Osobe s opsesivno-kompulzivnim poremećajem ličnosti odlikuju se rigidnošću, tvrdoglavošću i sklonošću osuđivanju drugih. Upravo su to čimbenici koji predstavljaju znatne otpore u promjeni osobnosti. Ipak, ljudi s ovim poremećajem mogu dobiti učinkovitu pomoć. Često je zabluda da su kompulzije neizbježan dio opsesivno-kompulzivnog poremećaja ličnosti. One su pak češće kod ovisnih ili izbjegavajućih poremećaja ličnosti. Stoga je važno razlikovati opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) od opsesivno-kompulzivnog poremećaja ličnosti (OKPL).
Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) i opsesivno-kompulzivni poremećaj ličnosti (OKPL)
Ljudi koji pate od OKP-a svjesni su svoga problema, dok pojedinci s OKPL-om vjeruju da je njihova kruta percepcija svijeta ispravna i kako su „drugi“ ti koji bi se trebali mijenjati. Simptomi kod ljudi s OKP-om često ih ometaju u poslu, dok su osobe s OKPL-om poznate po radoholičarstvu, problematičnom perfekcionizmu i mogućoj popratnoj prokrastinaciji u radu, ali i napetim odnosima s kolegama, autoritetima i općenito s ljudima koji se ne slažu s njihovom sitničavošću i „životnom filozofijom“. Također, osobe s OKPL-om ne smatraju da im je potrebna psihoterapija. Često potraže stručnu pomoć tek kad im, recimo, partner zaprijeti razvodom, kad im bližnji daju do znanja da više ne mogu trpjeti njihove naredbodavne stavove ili tiraniziranje pravilima. Ponavljajuća ponašanja koje vidimo kod OKP-a uglavnom proizlaze iz intenzivne anksioznosti i pokušaja sprječavanja neke zamišljene katastrofe. Ako je osoba s OKPL-om sklona ponavljajućim ponašanjima, njima se koristi da bi „poboljšala“ djelotvornost u poslu ili ispunjavanju zadataka za koje vjeruje da „mora“ obaviti na najbolji mogući način. Oni s OKPL-om pokazuju veću sklonost perfekcionizmu i jaču potrebu za kontrolom od ljudi s OKP-om. I OKP i OKPL češći su kod muškaraca nego kod žena, pri čemu je OKPL rjeđi. Javlja se kod oko 1% opće populacije.
Opis opsesivno-kompulzivnog poremećaja ličnosti:
Ono što obično pokreće negativne emocije ili dovede osobu s OKPL-om na terapiju jesu autoriteti i njihov odnos prema njima. Ne podnose autoritete, no ujedno ih se boje. Također su izrazito osjetljivi na nepredvidljive i nestrukturirane situacije te česte poteškoće u intimnim odnosima, osobito ako partnera doživljavaju kao „zahtjevnog“. U njihovim ponašanjima očigledna je posesivnost, prokrastinacija, perfekcionizam (koji često dovodi do odugovlačenja obveza), tvrdoglavost, neodlučnost i ovisnost o tuđem mišljenju. Skloni su potiskivanju emocija i izbjegavanju govora o njima. Nerijetko su tmurni i teško ih je oraspoložiti.
U međuljudskim odnosima pokušavaju se postaviti kao autokratski vođe prema vršnjacima ili onima koje gledaju „s visoka“, no prema autoritetima su često pokorni – premda su ogorčeni što „moraju“ tako postupati.
Na kognitivnoj razini njihov misaoni stil je uzak i oslonjen na pravila, dok su im spontanost i maštovitost manje izraženi.
Karakterizira ih napet, težak i anksiozan temperament. Uz to, njihova afektivna vezanost je zaokupljena (preoccupied attachment style).
Poruka koju su primali od roditelja mogla bi se sažeti kao: „Moraš se više truditi i biti bolji, da bi bio dostojan ljubavi i vrijedio kao čovjek.“ Ovakve su poruke uglavnom doživjeli kao: „Ne vrijediš sam po sebi“, „Moraš se promijeniti jer ovakav nisi prihvaćen“, „Ne pokazuj što osjećaš, već se potrudi biti bolji.“
Zbog toga što sebe drže odgovornima za „moguću“ pojavu bilo kakve pogreške, neprestano su na oprezu i anksiozni. Smatraju da su odgovorni, kompetentni i pravedni – doista, često se ponašaju vrlo odgovorno i pravedno, no sve to obavljaju uz prevelik napor koji uzrokuje kruta savjest. Svaku sitnicu pomno proučavaju. Njihove su predodžbe o pravednosti crno-bijele. Nešto je ili ispravno ili pogrešno. Smatraju se iznimno racionalnima, uvjereni da oni najbolje rasuđuju što je ispravno, a što nije. Ostalima se zbog toga čine teškima, a kada drugi pokažu neslaganje, OKPL osoba može odustati od daljnjih objašnjenja, ali ne i od svoje ideje ili nametati svoja uvjerenja.
Svijet doživljavaju kao mjesto puno nepredvidljivih situacija koje treba kontrolirati da ne bi nešto pošlo po zlu. Kako sebe vide odgovornima za bilo kakav propust, lako je razumjeti njihovu potrebu za kontrolom svijeta oko sebe i drugih ljudi. Okolinu često doživljavaju kao neugodan niz zahtjeva usmjerenih baš prema njima. Njihov temeljni stav mogao bi se opisati riječima: „Budi uvijek spreman, kontroliraj i djeluj ispravno, nemoj pogriješiti!“
Ispod te filozofije leže iracionalni zahtjevi za promjenom svijeta, želja za odmazdom, napose želja za osvetom svakom stvarnom ili zamišljenom autoritetu koji ih je, u stvarnosti ili njihovu doživljaju, na neki način ugrozio. Emocionalno su sputani i zatvoreni.
Kad takva osoba ipak dođe na terapiju, već u početnim seansama postaje vidljiv perfekcionistički pristup i snažna ambivalencija. Zbog toga je teško uspostaviti terapijski savez i započeti dublji razgovor. Opsesija detaljima i želja za kontrolom često onemogućuju klijentu da se usredotoči na prave probleme i konflikte. Speri navodi kako terapeut, ako postavlja otvorena pitanja, često ostaje frustriran, dok je klijent zbunjen. Stoga je preporučljivo započeti tretman jasnim i strukturiranim pitanjima. Kako su im detalji važni, terapeut mora pokazati da ih uvažava i razumije. U suprotnome, klijent bi mogao steći dojam da ga terapeut ne razumije ili ne cijeni. Takve osobe teško izražavaju osjećaje. Koriste mehanizme obrane poput intelektualizacije i izolacije afekta. Otvoreno pokazivanje emocija smatraju opasnim, pa su vrlo sumnjičavi prema ideji emocionalnoga otvaranja. Često izjavljuju da su „objektivni i racionalni“, da „gotovo i nemaju emocije“. Terapeut ih nastoji usmjeriti i uvesti u kontakt s ljutnjom i drugim emocijama. Klijenti to isprva negiraju, posebice osjećaje bijesa, i obezvrjeđuju ili ignoriraju terapeutov pokušaj da ih potakne na izražavanje.
Cilj tretmana mogao bi se sažeti riječima: „Manje misli, više osjećaj!“
Kako bi se to postiglo, terapeut treba imati na umu obrambene mehanizme klijenta te vlastite emocije koje takvi klijenti mogu izazvati. Povremeno je potrebno zaustaviti, objasniti i preusmjeriti naviku „detaljiziranja“ i intelektualizacije. To se može napraviti jednostavnim prijedlogom, poput: „Stanimo nakratko, kako se sad osjećate?“ Usprkos naporima da interpretira otpore i vodi klijenta ka emocionalnom istraživanju, klijent može novom intelektualizacijom odbaciti takve pokušaje, primjerice reći kako je već razmišljao o tome i da terapeut ipak nije u pravu.
Klijent mora naučiti izražavati vlastito suosjećanje i prihvatiti „zabranjene“ osjećaje koje smatra opasnima. Preusmjeravanje pozornosti s pojedinosti na globalniji pogled ili spajanje pojedinosti s emocijama koje su uz njih vezane može biti vrlo korisno za prepoznavanje smisla i značaja osjećaja. No, klijent će moći govoriti o osjećajima tek kad se osjeti sigurnim i uvjeri se da ga nitko ne osuđuje. U praksi to znači da će podijeliti emocije s terapeutom tek kad se donekle razriješi ambivalencija koju osjeća. Da bi se klijent tako sigurno osjećao, terapeut mora uvažiti njegove osobine – usredotočenost na detalje, perfekcionizam i često kritičan odnos prema okolini. Samo ako terapeut prihvati i razumije takvo klijentovo gledanje svijeta, moći će ga, nakon određenog vremena, potaknuti na razumijevanje koliko su rigidnost, tvrdoglavost, sklonost osuđivanju i sputavanje emocija problematični te kako može početi izražavati svoje osjećaje.
Autorica: Renata Senić