Je li bolje prihvaćati sebe ili se poštovati? Jesu li te dvije pozicije međusobno suprotstavljene? Konačno, je li doista važno baviti se riječima ili je to samo cjepidlačenje psihologa i psihoterapeuta?
Često čujem da se neke stvari, ideje ili pojmovi „podrazumijevaju“. Obično nisam zadovoljna idejom da se toliko dobro razumijemo da ne moramo razgovarati o čemu je doista riječ. Jezik i govor služe nam da bismo povećali međusobno razumijevanje i odnos.
S druge strane, postoje pojmovi koji se na prvi pogled čine sličnima, ali su nedovoljno objašnjeni i mogu stvoriti zbrku. Možda je najmanje bitan problem što vas sugovornik neće razumjeti u nekom trenutku. Stvarni je problem s onim pojmovima koje vi sami uzimate „zdravo za gotovo“, a da ih zapravo ne razumijete, s idejama koje su vam automatizirane i ne preispitujete ih, a koje mogu neposredno voditi nezdravim emocijama i neučinkovitom ponašanju.
Ne tako davno, samopoštovanje je bilo iznimno cijenjen pojam. Kad bi osoba s poljuljanim samopoštovanjem ili osjećajem niže vrijednosti započela psihoterapiju, zajedno s terapeutom postavila bi ciljeve kako da, pomoću tehnika i razgovora, analize i interpretacije, poveća svoje samopoštovanje, pobijedi osjećaj manje vrijednosti, osmislivši se kao vrijedna osoba koja se poštuje.
Danas, nakon brojnih istraživanja u psihoterapiji i razvoja psihološke misli u skladu s novim vremenom, sve se više sumnja u to da je visoko samopoštovanje doista korisno.
Naravno, to ne znači da trebamo njegovati osjećaj manje vrijednosti, potčinjenosti ili kroničnog srama, niti da ništa ne treba poduzimati kako bi se riješili psihički problemi. No, iskustvo pokazuje da je koncept samopoštovanja povezan s nezdravim narcizmom, dok je koncept samoprihvaćanja vezan uz zdravo samoljublje.
Samopoštovanje i nezdrav narcizam
Samopoštovanje je usko povezano s konceptom (više ili manje) vrijednosti. Osoba s visokim samopoštovanjem vjeruje da vrijedi više od nekoga s kime se uspoređuje. Pri tome može izgubiti iz vida cjelovitu sliku i usmjeriti se na samo neke aspekte svoje ili tuđe osobnosti. Rekla bi, primjerice: „Više vrijedim od kolege jer sam dobila pohvalu od nadređenog“, „Više vrijedim od kolegice jer imam bolji fakultet“, „Više vrijedim od prijateljice jer donosim bolje životne odluke.“ S druge strane, uspoređujući se s drugima, ta bi osoba sigurno naišla i na pojedince koji su u nekim aspektima, prema njezinim mjerilima, uspješniji. Tada bi se javio osjećaj manje vrijednosti kao produkt usporedbe s odabranim karakteristikama ili uspjesima drugih. Mogla bi pomisliti: „Kolega i ja smo počeli raditi u isto vrijeme, a on je napredovao dok sam ja ostala na istoj poziciji, to znači da ne vrijedim dovoljno / da nisam dovoljno sposobna / pametna / snalažljiva…“ Nakon takvih misli nerijetko nastaju ozlojeđenost, bijes, potištenost, depresivnost, uvjerenje da ništa nije u našoj moći te „cementiranje“ osjećaja manje vrijednosti. Budući da nitko ne voli osjećati se manje vrijednim, sljedeći su mogući koraci različiti manevri u ponašanju kako bi se izbjeglo negativne emocije. Nažalost, ti su manevri često štetni koliko i sam koncept (manje ili više) vrijednosti.
Nezdrav narcizam odnosi se na snažno ulaganje u uzvišenu sliku o sebi, koja je uvijek u funkciji očaravanja „publike“. Tri riječi opisuju nezdravo samopoštovanje: ogledalo – narcizam – društvo. Samopoštovanje, kako je gore opisano, upućuje na snažnu potrebu za grandioznošću. Takav osjećaj samopoštovanja neraskidiv je s divljenjem koje očekuje od drugih. Izostane li divljenje, javlja se osjećaj manje vrijednosti.
Što radi osoba koja se osjeća manje vrijednom?
Traži uvjeravanja u suprotno, jadikuje, zove bliske prijatelje ne bi li „podigli“ njezino samopoštovanje. Međutim, oni u tome rijetko uspiju, jer je ideja o višoj ili nižoj vrijednosti preduboko ukorijenjena te je utjeha kratkog daha. Takva osoba pokušava se zavarati, primjerice, odlazeći u šoping da materijalnim dobrima nadoknadi ono što osjeća da iznutra nedostaje. Opsesivno misli o ljudima koje definira kao „vrijednije“. Iz toga često proizađu nezdrava i snažna osjećanja zavisti, pa i mržnje. Na kraju, obećava sebi da će „svima njima pokazati“ da vrijedi, te donosi perfekcionističke planove (često nerealne i dugoročne). Kad shvati da su ciljevi preveliki i da se, preplavljena emocijama, ne može učinkovito aktivirati, odustaje i vraća se kukanju. Depresija kao bolest kod mnogih se možda neće razviti, ali mnogi povremeno proživljavaju epizode depresivnosti i beznađa. Svakodnevne obveze i činjenica da treba raditi za život izvuku je iz jadikovanja (barem do sljedeće neugodne usporedbe s nekim koga vidi „iznad sebe“), ali motivacija i volja ostaju smanjene, a nezadovoljstvo nemogućnošću dosezanja ideala tinja i može izbiti na površinu u svakom trenutku.
Štetnost koncepta (manje ili više) vrijednosti
Iz prethodnog možemo vidjeti da od pridržavanja ideje da netko može biti više ili manje vrijedan ima i koristi i štete. Korist je očita kada se osoba osjeća „vrjednijom“. Tada njeguje sliku o sebi kao o uzvišenom biću, vrijednom poštovanja i samopoštovanja. Šteta je, međutim, daleko veća, autocenzurirajuća i može voditi značajnim psihološkim tegobama.
Lokus (mjesto) kontrole
Prije nego objasnimo zašto je ideja o (manjoj ili većoj) ljudskoj vrijednosti uopće upitna, vrijedi spomenuti i štetnost zadovoljstva koje dolazi s osjećajem „veće vrijednosti“. U psihologiji postoji pojam lokus kontrole, koji je prvi opisao Julian B. Rotter. Lokus kontrole može biti vanjski ili unutarnji. Ljudi s unutarnjim lokusom kontrole vjeruju da su odgovorni za ono što im se događa, dok oni s vanjskim smatraju da ne mogu utjecati na „svoju sudbinu“. Osoba čije bi mišljenje o sebi i svojoj vrijednosti moglo poljuljati bilo koji vanjski događaj, čovjek ili situacija, očito ima vanjski lokus kontrole. Njezino (samo)poštovanje i ideja o vlastitoj vrijednosti ovise o procjeni „publike“. Ako su relevantni drugi pozitivni, njezino će samopoštovanje porasti, ako su negativni, javit će se osjećaj manje vrijednosti. Također, konkretni sudovi te „publike“ ne moraju ni postojati, jer je osoba s vanjskim lokusom kontrole „unijela glas publike u sebe“. Stalno se pita: „Što će drugi reći?“, „Kakvu ću sliku ostaviti?“, „Hoće li mi se diviti ili me prezirati?“ Samopoštovanje, odnosno koncept (više ili manje) vrijednosti, u takvoj je osobi uvijek u funkciji publike – bilo realne bilo zamišljene.
Složit ćemo se da bi osoba takve životne filozofije živjela uz stalnu anksioznost i oprez, uz krutu samokontrolu postupaka, nastojeći izbjeći situacije u kojima bi je uhvatio sram ili povrijeđeni narcizam.
Samoprihvaćanje i zdravi narcizam
Zdravi narcizam ili zdravo samoljublje podrazumijeva ljubav prema sebi. Osoba koja sebe voli, spremna je i prihvaćati sebe.
Što je samoprihvaćanje?
Samoprihvaćanje je rezultat realističnog pogleda na svijet. Kada sebe osmislimo na realističan i logičan način, napravili smo veliki iskorak prema jačanju mentalnog zdravlja, kvalitetnijim odnosima i boljem nošenju sa životnim izazovima. Ne postoji savršenstvo! Tako ni zahtjevi da budemo uzvišeni, savršeni superheroji nisu ništa doli nezrele želje i iracionalnosti. Budući da svi griješimo i da svi imamo vrline i mane, najkorisnije je prihvatiti tu činjenicu. Pokušamo li odvojiti, negirati ili potisnuti one aspekte sebe koji nam se ne sviđaju, nećemo od toga imati koristi, nego ćemo osjećati frustraciju i biti izloženi riziku nastanka psihičkih poteškoća. Samoprihvaćanje ne znači pristajanje na „sudbinu“ ni pasivnost, niti nedostatak želje za razvojem ili promjenom. Samoprihvaćanje znači da odustanemo od koncepta (više ili manje) vrijednosti! Koncept vrijednosti temelji se na etiketiranju, globalnoj procjeni nekoga kao (više ili manje) vrijednog na osnovi njegovih stavova, postignuća ili pojedinačnih radnji. Kako bismo mogli procijeniti osobu samo na temelju njezinog ponašanja? Ponašanje može biti manje ili više poželjno, dobro ili loše, ali ne određuje osobu. Pokušamo li „izmjeriti“ osobu kao cjelinu samo na osnovi uspjeha ili neuspjeha, radimo pogrešku generaliziranja, emocionalnog rezoniranja, „skakanja“ na zaključke, etiketiranja i, najvažnije, falsificiramo stvarnost. Bezuvjetno prihvaćanje sebe i drugih prvi je korak prema sreći i uspjehu!
Samopoštovanje je štetan koncept jer se izravno povezuje s tendencijom da globalno procjenjujemo nečiju ili svoju vrijednost. Ljude možemo promatrati kao procese, koji se stalno mijenjaju. Ono što danas mislim, sutra ne moram misliti. Ne znači da današnju pogrešku sutra ne mogu ispraviti. Jednako tako, ne znači da današnji uspjeh sutra ne mogu prokockati.
Globalno vrednovanje, pomoću kojeg bismo teoretski htjeli „izmjeriti“ nečiju vrijednost, podrazumijevalo bi da se osoba od rođenja do smrti ponaša, misli i djeluje potpuno identično te je imuna na promjene. Takva osoba ne postoji! Dakle, koncept (više ili manje) vrijednosti neodrživ je! Ako izgubimo širu sliku i usredotočimo se na djeliće, pomoću kojih donosimo globalnu procjenu, kršimo logiku i iskrivljujemo stvarnost.
Samoprihvaćanje, nasuprot tome, znači da smo sposobni uočiti aspekte ličnosti koji nam se sviđaju i one koji nam se ne sviđaju. Prihvaćajući i jedne i druge, možemo razvijati vlastite potencijale i preispitati ili mijenjati mane. Zdravo samoljublje omogućuje nam usredotočiti se na vlastiti rast i razvoj te podrazumijeva unutarnji lokus kontrole. Bezuvjetno samoprihvaćanje odnosi se na zdravu želju da unaprijedimo svoje vrline i mijenjamo mane, bez zahtjeva da moramo biti „najbolji na svijetu“, već s težnjom da budemo skladni i zadovoljni sobom. Pohvale su uvijek dobrodošle, no osoba koja je naučila voljeti i prihvaćati sebe, koja ima uporište u sebi, ne žudi za pohvalama „publike“, jer joj je najveća „pohvala“ zadovoljstvo sobom, koje proizlazi iznutra, iz bezuvjetnog prihvaćanja sebe.
Autorica: Renata Senić