Rođenje djeteta jedan je od najvažnijih trenutaka u životu svake žene, a majčinstvo najviša radost, ali i najveći izazov.
Kako se definira i koji su mogući „okidači“, postoji li uopće nešto takvo?
Postporođajna depresija oblik je depresivnog poremećaja koji ima sve simptome klasičnoga depresivnog poremećaja, s tom razlikom što je okidač za pojavu depresije – porod. Postporođajna depresija doista postoji, podaci pokazuju kako se javlja kod 10% žena, no opravdano je pretpostaviti da je stvarni udio veći, jer poremećaj često ostane neprepoznat.
Može li biti nasljedna?
Moguće je da postoji naslijeđena sklonost depresivnom reagiranju, no nije jasno u kojoj je mjeri baš postporođajna depresija nasljedno uvjetovana.
Kako se očituje i je li proces „liječenja“ dugotrajan?
Važno je razlikovati tzv. Baby blues, postpartalnu psihozu i postpartalnu depresiju.
Baby blues karakteriziraju osjećaji straha, nezadovoljstva, anksioznosti, nesigurnosti u sebe i novu ulogu kod velikog broja žena. Ovo stanje počinje nekoliko dana nakon poroda, traje dva do tri tjedna i spontano prolazi. Žena u to vrijeme prolazi kroz značajne promjene: tijelo se fizički oporavlja, maternica se steže, zarastaju šavovi od carskog reza ili epiziotomije, uspostavlja se dojenje, postoji postporođajno krvarenje – sve su to bolni ili barem izrazito neugodni procesi. Kad u obzir uzmemo da je iskustvo u rodilištu za mnoge žene bilo traumatično, jasno je da i to pridonosi osjećaju zbunjenosti i nesnalaženja. Uz sve to, beba zahtijeva stalnu njegu i pažnju, pa je logično da se u prvim danima majke osjećaju frustrirano, zbunjeno, nekompetentno i uplašeno. Nakon nekoliko tjedana, to stanje uglavnom spontano prestaje, a majka počinje uživati u odnosu s bebom, osjećajući se spretnije, sposobnije i sigurnije u sebe.
Postporođajna (postpartalna) psihoza javlja se kod jedne od petsto žena i prepoznaje se po halucinacijama, paranoičnim idejama, uvjerenju da je dijete zlo ili demonsko biće. Tada se žena može ponašati agresivno, iracionalno, opsesivno razmišljajući o smrti djeteta te biti sklona ozljeđivanju sebe, drugih ili same bebe. Jasno je da majka s ovim problemom treba HITNU medicinsku pomoć i hospitalizaciju.
Postporođajna depresija može se javiti bilo kada tijekom prve godine, a najčešće nekoliko tjedana nakon poroda. Očituje se gubitkom zanimanja, nezainteresiranošću za njegu djeteta, osjećajem bespomoćnosti, pesimizmom, poremećajem sna i apetita, a posebice osjećajem krivnje i beznađa. Mogu se pojaviti i nagoni da žena naudi sebi ili djetetu. Trajanje psihoterapije i oporavka ovisi o pojedinoj osobi, o uzrocima problema te o njezinoj motiviranosti i spremnosti na suradnju – ne postoji jedinstven recept.
Može li se dogoditi da se žena nikad ne oporavi? Je li to moguće?
Moguće je da žena ne prepozna simptome depresije i da se ne obrati liječniku. U tom slučaju postporođajna depresija može prijeći u neki kronični oblik depresije. U svakom slučaju, ključno je što ranije potražiti pomoć ako primijetite znakove postporođajne depresije.
Koliko je učestala u Hrvatskoj i jesu li naše žene upoznate s njezinim simptomima?
Konkretnijih podataka za Hrvatsku nema. S obzirom na to da mnoge žene u rodilištima, a ni nakon poroda, često ne dobivaju ni minimalnu podršku (neke ni toliko), nije neočekivano da je ovaj fenomen zanemaren i da se kod nas o njemu još uvijek malo priča. Nažalost, mnoge žene tijekom trudnoće i poroda ne dobiju ni osnovne informacije o dojenju ili o brizi za bebu, pa ako žele saznati više o postporođajnim stanjima, najčešće same traže informacije.
Koliko su voljne razgovarati o tome, osobito s terapeutom?
Iako je jedno od glavnih obilježja ovog poremećaja manjak motivacije, žene koje prepoznaju problem i imaju potporu obitelji obično su spremne potražiti pomoć. Kad dođu na psihoterapiju, većina ih odlučno želi riješiti problem, tako da suradnja s terapeutom nije sporna.
Je li učestalija kod mlađih ili kod starijih rodilja i postoje li drugi parametri – socijalno okruženje, ekonomske prilike… – koji je mogu uvjetovati?
Neki se čimbenici pojavljuju kao važni (ali ne i presudni), poput neplanirane trudnoće, usamljenosti tijekom babinja (partner ili obitelj nisu prisutni), situacije da žena sama odgaja dijete, dodatnih negativnih promjena tijekom trudnoće ili traumatičnog iskustva u rodilištu. Značajnim se pokazalo i žensko shvaćanje toga kako će rođenje djeteta promijeniti njezin život: žene koje procjenjuju da će više izgubiti nego dobiti rođenjem djeteta sklonije su ovom poremećaju.
Je li moguće da žena doživi depresiju tek pri drugom porodu, a da je kod prvog sve bilo u redu?
Iako se čini nelogičnim, moguće je. Ako su se između dviju trudnoća dogodile neke negativne promjene (bračne krize, neplanirana selidba, financijske poteškoće…), posve je realno da žena koja nije imala problema nakon prvog poroda sada razvije postporođajnu depresiju.
Kako se takvo majčino stanje može odraziti na dijete?
Ako se ne prepozna na vrijeme i ne tretira na odgovarajući način psihoterapijom i, eventualno, lijekovima, može se negativno odraziti na cijelu obitelj, pa tako i na dijete. Ako partneri na vrijeme uoče problem i tijekom prve djetetove godine započne psihoterapija, posljedice po dijete mogu se ublažiti ili poništiti. No, ako se depresija ne zbrine i potraje nekoliko godina, mogu nastati ozbiljnije posljedice na djetetov razvoj.
Kako ga zaštititi?
Najvažnije je prepoznati problem i potražiti pomoć. Na taj način dijete ima dugoročnu dobit. Međutim, prije početka tretmana ili u ranoj fazi psihoterapije, važno je da se osim majke još netko aktivno uključi u brigu o djetetu.
Koliko partner može pomoći i treba li on također biti aktivno uključen u psihoterapiju?
Ne postoji univerzalan odgovor. Nekim ženama više odgovara individualni pristup, dok je drugima produktivnija psihoterapija u paru s partnerom.
Kako se te žene odlučuju na drugu trudnoću? Postoje li neki preventivni koraci u tom slučaju?
Najbolja prevencija za drugu trudnoću je da se prva postporođajna depresija psihoterapijski razriješi. Tada će žena, uz razgovor s terapeutom kojem vjeruje, moći raspraviti i drugu trudnoću i pripremiti preventivni plan. Ako se prva postpartalna depresija nije na vrijeme rješavala ili se čak produbila, male su šanse da će se žena odlučiti na drugu trudnoću.
Koji su simptomi i koliko u prosjeku traje „liječenje“ i sam problem?
Simptomi postporođajne depresije uključuju:
- Promjene u prehrani – najčešće manjak apetita, iako mogu postojati i epizode prejedanja
- Manjak energije – žene s postpartalnom depresijom često osjećaju znatan pad energije
- Promjene u spavanju – mogu se javiti nesanice ili pojačana potreba za snom
- Osjećaj praznine i besmisla
- Osjećaj krivnje
- Osjećaj manje vrijednosti
- Bespomoćnost i pesimizam
- Razdražljivost i burne reakcije
- Najočitiji simptom jest majčina želja da naudi sebi ili djetetu.
Žena s težim oblikom postporođajne depresije može nauditi sebi ili djetetu, stoga je ključno započeti tretman što prije.
Trajanje psihoterapije ovisi o više faktora – težini poremećaja, prethodnim psihičkim poteškoćama, motivaciji žene, uzrocima poremećaja i njezinoj spremnosti na suradnju.
Koje se lijekove koriste?
Lijekove, po potrebi, propisuje liječnik, ovisno o stanju svake pojedine osobe.
Autorica: Sanja Perković