom naglašavam: ako kritizirajući dijete ne razlikujemo njega od njegova ponašanja, to je izrazito loše.
Na primjer, sasvim je u redu reći nešto poput: “Ne shvaćam kako jedno tako pametno dijete može napraviti takvu glupost“, a izrazito je loše reći: “Glupane, vidi što si učinio!”
Zabranjivanje druženja s određenim vršnjacima jer se roditeljima ne sviđaju ili ne ispunjavaju njihove kriterije?
– Zabrana bez objašnjenja izazvat će ili bunt, pa će dijete iz inata raditi upravo ono što mu se zabranjuje, ili će se odreći svojih želja i biti nesretno.
No, ako roditelj ima objektivne razloge za takav postupak, nužno je da s djetetom razgovara o tome. „Objektivni razlozi“ moraju se temeljiti na stvarnosti, a ne na „snobovskim“ ili nekim drugim iskrivljenim kriterijima. Ako već zaista postoji neki objektivan razlog, bolje je da roditelj djetetu postavlja pitanja koja će ga dovesti do zaključka da mu druženje s tom osobom šteti i to iz točno navedenih razloga. Tako se uključuje djetetovo mišljenje, što će ostaviti dugotrajniji dojam. Bolje nego tek „izdeklamirati manifest o nepoželjnima“ i „proglasiti isključenje“ iz djetetova kruga prijatelja, što može, a ne mora imati učinka… ili izazvati suprotan učinak.
Prisluškivanje razgovora, uz negativne komentare tipa što je trebalo reći?
– Ne treba prisluškivati djetetove razgovore! Možete ih slušati ako se unaprijed dogovorite s djetetom, a to će vjerojatno biti slučaj ako zajedno procijenite da mu je potreban savjet o tome kako postupiti u nekoj situaciji.
Jedini izuzetak od ovog pravila jest ako roditelj opravdano sumnja da se događa nešto u čemu treba intervenirati, a dijete mu to nije reklo iz straha od posljedica vezanih uz osobu s kojom razgovara ili iz straha od roditeljske reakcije, odnosno ako želi roditelja obmanuti ili izmanipulirati na neki način štetan za dijete.
Ako imate dobar odnos s djetetom i ono vam se može povjeriti bez osuđivanja, jer zna da će od vas dobiti prihvaćanje i dobar savjet, ionako će vam samo ispričati sve što je važno da znate. Što znači, ne baš SVE, i to je u redu.
Ako dijete ima problema sa sklapanjem prijateljstava, treba li ga pustiti da se samo nosi s time ili mu ipak nekako pomoći i koji je ispravan način za to?
– Opet, ako imate dobar odnos s djetetom, znat ćete da ima problema u ovom području, što znači da možete porazgovarati s njim, ohrabriti ga i dati mu savjet ili, još bolje, navesti primjer kako ste vi ili netko od rodbine ili prijatelja rješavali slične probleme. Možete ponuditi svoju pomoć, ali naglasite da se nećete miješati ako vam dijete to ne zatraži. Osim, naravno, ako procijenite da je time dijete ugroženo, primjerice, ako trpi vršnjačko nasilje ili nešto slično.
Intervju s Aleksandrom Buberom, objavljen u skraćenom izdanju u Blicu