Kažu da je za perfekcioniste život poput putovanja prema nesretnom životu s kartom u jednom smjeru. Perfekcionisti su usmjereni samo na cilj, beskonačan popis uspješno obavljenih zadataka i zadovoljavajuću sliku o sebi, a sve to obično prati depresija i poremećaji hranjenja. Kako vi vidite perfekcioniste?
Kako netko postaje perfekcionist?
Najčešće su to ljudi koji su tijekom odrastanja bili kritizirani i za najmanju pogrešku ili propust, a istovremeno nisu dobivali nagrade za ono što je bilo dobro. Takav način odgoja vodi do životnog stava da ništa što te osobe imaju/rade/jesu nije dovoljno dobro. Budući da im je tijekom odrastanja stalno ukazivano na pogreške i nedostatke, to kasnije postaje ono što primjećuju. Čak i kada se dogodi ili učine nešto vrlo kvalitetno, oni to ne vide tako, nego će i tada pronaći detalj kojim nisu zadovoljni i usmjeriti se na njega.
Koje su posljedice perfekcionizma?
Postavljanje nerealnih ciljeva u nerealnim rokovima („sve uvijek mora biti savršeno“) dovodi do snažnog osjećaja frustracije, jer su zadani ciljevi neostvarivi. Ipak, perfekcionist to ne sagledava na taj način, nego to doživljava kao osobni neuspjeh, pa se trudi još više. No budući da ne može uspjeti u onome što je zamislio/zamislila, gubi sigurnost u sebe i samopouzdanje. To dalje može voditi u pojačan osjećaj vlastite bezvrijednosti, a zatim u depresiju, poremećaje hranjenja ili neki drugi teži psihološki poremećaj.
Po čemu se perfekcionist razlikuje od zdrave osobe koja je ambiciozna i uspješna u ostvarivanju svojih ciljeva?
Osnovna je razlika u tome što zdrava osobnost ima realističnu procjenu situacije, ciljeva, vlastitih sposobnosti i vremenskih rokova. Perfekcionisti imaju nerealna očekivanja od sebe. Sam zahtjev da nešto bude savršeno nemoguće je ispuniti svaki dan, u svemu što osoba radi. Svatko od nas ponekad u životu napravi nešto iznimno, što bi moglo zadovoljiti i kriterije perfekcionista, ali oni očekuju takvo savršenstvo svakodnevno, u svakoj sferi života.
Po kojim karakteristikama možemo prepoznati perfekcionizam kod sebe i drugih?
Najčešće osoba radi toliko da dolazi do sindroma izgaranja, često gubi vrijeme na nebitne detalje, ne dopušta si opuštanje i nastoji pod svaku cijenu izbjeći pogrešku. Često se opterećuje nevažnim stvarima, gubi fokus sa šire slike i ima problema prihvatiti standarde koji su ispod njezinih/njegovih.
Kako da osoba koja je kod sebe prepoznala perfekcionizam počne raditi na sebi? Koje su istine koje treba prihvatiti i neistine kojih se treba odreći?
Prvo je važno da osoba ima dostatnu i pravu motivaciju za promjenu. Često ljudi s ovim problemom dolaze na psihoterapiju očekujući da im terapeut pomogne da budu približno „savršeni“ kao što su bili ranije.
Osnovni je korak uvesti u svoj život kategoriju iznimnih postignuća i onih koja su dovoljno dobra. Budući da se radi o duboko ukorijenjenim uvjerenjima i obrascima ponašanja koji postoje godinama, pa i desetljećima, mnogima će biti potrebna psihoterapijska pomoć u tom procesu.
Autor: Sanja Perković