Jeste li se ikada zapitali zašto se ljudi oko vas uvrijede ili naljute kad im iskreno kažete što mislite? Je li vam se dogodilo da ste zbog takve reakcije odlučili zadržati svoje mišljenje za sebe i govoriti samo ono što druga osoba želi čuti?
Kritika je sama po sebi neugodna, i za onoga tko kritiku izriče i za onoga tko je prima. Nitko ne voli da ga se kritizira, jer to znači suočavanje s vlastitim propustima. Također, i osobi koja iznosi kritiku situacija je neugodna, jer drugoj (često dragoj) osobi govori nešto što joj je neprijatno.
Zašto je kritika potrebna? Prvenstveno zato što drugoj osobi dajemo do znanja što nam smeta i time otvaramo naš odnos prema pozitivnoj promjeni. Drugo, budemo iskreni i gradimo odnos na čvrstim temeljima. Treće, osoba zna da ćemo joj izravno reći što nam smeta, umjesto da je ogovaramo iza leđa. Iskrena, primjereno i dobronamjerno izrečena kritika može samo poboljšati odnos.
Kako izreći kritiku, a da je druga osoba ne doživi kao napad ili uvredu?
„Zlatno pravilo“ kritiziranja kaže da kritiku usmjerimo na ponašanje, a ne na osobu. To znači da osoba, recimo, nije neodgovorna, nego se neodgovorno ponaša. Ako osobi koja često kasni kažemo: „Ti si neodgovorna i bezobzirna!“, zapravo zatvaramo vrata komunikacije. Drugoj smo osobi „nalijepili etiketu“ koja joj onemogućava promjenu, jer ako je netko TAKAV, kako će se promijeniti?
Međutim, ako istoj osobi kažemo: „Smeta mi što kasniš na naše sastanke“, ona će znati koje konkretno ponašanje nama smeta i moći će ga promijeniti, a naš će odnos dobiti na kvaliteti.
Kakva su vaša iskustva? Kakve kritike vi upućujete?
Autorica: Sanja Perković