Svaki čovjek ima prošlost. Bez obzira na dob, svatko je prošao određena iskustva koja u sadašnjosti ostavljaju manji ili veći utjecaj.
Često se kaže da male bebe gotovo ništa ne mogu znati ili shvaćati, no iako one ne razumiju što im se govori, vrlo točno mogu „kodirati” izraz lica osoba iz svoje okoline, dodir ili način na koji se zadovoljavaju njihove potrebe. Ako se, primjerice, dogodi da u toj dobi beba rijetko nailazi na topao i nasmiješen izraz lica, ako su dodiri i maženja rijetki, a potrebe bebe zadovoljavaju se s popriličnim zakašnjenjem, možemo zaključiti da takvo rano iskustvo ne može biti dobra osnova za spremanje ugodnih osjećaja i sjećanja na prijašnje dane ili za razvoj pozitivnog stava prema životu.
Dodatnu poteškoću s takvim iskustvom može predstavljati i to što ovaj primjer vjerojatno nije rijetkost u životu spomenute bebe, jer se takav stav važnih drugih zasigurno kontinuirano ponavlja tijekom cijelog odrastanja, mijenjajući se prema dobi djeteta. Vremenom taj zanemarujući stav može biti ono što pojedinac zadrži i kasnije prema sebi samome. Možda vrlo točno može prepoznati taj nefunkcionalni obrazac, ali ne vjeruje pretjerano u mogućnost njegove promjene, jer, primjerice, neki ljudi koji dolaze na psihoterapiju upravo ovu dugotrajnost pogrešnog obrasca smatraju glavnim razlogom zbog kojeg ne osjećaju da mogu bilo što promijeniti.
Često se mogu čuti izjave da je „sve oduvijek bilo tako“, da se ne sjećaju da ih je itko ikad zagrlio, utješio, da nisu imali podršku ili da su to što su sada isključivo plod njihovih osobnih zaključaka i odluka. Ovdje ne mora biti riječ o obiteljima s visokim stupnjem nasilja ili zanemarivanja, jer su to nerijetko upravo naizgled funkcionalne obitelji u kojima ne postoji svijest o tome da je nekom njihovu članu nešto nedostajalo. Ipak, onome kome je „uskraćeno“ slika te obiteljske dinamike često je drastično drugačija.
Sve spomenuto ne mora biti krajnje loše ako su prošla negativna iskustva poslužila za adekvatnu prilagodbu svijetu, ako su pridonijela formiranju funkcionalnih zaključaka o životu bez osuđivanja onih čijim tretmanom osoba nije zadovoljna i ako je osoba uspjela preboljeti svoju prošlost. Tada je moguće da, bez zadržavanja osjećaja srama ili krivnje zbog tih iskustava kroz koja se vidi kao „pogrešna” i odgovorna za sve što joj se dogodilo, nastavi svoj život. U takvoj situaciji prošlost može biti samo dobar izvor informacija i uspomena koje su poticaj u svim teškim trenucima u sadašnjosti.
Međutim, kada je prošlost i dalje prisutna u sadašnjosti, u smislu da osoba još vjeruje da ju je moguće promijeniti ili s tugom usmjerava pozornost na sve ono što je u prošlosti propustila i „nije dobila“, stvara se vrlo velik prostor za tugu, uznemirenost ili depresivna raspoloženja. Takva stanja mogu osobi uvelike otežati normalno funkcioniranje, jer se, fokusirajući se na prošlost, ona i dalje odriče svih pozitivnih iskustava koja se događaju u sadašnjosti.
Spoznaja da se utjecaj koji je prošlost imala može mijenjati, važan je korak u napuštanju starih obrazaca. Put do promjene tih toksičnih utjecaja može biti dug i težak, uz velika ulaganja i učenje novih ponašanja i tretmana prema sebi, što nipošto ne treba uzeti kao obeshrabrujuće. Ustrajnošću i voljom za promjenu perspektive o životu i odnosa prema sebi, uz stručnu pomoć i podršku, sva se loša iskustva mogu nadvladati, preboljeti i opraštanjem zakoračiti u novu, ugodniju sadašnjost.
Autor: Jelena Dragičević Berat