Uspjeh, prihvaćenost u društvu, na poslu, priznanja i brojne druge nagrade nekim ljudima ne znače gotovo ništa za osjećaj samopouzdanja. Štoviše, pojedinci koji imaju poljuljano samopouzdanje obezvrjeđuju one koji ih hvale i prihvaćaju. Njihovi ideali uvijek su „negdje gore“ – nedostižni. Skloni su testiranju ljudi, posebno zavođenju kao vidu testa. Ako uspiju šarmirati neku osobu, zaključuju da je „ispod njih“ i time je obezvrjeđuju. Ako njihovo udvaranje ne uspije, osjećaju se malima, često i pokornima, no uz sav trud nastoje pridobiti poštovanje onih koje doživljavaju „iznad sebe“.
Samopoštovanje dolazi iznutra, iz ljubavi prema sebi, samoprihvaćanja i mišljenja o sebi kao vrijednoj osobi. Ako ne vjerujemo sebi da vrijedimo, zašto bismo vjerovali drugima? Kad nas drugi procjenjuju kao vrijedne ljubavi, prihvaćanja i divljenja, osoba s poljuljanim samopouzdanjem u to neće doista povjerovati. Njezin unutarnji glas govori nešto sasvim drugo. Vrlo često taj glas kaže „ja sam prevarant“, „ja ne vrijedim“, „ja nisam i ne mogu biti ono što vi mislite da jesam i što očekujete od mene“.
Sebi ćemo vjerovati da vrijedimo ako smo to o sebi naučili u djetinjstvu. To se učenje događa kroz interakciju s ljudima koji nas njeguju i vjeruju da imamo vrijednost, koji vjeruju u nas, posjeduju dovoljno optimizma, hrabrosti i vjere u sebe da mogu povjerovati kako ćemo i mi, uz njihovu podršku, ostvariti svoje potencijale.
Zdravo samopoštovanje dijete može usvojiti samo od roditelja sa zdravim samopoštovanjem.
Roditelj koji ne vjeruje sebi, nažalost, ne može vjerovati ni djetetu.
Kako dolazi do problema sa samopoštovanjem i samopouzdanjem?
Tijekom procesa odgoja i odrastanja gradimo svoju osobnost kroz ono što autentično postajemo – naše želje, motive i interese – te kroz preinake i usmjeravanja koja dolaze od važnih drugih, prvenstveno roditelja. Roditeljsko gledanje na dijete može uvelike odrediti njegovu sliku o sebi. Ako su roditeljske želje gluhe za djetetove, nametljive, stroge, ako roditelji ne znaju oslušnuti dijete, spustiti se na njegovu razinu, dopustiti mu da se izrazi i toplo ga usmjeravati prema ciljevima, često se dogodi da nametnu vlastite želje, ciljeve i vlastitu sliku djeteta. Ne pomažu mu oblikovati osobnost, nego je djetetu nameću.
Naravno, dijete nikada ne može posve odustati od vlastite autentične srži, želja, temperamenta, ali može sve to pokušati negirati, potiskivati, gurati „pod tepih“. Može početi ne vjerovati u sebe i svoje želje, nego povjerovati da treba biti onakvo kakvim ga roditelji vide – ispuniti njihova očekivanja. Prestaje vjerovati sebi i počinje vjerovati njima. Najčešće njihove želje prihvati kao svoje, njihova nametanja kao vlastite ciljeve, a njihova ograničenja kao vlastitu nemoć.
Neka od te djece postanu „uspješna“, dok druga postanu „neuspješna“. Nije rijetkost da roditelji ograničavaju djetetovu prirodnu znatiželju govoreći mu: „To nije za tebe, završi neki zanat.“ S druge strane, dijete može biti prirodno nagnuto umjetnosti, a roditelji mogu vjerovati da je isplativije da dijete radi nešto „unovčivo“. Dijete tada može izrasti u osobu s uspješnom karijerom, menadžerskom pozicijom – ali zapravo slijedeći roditeljsko viđenje sebe samog, nametnutu osobnost.
Što se događa s djetetovim autentičnim interesima i željama?
Srećom, to autentično nikada se ne može posve ugušiti. Nažalost, može ostati neintegrirani dio osobnosti, tek blagi odjek neispunjenih potencijala koji se povremeno javlja kao mašta ili neostvareni san. Ovo nametnuto što se probilo u prvi plan počinje dominirati osobnošću. Ipak, uvijek ostaje neka praznina, neodređen osjećaj da to nije to, da unatoč eventualnim uspjesima i ostvarenoj egzistenciji, nema samopoštovanja, samopouzdanja ni uvjerenja kako to što su postigli doista ima vrijednost.
Ako naši najbitniji nisu vjerovali u nas, kako da vjerujemo u sebe? Ako nisu cijenili naše želje, naučili smo ih i mi sami ne cijeniti, kao ni druge ljude koji ih uvažavaju, jer im sada ne vjerujemo. Naučili smo, pak, staviti u prvi plan ono za što su nam rekli da smo sposobni – bilo da je to upereno k ideji uzvišenosti (kod onih koji postanu „uspješni“) ili omalovažavanja (kod onih koji postanu „neuspješni“).
Mnogo je vrlo inteligentnih ljudi koji ne uspiju završiti ni drugu godinu fakulteta, pa se vrate zanimanju za koje su bili prisiljeni školovati se i vjeruju da ne pripadaju „pametnijim slojevima“. Mnogo je i onih koji završe cijenjen i uvažen fakultet, postanu mladi poslovni ljudi s besprijekornom karijerom, a i dalje se osjećaju kao da tu ne pripadaju. Imaju dojam da varaju, da će drugi uskoro shvatiti da oni zapravo ne vrijede i sve će se srušiti.
Ono što prijeti da se „sruši“ zapravo je lažno formirana osobnost. Laž nije u uspjehu, već u osobnosti koja se razvila radi roditelja, a ne iz vlastitih težnji. Laž je u tome što u tim ljudima postoji još mnogo toga što nije smjelo izaći na vidjelo jer su se očekivale samo određene osobine i postignuća. Još jedna laž jest to što se ostatak osobnosti nije smio ispoljiti.
S gledišta zanimanja, mnogi bi možda i izabrali isti put kao roditelji, da su roditelji samo nenametljivo usmjeravali, podržavali, bez pretjeranog miješanja, omogućujući djetetu da izrazi sebe. Puno se roditeljskih i djetetovih želja često može poklapati. Nije u tome problem. Riječ je o neprihvaćanju djetetove autonomije, izbora, vlastitih težnji. Često i o neprihvaćanju određenih osjećaja, osobito agresivnih. Roditelji djece s manjkom samopoštovanja uglavnom imaju ideju da je „dobro dijete poslušno“. Nažalost, poslušno dijete postaje poslušna odrasla osoba, pa sluša druge o tome kakva je, te slijedi ideale onih kojima vjeruje više nego sebi.
Ako djetetu koje se nečim bavi s veseljem kažemo da „nije za njega“, ono će nam često povjerovati. Tada može odbaciti svoju želju, potisnuti je, ovisno o dobi upotrijebiti mehanizme obrane kako bi se oslobodilo aktivnosti koja „nije za njega“. Na kraju, roditelj je taj koji prosuđuje, a dijete počinje vjerovati njemu više nego sebi.
Drugo će se dijete buniti, postati „divlje“, posegnuti za raznim mehanizmima i forsirati suprotne stavove od onoga što roditelji žele. Tako će vjerovati da se oslobađa, a zapravo samo radi „kontru“ onome što se od njega očekuje. Ali „kontra“ nije slobodno ponašanje. Podjednako je ovisna o tuđim željama kao i povinovanje. Iako na taj način može postići samostalnost, dijete bez podrške neće moći vjerovati sebi. Bit će uplašeno oko odluka koje donosi, možda će osjećati krivnju jer ih donosi na agresivan način, i neće imati samopouzdanja jer se moralo boriti protiv svojih najbližih.
Podrška je ključna za osjećaj samopoštovanja, samopouzdanja, uvjerenje da radimo pravu stvar. Ako naši najbliži nisu vjerovali u nas u ranim danima, nemamo priliku naučiti vjerovati sebi. Bili „uspješni“ ili „neuspješni“, poslušni ili suprotstavljeni, nastaje osjećaj manje vrijednosti. Zajedno s tim dolazi i stalna potreba za tuđim odobravanjem.
Ogledavanje dječjih želja, osobnosti i stremljenja u ranoj dobi te blagost i nenametljivi poticaji ključni su za razvoj vjere u sebe. Roditelji na taj način pokazuju djetetu da vjeruju u njega, a dijete, vjerujući njima, uči vjerovati u sebe.
Kad toga nije bilo u djetinjstvu, samopoštovanje se često gradi uz pomoć stručne osobe, kroz savjetovanje i psihoterapiju.
Kako se gradi samopoštovanje u psihoterapiji?
U psihoterapijskom procesu važno je da terapeut razumije kako je došlo do nedostatka samopouzdanja, iz kakvog miljea potječe klijent, koje su strategije odgoja korištene, što su roditelji očekivali a što branili, što je klijent prihvatio a protiv čega se bunio. Kao početak, važno je upoznati se s klijentovom životnom pričom. Nakon toga, prije ili poslije, klijent će početi govoriti o svojim idealima, o onom što želi, a „ne može“ ili „ne smije“, te o neostvarenim potencijalima i zabranjenim emocijama. U tom dijelu psihoterapije terapeut mora biti autentična podrška klijentu. Ne kroz poticanje, savjete ili motivirajuće izjave, nego kroz „korektivno emocionalno iskustvo“. Korektivno, odnosno popravno emocionalno iskustvo događa se kad klijent ponovno počne osjećati i izražavati emocije koje je „potisnuo“, govoriti o zaboravljenim željama i sada, u terapijskom kontekstu, doživi da je sve to u redu. Da je dopušteno. Da su njegove misli, osjećaji i željeni postupci prihvatljivi, da u njima nema ničega čudnog ili patogenog. Da je njegova autentičnost nama doista prihvatljiva.
Napisala sam da terapeut mora biti autentična podrška, jer su takvi suptilni procesi neodvojivi od istinske vjere u klijentove potencijale. Možda su i roditelji neautentično podržavali dijete; ako je tako, dijete je to zasigurno osjetilo. Korektivno emocionalno iskustvo može nastati samo iz iskrene vjere u nekoga. U suprotnome, „kao da“ prihvaćanje neminovno vodi kontraefektu – kratkotrajno jačanje samopouzdanja ili obezvrjeđivanje terapeuta i terapije ili oboje.
Uz sve to, ovaj je proces često spor. Brojne tehnike za jačanje samopouzdanja, opisane na raznim portalima, često nisu učinkovite ili djeluju kratko. I koliko god bila privlačna ideja o „brzom popravljanju osobnosti“, valja imati na umu da problemi koji nas muče obično sežu daleko unatrag, dugo smo s njima živjeli i uglavnom ih nismo bili ni svjesni, a kamoli njihove uzroke. Kao što je trebalo vrijeme da se ti problemi izgrade, tako je potrebno vrijeme da se razgrade i razviju funkcionalnije vještine i sposobnosti, usklađene s ostatkom osobnosti.
Autorica: Renata Senić