“Da bismo zaista znali i razumjeli kako svemir funkcionira, moramo podići svoja istraživanja iznad razine misli i osjećaja te zakoračiti u područje izravnih, osobnih iskustava. Tamo sinkronicitet postaje ključ koji otvara najveće misterije svemira.” – David Wilcock
Nekada sam mislila da neuki ljudi robuju svojim predrasudama, a onda sam shvatila da ropstvo može biti i kad robuješ vlastitom znanju, makar to znanje bilo potkrijepljeno sveučilišnom diplomom.
Ono što pročitamo u referentnim udžbenicima postaje neka vrsta aksioma: ne provjeravamo dalje i ne sumnjamo. Godinama slušamo da geni određuju naše osobine, pa i karakter i ponašanje; a onda nam epigenetika kaže da su geni poput arhitektonskog nacrta: daju skicu kuće, ali graditelji određuju ostalo. Teza da vlastitim mislima možemo utjecati na genetsku strukturu ozbiljno je prodrmala sve ono što sam godinama učeći i baveći se medicinom smatrala točnim.
Okolnosti su bile takve da su mi dani bili ispunjeni borbom sa samom sobom i činilo se da je rješenje blizu, ali je cijena bila previsoka – odreci se velikog dijela onoga što me medicina naučila i što je mom razumu logično i prihvatljivo.
Bolest i sve oko nas imaju svoj uzrok i posljedicu: otkriješ uzrok – odrediš kauzalnu terapiju; ne znaš uzrok – tretiraš simptome. To je sasvim logično, a sve izvan tog sustava je pogrešno i neprihvatljivo. Dva i dva su četiri, nakon dana dolazi noć; moguće je samo ono što racionalno možemo objasniti… Sve je to točno, osim kad nije!
I tako je svemir odlučio pokazati mi da sam u zabludi i da je moje znanje, zapravo, ograničenje koje nije ništa bolje od predrasuda osobe uskog vidika.
Razmišljajući o metodama alternativne medicine, odbacujem ih: to ne može funkcionirati, jer, jednostavno, tako nismo učili. Iz jednog sna probudila sam se uznemirena. Prvi put sam doživjela takvo iskustvo: promatrala sam sebe dok spavam. Vidjela sam brze pokrete očiju, mrštenje čela i stiskanje šaka. Probudio me osjećaj dezorijentiranosti i straha… Zgrabila sam papir i olovku te do u detalje zapisala san.
Otvaram e-poštu i u nevjerici čitam – upravo je stigao poziv na predavanje na temu o kojoj sam razmišljala. Poznati predavač, hvaljen i osporavan. Slučajnost! Što drugo?!
Pokušavam protumačiti svoj san. U njemu su se na jednome mjestu našli ljudi koji se nikada nisu susreli, jedne volim, druge ne, crni i bijeli, poznati i strani; spojila sam omiljena i mrska mjesta… nespojivi ljudi, mjesta, osjećaji. Nisam stručnjak za tumačenje snova, ali pomislila sam kako je moje „nesvjesno“ u tom snu saželo svu moju borbu misli ovih dana: svako ZA i PROTIV, poznato i nepoznato, u što vjerujem i sumnjam.
Ulazim u knjižaru, tražim određenu knjigu i slučajno srušim knjige s police. Skupljajući ih, vidim – iznenađenje! Srušila sam knjige autora čije sam predavanje upravo primila u pozivu.
Smiri se. I to je samo jedna slučajnost – pokušavam racionalizirati.
Plaćam knjigu po koju sam došla. S radija u automobilu čujem:
We know you, they know me
Extrasensory
Synchronicity.
A star fall, a phone call,
It joins all,
Synchronicity.
A star fall, a phone call,
It joins all,
Synchronicity.
It’s so deep, it’s so wide
You’re inside
Synchronicity…*
The Police, “Synchronicity”
Uzmem knjigu i više nemam argumenata da je sve samo slučajnost: „Greškom“ sam kupila knjigu koju sam srušila, umjesto one po koju sam došla.
Sad je dosta, govorim sebi – ovo je više od slučajnosti!
Sjetim se anegdote o kojoj je C. G. Jung pisao: dok je pacijentica na seansi opisivala san s kukcem skarabejom, u prostoriju je uletio upravo takav kukac.
Ovo je više od situacije kad pomisliš na nekoga, a on se pojavi iza ugla.
Što mi sad ovaj Svemir želi reći? Jesu li ovo „znakovi pored puta“?
…Sinhronicitet.
Jung je mnogo godina posvetio istraživanju prirode slučajnosti i utvrđivanju načela “neuzročnog povezivanja”. Niz takvih sinhronicističkih događaja u mom životu potaknuo me da potražim više o toj pojavi. Kopkalo me pitanje: zar mi Svemir nešto šapuće?
Za one koje zanimaju psihološke teme, a istodobno i zakoni (kvantne) fizike, energije, vremena i prostora, Bog – tvrdi se da nema bolje teme od sinhroniciteta.
Uzmem “Tumačenje prirode i psihe” i čini mi se da miješam “babe i žabe”. Moj se mozak opet buni protiv nepoznatog i teško razumljivog.
– Ali ipak Jung o tome piše, što znači da je možda riječ o ograničenju mog uma, a ne o nekoj “šarlatanskoj” teoriji koju ne razumijem – pokušavam umiriti svoj racio.
I opet sinhronicitet: otvori se web-stranica s Jungovim citatom „Ako čovjek ne razumije drugu osobu, sklon je smatrati je budalom.“ Pomislim da to ipak ne znači nužno da ta osoba stvarno nije budala, ali čitam dalje.
Jung objašnjava da je filozofski princip na kojem počiva koncept prirodnog zakona – uzročnost. No, veza između uzroka i posljedice samo je statistički vrijedna i relativno točna, pa i načelo uzročnosti ima ograničenu valjanost u objašnjavanju prirodnih zbivanja; pretpostavlja postojanje i drugih čimbenika. U prijevodu: povezanost događaja u nekim okolnostima može biti drukčija od uzročne, pa treba uvesti neki drugi princip objašnjenja.
Da sam o tome razmišljala prije niza sinhronicističkih događaja, teško bih prihvatila da svaka posljedica nema svoj uzrok. Bilo bi mi prihvatljivije reći da nam je, kao što su munja i grom bili neobjašnjivi primitivnim narodima zbog njihova ograničenog znanja, i nama sada neki događaj nemoguće povezati s uzrokom.
“Otvoren sam za vođenje sinkronicitetom i neću dopustiti da me očekivanja ometaju na mom putu.” – Dalaj Lama
Jung naglašava da je mnoga navodna uzročno-posljedična veza “sumnjiva” i pita postoji li neko opće polje u kojem neuzročni događaji nisu samo mogući nego i stvarni. Da, to je svijet slučaja, u kojem se slučajna pojava čini uzročno nepovezanom s nekom činjenicom. Broj neuzročnih zbivanja manji je od uzročnih, pa im posvećujemo manje pozornosti.
Jung je pojavu nazvao sinkronicitet jer se odnosi na istodobnost dvaju smislenih, ali uzročno nepovezanih događaja, koje smatra bitnim mjerilom te pojave. Naziv ukazuje na vremensko podudaranje dvaju uzročno nepovezanih događaja koji imaju isto ili slično značenje. U “Duhu psihologije” sinkronicitet definira kao psihički uvjetovanu relativnost prostora i vremena. Prostor i vrijeme postoje samo u tijeku duhovnog razvoja. S obzirom na dušu, oni su “elastični” – kao da ovise o psihičkim uvjetima i ne postoje sami po sebi, nego ih svjesni um tek pretpostavlja. U životu nailazimo na događaje tako smisleno povezane da je njihovo slučajno podudaranje jedva vjerodostojno. Kad ne možemo pronaći smisleni spoj, mitologija, religija, simboli mogu ponuditi tu vezu (arhetipski simbolizam).
Na primjerima iz kliničke prakse Jung je opisao tri tipa takvih događaja:
- Sinkronicistički događaji temelje se na istodobnoj pojavi dvaju različitih psihičkih stanja: jedno je normalno (uzročno objašnjivo), a drugo, presudno iskustvo, ne može se izvesti iz prvoga (istodobnost misli ili osjećaja s vanjskim događajem).
- Vremenski udaljeni događaji doživljeni kao psihičke slike u sadašnjosti (san, vizija, predosjećaj nečega što će se dogoditi u budućnosti).
- Neočekivani sadržaj koji je (ne)posredno povezan s nekim stvarnim vanjskim događajem (san ili vizija događaja koji se zbiva na udaljenom mjestu).
Zato sinkronicitet znači istodobnost određenoga psihičkog stanja s vanjskim događajima koji se pojavljuju kao smislena veza s trenutačnim subjektivnim stanjem.
Jung uzrok sinkroniciteta povezuje i s Bogom (više je sklon istočnjačkom poimanju Boga), s alkemijom, astrologijom… Time ukazuje na bitno svojstvo ove pojave: neshvatljivu prirodu. Iako je ta pojava vidljiva, teško ju je dokazati. Jung aludira da sinkronicitet nadilazi vrijeme, prostor i uzročnost.
Sada mi je jasnije kakvu mi to igru priređuje život!
Jedno mi je ostalo nejasno: kako razumjeti i protumačiti poruke koje nam na taj način stižu?
Za početak sam odlučila ne ignorirati te znakove: otvaram računalo i potvrđujem dolazak na predavanje.
Autor: Maja Vučković Rueger