Na koji su način emocije povezane s našim tjelesnim zdravljem?
Ako kod svoga partnera primijetite neke od tih znakova, razgovarajte s njim, objasnite mu da vam znači ako izrazi tugu ili žalost kad je to prikladno. Pohvalite i primijetite svaki put kada pokaže neku emociju koju ranije nije izražavao. Uvjerite ga da ćete ostati uz njega čak i kad bude „slabiji“ nego inače.
Ako je već razvio ozbiljniji problem u ponašanju ili psihosomatsku bolest, predložite mu odlazak na psihoterapiju. Ako se žali na probleme sa srcem, tlakom ili nekim drugim tegobama koje se iznova vraćaju ili dugo traju (nesanica, bezvoljnost, praznina, nezadovoljstvo…), vrijeme je za razgovor sa stručnom osobom.
Autorica: Sanja Perković
Najbolji je odgoj od najranije dobi. Ako sudjelujete u odgoju dječaka, dopustite mu da bude nježan i ranjiv. Ohrabrujte ga da razumije i pokaže svoje osjećaje. Omogućite mu da, kad je uplašen ili tužan, to i pokaže. Time se njegova snaga nipošto ne umanjuje, naprotiv – postaje stabilniji i uravnoteženiji, jer zna nositi se s izazovima koje život donosi.
Ako kod svoga partnera primijetite neke od tih znakova, razgovarajte s njim, objasnite mu da vam znači ako izrazi tugu ili žalost kad je to prikladno. Pohvalite i primijetite svaki put kada pokaže neku emociju koju ranije nije izražavao. Uvjerite ga da ćete ostati uz njega čak i kad bude „slabiji“ nego inače.
Ako je već razvio ozbiljniji problem u ponašanju ili psihosomatsku bolest, predložite mu odlazak na psihoterapiju. Ako se žali na probleme sa srcem, tlakom ili nekim drugim tegobama koje se iznova vraćaju ili dugo traju (nesanica, bezvoljnost, praznina, nezadovoljstvo…), vrijeme je za razgovor sa stručnom osobom.
Autorica: Sanja Perković
Najbolji je odgoj od najranije dobi. Ako sudjelujete u odgoju dječaka, dopustite mu da bude nježan i ranjiv. Ohrabrujte ga da razumije i pokaže svoje osjećaje. Omogućite mu da, kad je uplašen ili tužan, to i pokaže. Time se njegova snaga nipošto ne umanjuje, naprotiv – postaje stabilniji i uravnoteženiji, jer zna nositi se s izazovima koje život donosi.
Ako kod svoga partnera primijetite neke od tih znakova, razgovarajte s njim, objasnite mu da vam znači ako izrazi tugu ili žalost kad je to prikladno. Pohvalite i primijetite svaki put kada pokaže neku emociju koju ranije nije izražavao. Uvjerite ga da ćete ostati uz njega čak i kad bude „slabiji“ nego inače.
Ako je već razvio ozbiljniji problem u ponašanju ili psihosomatsku bolest, predložite mu odlazak na psihoterapiju. Ako se žali na probleme sa srcem, tlakom ili nekim drugim tegobama koje se iznova vraćaju ili dugo traju (nesanica, bezvoljnost, praznina, nezadovoljstvo…), vrijeme je za razgovor sa stručnom osobom.
Autorica: Sanja Perković
Zabranjene ili potisnute emocije mogu se odraziti na tijelo na razne načine. Osim ranije spomenutih psihosomatskih bolesti („bolesti na živčanoj bazi“), mogu se pojaviti i kroz osjećaj praznine, depresiju, ovisnosti ili zamjenske emocije. U odrastanju dječaka, nježne i ranjive emocije bile su često zabranjivane, dok se agresivno i borbeno ponašanje poticalo. Kasnije, u situacijama gdje bi bilo razumno osjetiti tugu ili bol, dječaci umjesto toga osjećaju ljutnju. Klasičan je primjer: ako netko gurne djevojčicu pa ona padne, vjerojatno će uplakana potražiti mamu ili učiteljicu i zatražiti utjehu. Ako netko gurne dječaka, on će vjerojatno stisnuti zube, potisnuti bol i povrijeđenost, a lice će mu odavati ljutnju. Takvo ponašanje nakon više desetljeća vodi u brojne zdravstvene i društvene probleme.
Zabrana dječacima da budu nježni i ranjivi ostavlja duboke posljedice. Muškarci češće obolijevaju od kardiovaskularnih bolesti, znatno češće razvijaju ovisnosti o nikotinu, alkoholu i psihoaktivnim tvarima. K tomu, strah od pokazivanja slabosti često dovodi do izbjegavanja odlaska liječniku dok situacija ne postane vrlo ozbiljna, čime se smanjuju šanse za oporavak. Većina počinitelja nasilja su muškarci – što je izravna posljedica poticanja agresivnog i borbenog ponašanja. Na kraju, muškarci daleko češće od žena počine samoubojstvo.
Kako možemo pomoći našem partneru da to prevlada?
Najbolji je odgoj od najranije dobi. Ako sudjelujete u odgoju dječaka, dopustite mu da bude nježan i ranjiv. Ohrabrujte ga da razumije i pokaže svoje osjećaje. Omogućite mu da, kad je uplašen ili tužan, to i pokaže. Time se njegova snaga nipošto ne umanjuje, naprotiv – postaje stabilniji i uravnoteženiji, jer zna nositi se s izazovima koje život donosi.
Ako kod svoga partnera primijetite neke od tih znakova, razgovarajte s njim, objasnite mu da vam znači ako izrazi tugu ili žalost kad je to prikladno. Pohvalite i primijetite svaki put kada pokaže neku emociju koju ranije nije izražavao. Uvjerite ga da ćete ostati uz njega čak i kad bude „slabiji“ nego inače.
Ako je već razvio ozbiljniji problem u ponašanju ili psihosomatsku bolest, predložite mu odlazak na psihoterapiju. Ako se žali na probleme sa srcem, tlakom ili nekim drugim tegobama koje se iznova vraćaju ili dugo traju (nesanica, bezvoljnost, praznina, nezadovoljstvo…), vrijeme je za razgovor sa stručnom osobom.
Autorica: Sanja Perković
Zabranjene ili potisnute emocije mogu se odraziti na tijelo na razne načine. Osim ranije spomenutih psihosomatskih bolesti („bolesti na živčanoj bazi“), mogu se pojaviti i kroz osjećaj praznine, depresiju, ovisnosti ili zamjenske emocije. U odrastanju dječaka, nježne i ranjive emocije bile su često zabranjivane, dok se agresivno i borbeno ponašanje poticalo. Kasnije, u situacijama gdje bi bilo razumno osjetiti tugu ili bol, dječaci umjesto toga osjećaju ljutnju. Klasičan je primjer: ako netko gurne djevojčicu pa ona padne, vjerojatno će uplakana potražiti mamu ili učiteljicu i zatražiti utjehu. Ako netko gurne dječaka, on će vjerojatno stisnuti zube, potisnuti bol i povrijeđenost, a lice će mu odavati ljutnju. Takvo ponašanje nakon više desetljeća vodi u brojne zdravstvene i društvene probleme.
Zabrana dječacima da budu nježni i ranjivi ostavlja duboke posljedice. Muškarci češće obolijevaju od kardiovaskularnih bolesti, znatno češće razvijaju ovisnosti o nikotinu, alkoholu i psihoaktivnim tvarima. K tomu, strah od pokazivanja slabosti često dovodi do izbjegavanja odlaska liječniku dok situacija ne postane vrlo ozbiljna, čime se smanjuju šanse za oporavak. Većina počinitelja nasilja su muškarci – što je izravna posljedica poticanja agresivnog i borbenog ponašanja. Na kraju, muškarci daleko češće od žena počine samoubojstvo.
Kako možemo pomoći našem partneru da to prevlada?
Najbolji je odgoj od najranije dobi. Ako sudjelujete u odgoju dječaka, dopustite mu da bude nježan i ranjiv. Ohrabrujte ga da razumije i pokaže svoje osjećaje. Omogućite mu da, kad je uplašen ili tužan, to i pokaže. Time se njegova snaga nipošto ne umanjuje, naprotiv – postaje stabilniji i uravnoteženiji, jer zna nositi se s izazovima koje život donosi.
Ako kod svoga partnera primijetite neke od tih znakova, razgovarajte s njim, objasnite mu da vam znači ako izrazi tugu ili žalost kad je to prikladno. Pohvalite i primijetite svaki put kada pokaže neku emociju koju ranije nije izražavao. Uvjerite ga da ćete ostati uz njega čak i kad bude „slabiji“ nego inače.
Ako je već razvio ozbiljniji problem u ponašanju ili psihosomatsku bolest, predložite mu odlazak na psihoterapiju. Ako se žali na probleme sa srcem, tlakom ili nekim drugim tegobama koje se iznova vraćaju ili dugo traju (nesanica, bezvoljnost, praznina, nezadovoljstvo…), vrijeme je za razgovor sa stručnom osobom.
Autorica: Sanja Perković
Ako promatramo kako se ljudi obraćaju dječacima, možemo često čuti obeshrabrivanje u iskazivanju emocija. Uobičajeno je vjerovanje da „dječaci ne bi trebali plakati“, „ne bi trebali biti tužni“ niti se previše maziti s roditeljima. Igre s dječacima često su grublje i nerijetko dovode do ozbiljnih ozljeda. Od dječaka se, na neadekvatan način, očekuje da budu „jaki“, a to im zapravo stvara zbunjenost i vodi pojavi poznatoj kao aleksitimija.
Aleksitimija je poremećaj koji se očituje kao nemogućnost doživljavanja, prepoznavanja i izražavanja emocija. Neusporedivo je učestaliji kod muškaraca, a neki tvrde da većina muškaraca ima ograničeniji pristup svom emocionalnom životu upravo zbog ovakvog načina odgoja. Mnogi muškarci neke emocije mogu tek dijelom osvijestiti fiziološki i misaono, no imaju problema s izravnim doživljavanjem emocija. Pojedini muškarci ne osjećaju ni tjelesne senzacije koje bi signalizirale snažnu emociju, već često govore kako osjećaju neku „prazninu“. Upravo je taj doživljaj praznine znak da izostaje neka emocija koju bismo inače očekivali. Kod mnogih je ljudi taj osjećaj praznine iznimno neugodan, pa ga pokušaju „utopiti“ nečim drugim, umjesto da se s njime suoče. Bježeći od emocija, muškarci često razviju probleme u ponašanju kao što su alkoholizam, ovisnost o drogama, patološko kockanje, seksualna ovisnost i slične teškoće. Sve su to uglavnom pokušaji da se pobjegne od praznine koja je posljedica potiskivanja zabranjenih emocija.
Kako se te emocije odražavaju na njegovo zdravlje?
Zabranjene ili potisnute emocije mogu se odraziti na tijelo na razne načine. Osim ranije spomenutih psihosomatskih bolesti („bolesti na živčanoj bazi“), mogu se pojaviti i kroz osjećaj praznine, depresiju, ovisnosti ili zamjenske emocije. U odrastanju dječaka, nježne i ranjive emocije bile su često zabranjivane, dok se agresivno i borbeno ponašanje poticalo. Kasnije, u situacijama gdje bi bilo razumno osjetiti tugu ili bol, dječaci umjesto toga osjećaju ljutnju. Klasičan je primjer: ako netko gurne djevojčicu pa ona padne, vjerojatno će uplakana potražiti mamu ili učiteljicu i zatražiti utjehu. Ako netko gurne dječaka, on će vjerojatno stisnuti zube, potisnuti bol i povrijeđenost, a lice će mu odavati ljutnju. Takvo ponašanje nakon više desetljeća vodi u brojne zdravstvene i društvene probleme.
Zabrana dječacima da budu nježni i ranjivi ostavlja duboke posljedice. Muškarci češće obolijevaju od kardiovaskularnih bolesti, znatno češće razvijaju ovisnosti o nikotinu, alkoholu i psihoaktivnim tvarima. K tomu, strah od pokazivanja slabosti često dovodi do izbjegavanja odlaska liječniku dok situacija ne postane vrlo ozbiljna, čime se smanjuju šanse za oporavak. Većina počinitelja nasilja su muškarci – što je izravna posljedica poticanja agresivnog i borbenog ponašanja. Na kraju, muškarci daleko češće od žena počine samoubojstvo.
Kako možemo pomoći našem partneru da to prevlada?
Najbolji je odgoj od najranije dobi. Ako sudjelujete u odgoju dječaka, dopustite mu da bude nježan i ranjiv. Ohrabrujte ga da razumije i pokaže svoje osjećaje. Omogućite mu da, kad je uplašen ili tužan, to i pokaže. Time se njegova snaga nipošto ne umanjuje, naprotiv – postaje stabilniji i uravnoteženiji, jer zna nositi se s izazovima koje život donosi.
Ako kod svoga partnera primijetite neke od tih znakova, razgovarajte s njim, objasnite mu da vam znači ako izrazi tugu ili žalost kad je to prikladno. Pohvalite i primijetite svaki put kada pokaže neku emociju koju ranije nije izražavao. Uvjerite ga da ćete ostati uz njega čak i kad bude „slabiji“ nego inače.
Ako je već razvio ozbiljniji problem u ponašanju ili psihosomatsku bolest, predložite mu odlazak na psihoterapiju. Ako se žali na probleme sa srcem, tlakom ili nekim drugim tegobama koje se iznova vraćaju ili dugo traju (nesanica, bezvoljnost, praznina, nezadovoljstvo…), vrijeme je za razgovor sa stručnom osobom.
Autorica: Sanja Perković
Postoje jasne razlike u odgoju dječaka i djevojčica, vezane uz tradicionalne uloge. Dok se od muškaraca očekivalo da rade izvan kuće, gdje je često bilo stvarnih opasnosti, od žena se očekivalo da budu domaćice. Budući da su to bili posve različiti životni stilovi koji su zahtijevali i drugačije vještine, došlo je do favoriziranja pojedinih emocija, a zabranjivanja drugih. Tradicionalno, muškarcima su „zabranjeni“ osjećaji tuge, povrijeđenosti, straha i nježnosti (odnosno naklonosti). Iako je nekad ovakav model ponašanja možda bio koristan i funkcionalan, danas više nije. U prijašnjim uvjetima bilo je neophodno da muškarac savlada, primjerice, svoju tugu, jer je bio jedini oslonac obitelji i njegovo bi izražavanje tuge potkopavalo dojam njegove sposobnosti nošenja s nedaćama. Srećom, današnji su poslovi većinom znatno sigurniji, žene ravnopravno sudjeluju u zaradi i uloge u obitelji znatno su se izmijenile. Ali, predrasuda da muškarci ne bi trebali osjećati – i dalje je prisutna.
Ako promatramo kako se ljudi obraćaju dječacima, možemo često čuti obeshrabrivanje u iskazivanju emocija. Uobičajeno je vjerovanje da „dječaci ne bi trebali plakati“, „ne bi trebali biti tužni“ niti se previše maziti s roditeljima. Igre s dječacima često su grublje i nerijetko dovode do ozbiljnih ozljeda. Od dječaka se, na neadekvatan način, očekuje da budu „jaki“, a to im zapravo stvara zbunjenost i vodi pojavi poznatoj kao aleksitimija.
Aleksitimija je poremećaj koji se očituje kao nemogućnost doživljavanja, prepoznavanja i izražavanja emocija. Neusporedivo je učestaliji kod muškaraca, a neki tvrde da većina muškaraca ima ograničeniji pristup svom emocionalnom životu upravo zbog ovakvog načina odgoja. Mnogi muškarci neke emocije mogu tek dijelom osvijestiti fiziološki i misaono, no imaju problema s izravnim doživljavanjem emocija. Pojedini muškarci ne osjećaju ni tjelesne senzacije koje bi signalizirale snažnu emociju, već često govore kako osjećaju neku „prazninu“. Upravo je taj doživljaj praznine znak da izostaje neka emocija koju bismo inače očekivali. Kod mnogih je ljudi taj osjećaj praznine iznimno neugodan, pa ga pokušaju „utopiti“ nečim drugim, umjesto da se s njime suoče. Bježeći od emocija, muškarci često razviju probleme u ponašanju kao što su alkoholizam, ovisnost o drogama, patološko kockanje, seksualna ovisnost i slične teškoće. Sve su to uglavnom pokušaji da se pobjegne od praznine koja je posljedica potiskivanja zabranjenih emocija.
Kako se te emocije odražavaju na njegovo zdravlje?
Zabranjene ili potisnute emocije mogu se odraziti na tijelo na razne načine. Osim ranije spomenutih psihosomatskih bolesti („bolesti na živčanoj bazi“), mogu se pojaviti i kroz osjećaj praznine, depresiju, ovisnosti ili zamjenske emocije. U odrastanju dječaka, nježne i ranjive emocije bile su često zabranjivane, dok se agresivno i borbeno ponašanje poticalo. Kasnije, u situacijama gdje bi bilo razumno osjetiti tugu ili bol, dječaci umjesto toga osjećaju ljutnju. Klasičan je primjer: ako netko gurne djevojčicu pa ona padne, vjerojatno će uplakana potražiti mamu ili učiteljicu i zatražiti utjehu. Ako netko gurne dječaka, on će vjerojatno stisnuti zube, potisnuti bol i povrijeđenost, a lice će mu odavati ljutnju. Takvo ponašanje nakon više desetljeća vodi u brojne zdravstvene i društvene probleme.
Zabrana dječacima da budu nježni i ranjivi ostavlja duboke posljedice. Muškarci češće obolijevaju od kardiovaskularnih bolesti, znatno češće razvijaju ovisnosti o nikotinu, alkoholu i psihoaktivnim tvarima. K tomu, strah od pokazivanja slabosti često dovodi do izbjegavanja odlaska liječniku dok situacija ne postane vrlo ozbiljna, čime se smanjuju šanse za oporavak. Većina počinitelja nasilja su muškarci – što je izravna posljedica poticanja agresivnog i borbenog ponašanja. Na kraju, muškarci daleko češće od žena počine samoubojstvo.
Kako možemo pomoći našem partneru da to prevlada?
Najbolji je odgoj od najranije dobi. Ako sudjelujete u odgoju dječaka, dopustite mu da bude nježan i ranjiv. Ohrabrujte ga da razumije i pokaže svoje osjećaje. Omogućite mu da, kad je uplašen ili tužan, to i pokaže. Time se njegova snaga nipošto ne umanjuje, naprotiv – postaje stabilniji i uravnoteženiji, jer zna nositi se s izazovima koje život donosi.
Ako kod svoga partnera primijetite neke od tih znakova, razgovarajte s njim, objasnite mu da vam znači ako izrazi tugu ili žalost kad je to prikladno. Pohvalite i primijetite svaki put kada pokaže neku emociju koju ranije nije izražavao. Uvjerite ga da ćete ostati uz njega čak i kad bude „slabiji“ nego inače.
Ako je već razvio ozbiljniji problem u ponašanju ili psihosomatsku bolest, predložite mu odlazak na psihoterapiju. Ako se žali na probleme sa srcem, tlakom ili nekim drugim tegobama koje se iznova vraćaju ili dugo traju (nesanica, bezvoljnost, praznina, nezadovoljstvo…), vrijeme je za razgovor sa stručnom osobom.
Autorica: Sanja Perković
Postoje jasne razlike u odgoju dječaka i djevojčica, vezane uz tradicionalne uloge. Dok se od muškaraca očekivalo da rade izvan kuće, gdje je često bilo stvarnih opasnosti, od žena se očekivalo da budu domaćice. Budući da su to bili posve različiti životni stilovi koji su zahtijevali i drugačije vještine, došlo je do favoriziranja pojedinih emocija, a zabranjivanja drugih. Tradicionalno, muškarcima su „zabranjeni“ osjećaji tuge, povrijeđenosti, straha i nježnosti (odnosno naklonosti). Iako je nekad ovakav model ponašanja možda bio koristan i funkcionalan, danas više nije. U prijašnjim uvjetima bilo je neophodno da muškarac savlada, primjerice, svoju tugu, jer je bio jedini oslonac obitelji i njegovo bi izražavanje tuge potkopavalo dojam njegove sposobnosti nošenja s nedaćama. Srećom, današnji su poslovi većinom znatno sigurniji, žene ravnopravno sudjeluju u zaradi i uloge u obitelji znatno su se izmijenile. Ali, predrasuda da muškarci ne bi trebali osjećati – i dalje je prisutna.
Ako promatramo kako se ljudi obraćaju dječacima, možemo često čuti obeshrabrivanje u iskazivanju emocija. Uobičajeno je vjerovanje da „dječaci ne bi trebali plakati“, „ne bi trebali biti tužni“ niti se previše maziti s roditeljima. Igre s dječacima često su grublje i nerijetko dovode do ozbiljnih ozljeda. Od dječaka se, na neadekvatan način, očekuje da budu „jaki“, a to im zapravo stvara zbunjenost i vodi pojavi poznatoj kao aleksitimija.
Aleksitimija je poremećaj koji se očituje kao nemogućnost doživljavanja, prepoznavanja i izražavanja emocija. Neusporedivo je učestaliji kod muškaraca, a neki tvrde da većina muškaraca ima ograničeniji pristup svom emocionalnom životu upravo zbog ovakvog načina odgoja. Mnogi muškarci neke emocije mogu tek dijelom osvijestiti fiziološki i misaono, no imaju problema s izravnim doživljavanjem emocija. Pojedini muškarci ne osjećaju ni tjelesne senzacije koje bi signalizirale snažnu emociju, već često govore kako osjećaju neku „prazninu“. Upravo je taj doživljaj praznine znak da izostaje neka emocija koju bismo inače očekivali. Kod mnogih je ljudi taj osjećaj praznine iznimno neugodan, pa ga pokušaju „utopiti“ nečim drugim, umjesto da se s njime suoče. Bježeći od emocija, muškarci često razviju probleme u ponašanju kao što su alkoholizam, ovisnost o drogama, patološko kockanje, seksualna ovisnost i slične teškoće. Sve su to uglavnom pokušaji da se pobjegne od praznine koja je posljedica potiskivanja zabranjenih emocija.
Kako se te emocije odražavaju na njegovo zdravlje?
Zabranjene ili potisnute emocije mogu se odraziti na tijelo na razne načine. Osim ranije spomenutih psihosomatskih bolesti („bolesti na živčanoj bazi“), mogu se pojaviti i kroz osjećaj praznine, depresiju, ovisnosti ili zamjenske emocije. U odrastanju dječaka, nježne i ranjive emocije bile su često zabranjivane, dok se agresivno i borbeno ponašanje poticalo. Kasnije, u situacijama gdje bi bilo razumno osjetiti tugu ili bol, dječaci umjesto toga osjećaju ljutnju. Klasičan je primjer: ako netko gurne djevojčicu pa ona padne, vjerojatno će uplakana potražiti mamu ili učiteljicu i zatražiti utjehu. Ako netko gurne dječaka, on će vjerojatno stisnuti zube, potisnuti bol i povrijeđenost, a lice će mu odavati ljutnju. Takvo ponašanje nakon više desetljeća vodi u brojne zdravstvene i društvene probleme.
Zabrana dječacima da budu nježni i ranjivi ostavlja duboke posljedice. Muškarci češće obolijevaju od kardiovaskularnih bolesti, znatno češće razvijaju ovisnosti o nikotinu, alkoholu i psihoaktivnim tvarima. K tomu, strah od pokazivanja slabosti često dovodi do izbjegavanja odlaska liječniku dok situacija ne postane vrlo ozbiljna, čime se smanjuju šanse za oporavak. Većina počinitelja nasilja su muškarci – što je izravna posljedica poticanja agresivnog i borbenog ponašanja. Na kraju, muškarci daleko češće od žena počine samoubojstvo.
Kako možemo pomoći našem partneru da to prevlada?
Najbolji je odgoj od najranije dobi. Ako sudjelujete u odgoju dječaka, dopustite mu da bude nježan i ranjiv. Ohrabrujte ga da razumije i pokaže svoje osjećaje. Omogućite mu da, kad je uplašen ili tužan, to i pokaže. Time se njegova snaga nipošto ne umanjuje, naprotiv – postaje stabilniji i uravnoteženiji, jer zna nositi se s izazovima koje život donosi.
Ako kod svoga partnera primijetite neke od tih znakova, razgovarajte s njim, objasnite mu da vam znači ako izrazi tugu ili žalost kad je to prikladno. Pohvalite i primijetite svaki put kada pokaže neku emociju koju ranije nije izražavao. Uvjerite ga da ćete ostati uz njega čak i kad bude „slabiji“ nego inače.
Ako je već razvio ozbiljniji problem u ponašanju ili psihosomatsku bolest, predložite mu odlazak na psihoterapiju. Ako se žali na probleme sa srcem, tlakom ili nekim drugim tegobama koje se iznova vraćaju ili dugo traju (nesanica, bezvoljnost, praznina, nezadovoljstvo…), vrijeme je za razgovor sa stručnom osobom.
Autorica: Sanja Perković
Svaka emocija ima svoj fiziološki (tjelesni), kognitivni (misleni) i doživljajni aspekt. Kad kažemo da nešto osjećamo, obično time mislimo na taj posljednji, doživljajni aspekt emocije. Ipak, ljudi koji su tijekom odrastanja dobili poruku da je neka emocija neprimjerena ili pogrešna, čak i kada odrastu, nastoje izbjegavati to osjećanje. Trude se ne osjećati te emocije i u tom slučaju govorimo o potiskivanju osjećaja.
Ako je nekome ljutnja bila zabranjena emocija, ta će osoba u situaciji koja izaziva ljutnju reagirati neobično. Vrlo vjerojatno ponašat će se nezainteresirano ili čak tužno. Ako bismo tu osobu pitali osjeća li ljutnju, odgovorila bi da ne. Tako vidimo da je blokiran i misaoni aspekt emocije. Međutim, ljutnja se na tjelesnoj razini očituje tako da nam srce počne brže kucati, tijelo se priprema za akciju, vilica nam se steže, raste razina adrenalina, stiskamo šake, ubrzava se puls i raste tlak. Ako osoba nipošto ne izrazi svoju ljutnju, sve te fiziološke promjene ostaju u tijelu i organizam ih na neki način „pamti“. Nakon nekoliko mjeseci ili godina neizražavanja emocija dolazi do razvoja psihosomatskih bolesti i poremećaja. Ljudi koji ne pokazuju ljutnju često imaju čir na želucu ili probleme s tlakom. Često su u grču, ne mogu se opustiti i uglavnom ne prepoznaju što je uzrok tome.
Koje su emocije muškarcima zabranjene i zašto je to tako? Ima li to veze s odgojem, tradicijom ili nečim trećim?
Postoje jasne razlike u odgoju dječaka i djevojčica, vezane uz tradicionalne uloge. Dok se od muškaraca očekivalo da rade izvan kuće, gdje je često bilo stvarnih opasnosti, od žena se očekivalo da budu domaćice. Budući da su to bili posve različiti životni stilovi koji su zahtijevali i drugačije vještine, došlo je do favoriziranja pojedinih emocija, a zabranjivanja drugih. Tradicionalno, muškarcima su „zabranjeni“ osjećaji tuge, povrijeđenosti, straha i nježnosti (odnosno naklonosti). Iako je nekad ovakav model ponašanja možda bio koristan i funkcionalan, danas više nije. U prijašnjim uvjetima bilo je neophodno da muškarac savlada, primjerice, svoju tugu, jer je bio jedini oslonac obitelji i njegovo bi izražavanje tuge potkopavalo dojam njegove sposobnosti nošenja s nedaćama. Srećom, današnji su poslovi većinom znatno sigurniji, žene ravnopravno sudjeluju u zaradi i uloge u obitelji znatno su se izmijenile. Ali, predrasuda da muškarci ne bi trebali osjećati – i dalje je prisutna.
Ako promatramo kako se ljudi obraćaju dječacima, možemo često čuti obeshrabrivanje u iskazivanju emocija. Uobičajeno je vjerovanje da „dječaci ne bi trebali plakati“, „ne bi trebali biti tužni“ niti se previše maziti s roditeljima. Igre s dječacima često su grublje i nerijetko dovode do ozbiljnih ozljeda. Od dječaka se, na neadekvatan način, očekuje da budu „jaki“, a to im zapravo stvara zbunjenost i vodi pojavi poznatoj kao aleksitimija.
Aleksitimija je poremećaj koji se očituje kao nemogućnost doživljavanja, prepoznavanja i izražavanja emocija. Neusporedivo je učestaliji kod muškaraca, a neki tvrde da većina muškaraca ima ograničeniji pristup svom emocionalnom životu upravo zbog ovakvog načina odgoja. Mnogi muškarci neke emocije mogu tek dijelom osvijestiti fiziološki i misaono, no imaju problema s izravnim doživljavanjem emocija. Pojedini muškarci ne osjećaju ni tjelesne senzacije koje bi signalizirale snažnu emociju, već često govore kako osjećaju neku „prazninu“. Upravo je taj doživljaj praznine znak da izostaje neka emocija koju bismo inače očekivali. Kod mnogih je ljudi taj osjećaj praznine iznimno neugodan, pa ga pokušaju „utopiti“ nečim drugim, umjesto da se s njime suoče. Bježeći od emocija, muškarci često razviju probleme u ponašanju kao što su alkoholizam, ovisnost o drogama, patološko kockanje, seksualna ovisnost i slične teškoće. Sve su to uglavnom pokušaji da se pobjegne od praznine koja je posljedica potiskivanja zabranjenih emocija.
Kako se te emocije odražavaju na njegovo zdravlje?
Zabranjene ili potisnute emocije mogu se odraziti na tijelo na razne načine. Osim ranije spomenutih psihosomatskih bolesti („bolesti na živčanoj bazi“), mogu se pojaviti i kroz osjećaj praznine, depresiju, ovisnosti ili zamjenske emocije. U odrastanju dječaka, nježne i ranjive emocije bile su često zabranjivane, dok se agresivno i borbeno ponašanje poticalo. Kasnije, u situacijama gdje bi bilo razumno osjetiti tugu ili bol, dječaci umjesto toga osjećaju ljutnju. Klasičan je primjer: ako netko gurne djevojčicu pa ona padne, vjerojatno će uplakana potražiti mamu ili učiteljicu i zatražiti utjehu. Ako netko gurne dječaka, on će vjerojatno stisnuti zube, potisnuti bol i povrijeđenost, a lice će mu odavati ljutnju. Takvo ponašanje nakon više desetljeća vodi u brojne zdravstvene i društvene probleme.
Zabrana dječacima da budu nježni i ranjivi ostavlja duboke posljedice. Muškarci češće obolijevaju od kardiovaskularnih bolesti, znatno češće razvijaju ovisnosti o nikotinu, alkoholu i psihoaktivnim tvarima. K tomu, strah od pokazivanja slabosti često dovodi do izbjegavanja odlaska liječniku dok situacija ne postane vrlo ozbiljna, čime se smanjuju šanse za oporavak. Većina počinitelja nasilja su muškarci – što je izravna posljedica poticanja agresivnog i borbenog ponašanja. Na kraju, muškarci daleko češće od žena počine samoubojstvo.
Kako možemo pomoći našem partneru da to prevlada?
Najbolji je odgoj od najranije dobi. Ako sudjelujete u odgoju dječaka, dopustite mu da bude nježan i ranjiv. Ohrabrujte ga da razumije i pokaže svoje osjećaje. Omogućite mu da, kad je uplašen ili tužan, to i pokaže. Time se njegova snaga nipošto ne umanjuje, naprotiv – postaje stabilniji i uravnoteženiji, jer zna nositi se s izazovima koje život donosi.
Ako kod svoga partnera primijetite neke od tih znakova, razgovarajte s njim, objasnite mu da vam znači ako izrazi tugu ili žalost kad je to prikladno. Pohvalite i primijetite svaki put kada pokaže neku emociju koju ranije nije izražavao. Uvjerite ga da ćete ostati uz njega čak i kad bude „slabiji“ nego inače.
Ako je već razvio ozbiljniji problem u ponašanju ili psihosomatsku bolest, predložite mu odlazak na psihoterapiju. Ako se žali na probleme sa srcem, tlakom ili nekim drugim tegobama koje se iznova vraćaju ili dugo traju (nesanica, bezvoljnost, praznina, nezadovoljstvo…), vrijeme je za razgovor sa stručnom osobom.
Autorica: Sanja Perković
Svaka emocija ima svoj fiziološki (tjelesni), kognitivni (misleni) i doživljajni aspekt. Kad kažemo da nešto osjećamo, obično time mislimo na taj posljednji, doživljajni aspekt emocije. Ipak, ljudi koji su tijekom odrastanja dobili poruku da je neka emocija neprimjerena ili pogrešna, čak i kada odrastu, nastoje izbjegavati to osjećanje. Trude se ne osjećati te emocije i u tom slučaju govorimo o potiskivanju osjećaja.
Ako je nekome ljutnja bila zabranjena emocija, ta će osoba u situaciji koja izaziva ljutnju reagirati neobično. Vrlo vjerojatno ponašat će se nezainteresirano ili čak tužno. Ako bismo tu osobu pitali osjeća li ljutnju, odgovorila bi da ne. Tako vidimo da je blokiran i misaoni aspekt emocije. Međutim, ljutnja se na tjelesnoj razini očituje tako da nam srce počne brže kucati, tijelo se priprema za akciju, vilica nam se steže, raste razina adrenalina, stiskamo šake, ubrzava se puls i raste tlak. Ako osoba nipošto ne izrazi svoju ljutnju, sve te fiziološke promjene ostaju u tijelu i organizam ih na neki način „pamti“. Nakon nekoliko mjeseci ili godina neizražavanja emocija dolazi do razvoja psihosomatskih bolesti i poremećaja. Ljudi koji ne pokazuju ljutnju često imaju čir na želucu ili probleme s tlakom. Često su u grču, ne mogu se opustiti i uglavnom ne prepoznaju što je uzrok tome.
Koje su emocije muškarcima zabranjene i zašto je to tako? Ima li to veze s odgojem, tradicijom ili nečim trećim?
Postoje jasne razlike u odgoju dječaka i djevojčica, vezane uz tradicionalne uloge. Dok se od muškaraca očekivalo da rade izvan kuće, gdje je često bilo stvarnih opasnosti, od žena se očekivalo da budu domaćice. Budući da su to bili posve različiti životni stilovi koji su zahtijevali i drugačije vještine, došlo je do favoriziranja pojedinih emocija, a zabranjivanja drugih. Tradicionalno, muškarcima su „zabranjeni“ osjećaji tuge, povrijeđenosti, straha i nježnosti (odnosno naklonosti). Iako je nekad ovakav model ponašanja možda bio koristan i funkcionalan, danas više nije. U prijašnjim uvjetima bilo je neophodno da muškarac savlada, primjerice, svoju tugu, jer je bio jedini oslonac obitelji i njegovo bi izražavanje tuge potkopavalo dojam njegove sposobnosti nošenja s nedaćama. Srećom, današnji su poslovi većinom znatno sigurniji, žene ravnopravno sudjeluju u zaradi i uloge u obitelji znatno su se izmijenile. Ali, predrasuda da muškarci ne bi trebali osjećati – i dalje je prisutna.
Ako promatramo kako se ljudi obraćaju dječacima, možemo često čuti obeshrabrivanje u iskazivanju emocija. Uobičajeno je vjerovanje da „dječaci ne bi trebali plakati“, „ne bi trebali biti tužni“ niti se previše maziti s roditeljima. Igre s dječacima često su grublje i nerijetko dovode do ozbiljnih ozljeda. Od dječaka se, na neadekvatan način, očekuje da budu „jaki“, a to im zapravo stvara zbunjenost i vodi pojavi poznatoj kao aleksitimija.
Aleksitimija je poremećaj koji se očituje kao nemogućnost doživljavanja, prepoznavanja i izražavanja emocija. Neusporedivo je učestaliji kod muškaraca, a neki tvrde da većina muškaraca ima ograničeniji pristup svom emocionalnom životu upravo zbog ovakvog načina odgoja. Mnogi muškarci neke emocije mogu tek dijelom osvijestiti fiziološki i misaono, no imaju problema s izravnim doživljavanjem emocija. Pojedini muškarci ne osjećaju ni tjelesne senzacije koje bi signalizirale snažnu emociju, već često govore kako osjećaju neku „prazninu“. Upravo je taj doživljaj praznine znak da izostaje neka emocija koju bismo inače očekivali. Kod mnogih je ljudi taj osjećaj praznine iznimno neugodan, pa ga pokušaju „utopiti“ nečim drugim, umjesto da se s njime suoče. Bježeći od emocija, muškarci često razviju probleme u ponašanju kao što su alkoholizam, ovisnost o drogama, patološko kockanje, seksualna ovisnost i slične teškoće. Sve su to uglavnom pokušaji da se pobjegne od praznine koja je posljedica potiskivanja zabranjenih emocija.
Kako se te emocije odražavaju na njegovo zdravlje?
Zabranjene ili potisnute emocije mogu se odraziti na tijelo na razne načine. Osim ranije spomenutih psihosomatskih bolesti („bolesti na živčanoj bazi“), mogu se pojaviti i kroz osjećaj praznine, depresiju, ovisnosti ili zamjenske emocije. U odrastanju dječaka, nježne i ranjive emocije bile su često zabranjivane, dok se agresivno i borbeno ponašanje poticalo. Kasnije, u situacijama gdje bi bilo razumno osjetiti tugu ili bol, dječaci umjesto toga osjećaju ljutnju. Klasičan je primjer: ako netko gurne djevojčicu pa ona padne, vjerojatno će uplakana potražiti mamu ili učiteljicu i zatražiti utjehu. Ako netko gurne dječaka, on će vjerojatno stisnuti zube, potisnuti bol i povrijeđenost, a lice će mu odavati ljutnju. Takvo ponašanje nakon više desetljeća vodi u brojne zdravstvene i društvene probleme.
Zabrana dječacima da budu nježni i ranjivi ostavlja duboke posljedice. Muškarci češće obolijevaju od kardiovaskularnih bolesti, znatno češće razvijaju ovisnosti o nikotinu, alkoholu i psihoaktivnim tvarima. K tomu, strah od pokazivanja slabosti često dovodi do izbjegavanja odlaska liječniku dok situacija ne postane vrlo ozbiljna, čime se smanjuju šanse za oporavak. Većina počinitelja nasilja su muškarci – što je izravna posljedica poticanja agresivnog i borbenog ponašanja. Na kraju, muškarci daleko češće od žena počine samoubojstvo.
Kako možemo pomoći našem partneru da to prevlada?
Najbolji je odgoj od najranije dobi. Ako sudjelujete u odgoju dječaka, dopustite mu da bude nježan i ranjiv. Ohrabrujte ga da razumije i pokaže svoje osjećaje. Omogućite mu da, kad je uplašen ili tužan, to i pokaže. Time se njegova snaga nipošto ne umanjuje, naprotiv – postaje stabilniji i uravnoteženiji, jer zna nositi se s izazovima koje život donosi.
Ako kod svoga partnera primijetite neke od tih znakova, razgovarajte s njim, objasnite mu da vam znači ako izrazi tugu ili žalost kad je to prikladno. Pohvalite i primijetite svaki put kada pokaže neku emociju koju ranije nije izražavao. Uvjerite ga da ćete ostati uz njega čak i kad bude „slabiji“ nego inače.
Ako je već razvio ozbiljniji problem u ponašanju ili psihosomatsku bolest, predložite mu odlazak na psihoterapiju. Ako se žali na probleme sa srcem, tlakom ili nekim drugim tegobama koje se iznova vraćaju ili dugo traju (nesanica, bezvoljnost, praznina, nezadovoljstvo…), vrijeme je za razgovor sa stručnom osobom.
Autorica: Sanja Perković