Danas se o temi nasilja mnogo govori. Svjesniji smo prisutnosti nasilja u obitelji, u školi, na ulici. Iako je nasilje i ranije postojalo kao društveni fenomen, čini se da ga, unatoč brojnim kampanjama, ima sve više. Pojavom društvenih mreža došao je i novi oblik nasilja – kibernetičko nasilje. Psiholozi, sociolozi i povjesničari navode brojne razloge zašto se to događa, no ja ovdje želim skrenuti pozornost na nešto drugo.
Da bi nasilje postojalo, neophodno je da postoje počinitelj i žrtva. Prema većini službenih istraživanja, počinitelji fizičkog nasilja uglavnom su muškarci. Kao najčešće žrtve nasilja spominju se žene i djeca. Ipak, činjenice utvrđene službenim istraživanjima pokazuju da najveći broj žrtava fizičkog nasilja čine muškarci. Ta se brojka kreće od 70 posto naviše, a u zemljama u okruženju iznosi oko 80 posto. To znači da su najčešće žrtve nasilnih muškaraca drugi muškarci.
Kako je došlo do zabune?
Kad se počelo govoriti o nasilju, prvo se usmjerila pozornost na obiteljsko nasilje. U slučajevima obiteljskog nasilja, doista je najveći broj žrtava fizičkog nasilja među ženama i djecom. Njima je potrebna sva moguća pomoć bliže i šire okoline da napuste sredinu u kojoj trpe nasilje. Međutim, želeći detaljnije istražiti i ovo područje, pronašla sam podatke (opet iz službenih istraživanja) da su u oko tri četvrtine slučajeva obiteljskog nasilja žrtve žene i djeca. Ako su ti podaci točni (a vjerujem da jesu), to znači da jednu četvrtinu žrtava obiteljskog nasilja čine muškarci, no oni su i dalje nevidljivi u društvu. Katkad se pojavi pokoji takav slučaj u javnosti, ali uglavnom tek kad dođe do ubojstva ili ozbiljnih posljedica dugogodišnjeg zlostavljanja (poput slučaja žene iz Pule koja je deset godina držala sina vezanog lancima u stanu). Sestra zlostavljanog muškarca čekala je deset godina da prijavi nasilje, i to tek kad se uplašila da bi joj brat mogao umrijeti.
U radu s muškarcima koji su žrtve obiteljskog nasilja, shvatili smo da im treba pružiti pomoć i podršku. Današnja predodžba muškarca takva je da on mora biti jak, snažan, da „nema problema“, što predstavlja veliki problem muškarcima žrtvama nasilja, jer im je teško zatražiti pomoć. Ipak, posljedice nasilja brojne su i mogu se kretati od osjećaja nesigurnosti i manje vrijednosti do ozbiljnih psihičkih problema koji se javljaju kod osoba koje su preživjele traumu.
Promatrajući širu društvenu sliku, muškarci su u daleko većem broju od žena izloženi nasilju. Često to započinje u tinejdžerskom razdoblju, kada se u prvim tučnjavama „dokazuje muškost“, a nastavlja se nasiljem na utakmicama, tučnjavama u kafićima… U većini takvih slučajeva počinitelji nasilja su muškarci, a u najvećem broju tih slučajeva žrtve su također muškarci. Poseban problem predstavlja vršnjačko nasilje u osnovnim školama, gdje se već od djetinjstva javljaju fizički napadi (opet, većina nasilnika i većina žrtava su dječaci).
Posljedice nasilja mogu ostaviti trag dugo nakon što je nasilje prestalo. Upravo zbog toga važno je potražiti podršku i pomoć kada je to potrebno. Biti jak zapravo znači zauzeti se za sebe i zatražiti pomoć kad je teško.
Autor: Sanja Perković