Ako ste se ikad susreli s osobom koja ima problem s alkoholom, vjerojatno znate koliko to može biti zastrašujuće – nepredvidljivo ponašanje, provokacije, neprimjereni komentari i šale, uvrede, omalovažavanja, a ne rijetko i nasilje. Alkoholizam ne ostavlja posljedice samo na osobu koja pije, nego i na širi društveni kontekst, obitelj, posao i sve ostale odnose u kojima je ta osoba prisutna.
Premda smo mi društvo u kojem je ispijanje alkohola široko prihvaćeno, kada dođe do obiteljskog nasilja ili neke druge nevolje uzrokovane alkoholom (posebno stradaju nevini ako pijana osoba upravlja vozilom), uglavnom se zgražamo i osuđujemo počinitelja. Ipak, mnogi će istu osobu, kad im ponovno dođe u goste, nastojati ponuditi alkoholom!
Poseban problem postoji kod ljudi koji u obitelji imaju osobu sklonu prekomjernom pijenju. U polovici slučajeva obiteljskog nasilja alkoholu prethodi ili ga prati pijanstvo. Djeca alkoholičara po pravilu su zbunjena, ne znaju što ih sljedeće može zadesiti niti jesu li i kako sama tome pridonijela. Za njih je život u takvoj obitelji poput hoda po minskome polju.
Kad odrastu, ta djeca često imaju teškoća s autoritetima, s vlastitim identitetom, pa se nastoje dodvoriti drugima (jer su naučila da su tuđe reakcije nepredvidive), postaju ovisna o odobravanju okoline i panično se boje kritike i konflikta. Dječaci često i sami postanu alkoholičari, a djevojčice se često udaju za alkoholičare. Ovakva djeca, kad odrastu, uglavnom imaju nisko samopouzdanje i samopoštovanje, vjeruju da su odgovorna za tuđe probleme i ponašanja, kao i da ih mogu riješiti.
Sve to onemogućava osobi da živi onako kako želi. Često preuzima ulogu žrtve i teško joj je prihvatiti vlastite potrebe i želje. Osjećaj krivnje, jer osoba vjeruje da kao dijete „nije bila dovoljno dobra“ ili „nije učinila pravu stvar“ kako bi roditelj prestao piti, obično unosi i u druge odnose, koji češće nalikuju „spašavanju drugih“, a manje su ravnopravan kontakt s ljudima.
Rješenje je u prihvaćanju činjenice da osoba nije odgovorna za ponašanje svojih roditelja niti ih može promijeniti ili „spasiti“ od njih samih. Potrebno je prestati se nadati da će se roditelj promijeniti i okrenuti se vlastitom životu, osobnim željama i ciljevima.
Psihoterapija u ovom slučaju može biti od iznimne pomoći i već odrasloj djeci, kako bi vodili kvalitetniji život.
Autorica: Sanja Perković