Kao tinejdžerici, znalo mi se dogoditi da u trenucima velike emocionalne uznemirenosti počnem osjećati gušenje. Odjednom bih primijetila kako mi nedostaje kisika i pokušavala bih ga nadoknaditi zijevanjem i „gutajući“ zrak. Osjećala sam se – a vjerojatno i izgledala – kao riba na suhom. Godinama kasnije, saznala sam da se to što mi se događalo naziva hiperventilacija i da mi zapravo nije nedostajalo kisika, nego ugljikovog dioksida. Moje netipično hiperventiliranje bilo je jedna tipična manifestacija paničnog napada.
U vrijeme kad sam doživljavala panične napade, nisam imala ni ideju zašto se to događa. Ipak, bila sam dovoljno svjesna, savjesna i zainteresirana za svoje psihofizičko blagostanje da zatražim podršku psihoterapeuta za razvojne poteškoće s kojima sam se suočavala. Na terapiji se nikad nisam posebno bavila tim simptomom, ali je simptom „magično“ nestao kad sam intuitivno počela rasvjetljavati pozadinu iz koje se pojavio.
PANIČNI NAPAD NIJE ISTO ŠTO I PANIKA
Panika je bezimeni užas koji čovjek osjeća u bezizlaznoj situaciji. To su situacije rata, prirodnih katastrofa, terora svake vrste, koje čovjeka paraliziraju i čine ga bespomoćnim, ne dopuštajući mu da se spasi bijegom ili borbom – instinktivnim odgovorima na životno ugrožavajuću opasnost. Panični napad je u svojoj manifestaciji sličan panici, ali je kontekst u kojem se pojavljuje posve drukčiji. Panični napadi najčešće dolaze iznenada, bez nekog vidljivog povoda. Strah je, usprkos nedostatku stvarnog razloga, golemi i paralizirajući, tjelesni simptomi su nepodnošljivi, a osoba vjeruje da će ili umrijeti ili poludjeti. Iako razloga za strah objektivno nema, ili je razlog nerealan – osoba, primjerice, vjeruje da će joj pozliti u autobusu, na ulici, u dizalu, dok stoji u redu ili čak dok je sama u kući – strah je itekako stvaran.
Nepredvidljivost paničnih napada ono je što posebno plaši osobe koje ih doživljavaju. Kako ne postoji stvarni povod za strah, osobe ga počinju vezivati uz situacije u kojima se najčešće pojavljuje ili uz tjelesne simptome uznemirenosti. Tada nastaje začarani krug u kojem i najmanji simptom – primjerice ubrzani rad srca nakon penjanja stubama – može pokrenuti panični napad, a tako se pojedinačni panični napadi s vremenom pretvore u panični poremećaj koji doslovno zaustavlja život osobe. Identificirajući i najbanalnije situacije – vožnju autobusom, odlazak na tržnicu, odlazak u kino, kafić ili noćni klub – kao potencijalno opasne, osoba ih sve počinje izbjegavati i ograničavati vlastito kretanje dok se posve ne zatvori u kuću i u sebe. Zato ne iznenađuje podatak da više od 30% osoba s paničnim poremećajem tijekom života doživi barem jednu epizodu depresije (neka istraživanja pokazuju da taj postotak može biti i znatno veći, do 70%).
PANIČNI NAPAD KAO ODGOVOR NA „GUBITAK TLA POD NOGAMA“
Kao i većina adolescenata, u vrijeme kad sam doživljavala panične napade, suočavala sam se s važnim odlukama za koje sam vjerovala da će oblikovati moju budućnost. Trebalo je odabrati fakultet, uskladiti svoje želje s mogućnostima, nositi se s neslaganjima i brigama roditelja, opet promijeniti sredinu, opet postati dio nove grupe, opet se dokazivati kao učenica i kao prijateljica, opet tražiti svoje mjesto u svijetu; previše očekivanja za jednu mladu osobu, premalo vremena i previše prostora za pogrešku – barem sam tada tako mislila. Vjerovala sam da ne smijem pogriješiti, jer me pogreška može preskupo stajati; da mi, umjesto sretne budućnosti, pogrešna odluka jamči propast.
Kad se osoba obrati psihoterapeutu zbog paničnih napada, vrlo se brzo u njihovoj pozadini otkrije događaj ili okolnost koji su im prethodili. Najčešće su to obiteljski sukobi, razvod, napuštanje, smrt bliske osobe, tjelesna bolest, rođenje djeteta, napeta situacija na poslu, završetak srednje škole ili fakulteta, traženje posla i slično.
Naravno, neće svaka osoba reagirati paničnim napadima na prekomjerni stres ili ulazak u novu razvojnu fazu. Potrebna je kombinacija osobnih sklonosti i životnih okolnosti za stvaranje takve adaptacije. Ljudi koji su skloni reagirati paničnim poremećajem na preveliku frustraciju najčešće su skloni i anksioznosti. Sklonost anksioznosti također je kombinacija urođenih sklonosti, odnosno temperamenta, i stečenih navika uvjetovanih okolnostima odrastanja. Tako će, primjerice, ljudi koji su po prirodi introvertirani i oprezni lako razviti anksiozni poremećaj ako su u ranom djetinjstvu imali iskustvo teške bolesti, hospitalizacije i odvajanja od roditelja. To iskustvo ostaje doslovno zapisano u neuronskim mrežama mozga i svaka kasnija situacija odvajanja može pobuditi te „zapise“ i s njima povezane snažne tjelesne senzacije.
Potrebno je mnogo vremena i iskustava koja „popravljaju“ takav zapis kako bi se u mozgu „utisnuli“ drukčiji odgovori na ekstremnu frustraciju. Hranjivi i podržavajući odnosi s prijateljima ili partnerima često su sasvim dovoljna korektivna iskustva, a ljudi koji su te sreće da ih imaju, mogu iz njih crpiti dovoljno podrške i snage za nošenje sa svim životnim izazovima. Psihoterapija je, također, jedno vrlo vrijedno korektivno iskustvo koje stoji na raspolaganju svima onima koji u svojoj okolini ne pronalaze dovoljno podrške.
ŠTO NAM PORUČUJE PANIČNI NAPAD
Najčešći simptomi paničnog napada su sljedeći: gušenje, lupanje srca, vrtoglavica, „gumene“ noge, trnci u rukama i nogama, stezanje i bol u prsima, znojenje, drhtanje, suha usta, otežano gutanje, mučnina, zamagljen vid, blokada misli, doživljaj izobličenosti okoline ili nas samih. Ako zamolimo osobu koja je proživjela panični napad da se posluži metaforom, najčešće će ga opisati kao „gubitak tla pod nogama“. Upravo to panični napad u suštini i jest – gubitak sigurne baze i samopodrške.
Panični napad nam poručuje da nismo spremni na sljedeći korak u životu jer vjerujemo da nemamo dovoljno vanjske ni unutarnje podrške za ono što dolazi (fakultet, posao, brak, samostalan život, roditeljstvo, razvod, bolest, smrt). Panični napad odgađa trenutak suočavanja s krizom ili izazovom u životu tako što primorava osobu da skrene pogled s onoga s čim se treba suočiti. Simptomi služe kao distrakcija koja osobu zasljepljuje i paralizira, držeći njen pogled fiksiranim na ono što se neposredno zbiva u tijelu, blokirajući joj svaku misao i čineći da okolina nestane – a s mišlju i okolinom nestaju i sva podrška te samopodrška.
NEMOJTE BEZUVJETNO VJEROVATI SVOJIM PANIČNIM NAPADIMA
To što osoba osjeća da nema dovoljno samopodrške da se pojavi, riskira, iskorači iz poznatog, zatraži nešto za sebe – ne mora značiti (a najčešće ni ne znači) da ona nema kapacitete za sve to. Srećom, naši osjećaji nas katkada zavaraju, osobito kada su obojeni strahom. Panični napad je poput uplašenog roditelja koji neselektivno zaustavlja dijete u svakoj akciji iz straha da se ono ne ozlijedi. Štiteći ga od opasnosti, taj pretjerano brižan i zaštitnički nastrojen roditelj zaustavlja svaki djetetov pokret, pa i onaj koji vodi stjecanju znanja, iskustva i kompetentnosti. Vjerujem da se mnoge anksiozne osobe mogu prepoznati u ovom opisu. Naravno, to nije pravilo. Mnogi anksiozni ljudi odrastali su uz nezainteresirane, nepredvidive ili čak nasilne roditelje, što ih je također dovelo do toga da se osjećaju nesigurnima i nekompetentnima. U oba slučaja, podrška je izostala – u drugom sasvim izravno i očigledno, u prvom posredno. Pretjerano brižni roditelji, koji iz najbolje namjere rade sve za svoju djecu, time im posredno poručuju da ona sama nisu sposobna učiniti to isto za sebe.
PREPORUKA ZA RAD NA SEBI
Ako smatrate da ste anksiozni, da imate panične napade ili možda čak panični poremećaj, a iz bilo kojeg razloga ne želite ili ne možete ići na psihoterapiju, toplo vam preporučujem knjigu našeg vodećeg stručnjaka na ovom polju, Vladana Starčevića: „Bez straha o strahu panici i fobiji“. Ova knjiga zamišljena je kao vodič za prihvaćanje i liječenje straha te sadrži brojne korisne savjete i vježbe koji će vam pomoći da se lakše nosite, a možda i u potpunosti izborite s problemom.